Što bi trebao biti hrvatski liberalni centar?

Poltička analiza Aleksandra Musića

Iako u pravilu ne volim riječ ‘struktura’ i pridjev ‘struktur(al)no’, pošto praksa pokazuje da su nerijetko utočište raznijeh prodavača intelektualne magle, činjenica jest da su uzroci političke slabosti liberala u Hrvatskoj – upravo strukturne prirode. Naime, za liberalizam, bilo samostalni, bilo za natruhe (pogotovo ekonomske) istoga u političkim strankama desnoga i lijevoga centra – u društvu je potreban specifični socioekonomski stratum. Rječnikom ljevice – za liberalizam ti treba neki minimum buržoaske baze. Kroz ono što su pristojna društva prošla u 19. st., manje pristojna se upristojila, pa prošla u prvoj polovici 20. st. – Hrvatska nikad zapravo nije prošla.

Umjesto toga, na hrvatskim su se krajevima izredali politika spaljene zemlje od strane Otomanskoga carstva, centralizirana i ekstraktivna austrougarska birokratska vlast (jeftina novoaustronostalgija postrani, austrijske, a pogotovo ugarske elite Monarhije, hrvatske prostore jesu tretirale kao periferiju, a Hrvate kao narod drugog reda), defektna Kraljevina Jugoslavija, ustaška diktatura, polustoljetni komunizam – i onda – pod kvazi-egidom liberalne demokracije i tržišne ekonomije – svojevrsni tranzicijski i post-tranzicijski kronizam, u nekoj mjeri nacional-komunizam, koji na kraju dana nit’ je istinski nacionalan, nit’ je pravi komunizam, nit’ je zdravi kapitalizam. Karikirat ću – imamo šarene izloge, no rijetko si tko može priuštiti nešto iz tih izloga.

Ono propulzivno, zdravo tkivo društva, shvaćeno u najširem smislu, tkivo koje stvara ekonomsko dobro, na ovim je prostorima u vječnom uzmaku, na vječnom izdisaju.

VEZANI ČLANCI

Za tvrđu hrvatsku ljevicu liberali su bili anarholiberali, kako su zvani 80-ih, poimani kao neki napušanti koji tresu dugim kosama pod utjecajem nezdravih ideja ‘sa Zapada’ i tako remete ustajalu gerijatrijsku stabilnost kasnog jugokomunizma. Za tvrđu hrvatsku desnicu liberal je pak neka vrsta anacionalne tetkice, rebrandirani ljevičar, gotovo prikriveni Jugosloven.

 

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

S obzirom na ovako nepovoljne uvjete, kao da iznenađuje koliko je Hrvatska od 1990. naovamo imala  liberalnih stranaka. Tako su se od 1990. s liberalizmom nominalno identificirali HSLS, Libra, LS, HNS – Liberalni demokrati, Pametno, (čak je i Beljak nedavno izjavio da će HSS povesti u smjeru lijevog liberalizma), kao i pojedini političari iz SDP-a i HDZ-a. ‘Kao’ je tu zato što su navedene stranke i navedeni pojedinci u praksi imali malo s liberalizmom, ijednim.

Take tellhco survey to win new offers

Ovdje uopće ne ulazim u doktrinarne rasprave o razlikama između klasičnog liberalizma, socijalnog (lijevog) liberalizma, ordoliberalizma ili nekog fiktivnog libertarijanstva – stvar je puno prizemnija i jezivija: samo se na ovoj uvrnutoj političkoj sceni moglo dogoditi da 90-ih kao jedan od glavnih ‘liberala’ figurira osoba koja je, u biti, cijeloga svoga života bila soft nacionalist te se u danoj liberalnoj stranci našla isključivo s ciljem (neuspješnog) jurišanja na Franju Tuđmana. Samo se na takvoj uvrnutoj sceni moglo dogoditi i da druga osoba, koja je tih 90-ih figurirala (i danas figurira) kao liberal, u svojim kolumnama suptilno-nesuptilno razvodnjava karakter Putinove Rusije. Kao što se samo na takvoj uvrnutoj sceni moglo dogoditi da se treći, samodeklarirani liberali, sada ispali iz svih živih i neživih političkih kombinacija – motaju oko Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Papir trpi mnogo, a hrvatski liberalizam sve.

Ako bi hrvatskog liberalizma gdje i bilo, bilo bi ga ponešto na polju društva, u smislu katkad pomodarskog promoviranja LGBT prava i licitiranja nekom budućom legalizacijom lakih droga. Već u odnosu prema Crkvi redovito bi se osjećao strah kod tih i takvih liberala. Na polju ekonomije u Hrvatskoj liberalizma pak nikad bilo nije. Nikad. Ni u promilima.

Za tvrđu hrvatsku ljevicu liberali su bili anarholiberali, a za tvrđu hrvatsku desnicu liberal je neka vrsta rebrendiranog ljevičara.

Štoviše, neke hrvatske stranke koje se izjašnjavaju liberalnima upravo su poznate po bestidnom kadroviranju u državnim i javnim poduzećima. Liberali se u participiranju u vlasti u ničemu nisu razlikovali od hrvatske ‘ljevice’ i ‘desnice’, štoviše, neki su se proaktivno blamirali još i više od navedenih.

Da upis ne bi protekao u potpuno sumornom tonu, evo što bi hrvatski liberalni centar, hipotetski, mogao biti.

Boj se ne bije za brojke i ‘istinu’, već za srca i umove pučana

Valja znati – objektivni parazitluk i subjektivna emocija uvijek pobjeđuju istinu. Ono što je liberalima tradicionalni forte, grafovi i brojke, u političkoj areni vrlo lako postane (i postaje) manom. Naime, istina u zanima malo koga, a brojke doslovno nikoga. Prosječni hrvatski birač primordijalna je juha, redom: 1) objektivnog ili subjektivno percipiranog materijalnog interesa 2) trenutkom-motiviranog klasterskog ‘glasa protiv’, koji nerijetko proizlazi iz 3) obiteljske prošlosti i/ili obiteljske ideološke svrstanosti i tek 4) uvjetno rečeno ‘inteligentnog glasa’, gdje bi ta inteligencija bila ona naivno-nesebičnog interesa društva u srednjem i duljem roku.

Na polju ekonomije u Hrvatskoj liberalizma bilo nije. Nikad.

Tu liberali svojom klasičnom (ekonomskom) pričom o deficitima, monetarnim agregatima, kreditnom rejtingu, pa čak i pričom o nekoj maglovitoj slobodi – ne mogu puno ponuditi. Da me se ne shvati krivo, ovo nije neki pledoaje protiv profesionalizma i argumentacije kao takve, nipošto, tu liberali sasma jasno dominiraju. No, okrugli stolovi i panel-rasprave  su sekundarno, ako ne i tercijarno političko bojište. Prva linija su stranačke i arhitekture civilnoga društva na terenu, TV emisije, društvene mreže, prepoznatljivi lideri. Nije se bez razloga događalo da bi u TV duelima (s pokojom časnom iznimkom) liberali redovito na kraju završavali sa stigmom neosjetljivih gadova, gadova koji pitomom ‘narodu’ žele uzeti sada već mitsko ‘zdravstvo i školstvo’.

Naime, liberal krene generički govoriti o nužnoj racionalizaciji broja zaposlenih u nekoj agenciji, ministarstvu, državnom i/ili javnom poduzeću – a prepredeni čuvar statusa quo (društvenog truljenja) mu u roku sekunde imputira da se, eto, okomio na ‘liječnike i učitelje’, ili nastupi s ‘A što će biti s otpuštenim ljudima?’ patetikom. Liberal mu, po običaju, ne zna odgovoriti da zdravstvo i školstvo, za početak, uopće nisu ista problematika, da se pažljivo targetiranom reformom zdravstva javno zdravstvo upravo može sačuvati kao javno (spasiti od eksternog šoka koji bi preko noći mogao ‘razbucati’ sve, a on je iza ugla), da u konačnici sada uopće ne govorimo tim, već o drugim sektorima – i da su oni o čijim sudbinama sada jeftino lamentira (‘liječnici’ koji ne liječe i ‘učitelji’ koji ne poučavaju) direktno ubili minimalno stotinu do dvije stotine tisuća radnih mjesta (tj. između 100 000 i 200 000 konkretnih imena, prezimena i sudbina) u najosjetljivijem (!) sektoru, onome koji stvara ekonomsko dobro od kojega svi živimo, a onda posljedično u zametku i nekoliko stotina tisuća budućih radnih mjesta, sve ovo pomnoženo s ne znam koliko članova obitelji tih ljudi (!), koji u trenutku ekonomske likvidacije nisu imali ‘o’ od otpremnine, za kojima nitko nije pustio suzu i koji su, ogoljeno od svega, ostavljeni da – crknu.

Jer, liberal bi trebao znati, hrvatski državni aparat (ne i ‘hrvatska država’, ovdje mase još uvijek miješaju pojmove Domovine i državnoga aparata) nije nikakav anđeo-čuvar javnog dobra, već, pokazalo se, vrlo sebični, partikularni igrač  – nekome majka, nekome maćeha.

Ovo je samo jedan u moru primjera kako retoriku treba spustiti na razinu tzv. malog čovjeka, pa, ako treba, i potonuti u omraženi ‘populizam’. Populizma se ne treba bojati, on je legitimno političko oruđe ako će dovesti do implementacije iole propisnih i poštenih javnih politika. Populizam kao natjecateljski trik je jedno, a institucionalizirani populizam (kupovina glasova, dug, metastaze interesnih skupina) je ipak nešto drugo. Štoviše, u političkoj areni koja grca pod populistima, valja biti – superiorniji populist. Pošto liberal nema što ponuditi u interesno-kronističkom smislu kupovine glasova, u ovako neprijateljskom ekonomskom podneblju on u definiciji izbornu utakmicu počinje u debelom začelju. Stoga mu ne treba i uteg vlastite robotiziranosti i retoričke nesposobnosti. Na tragu ovoga, ne treba gubiti vrijeme na ideološke mikro-rasprave, naime liberalni korpus u Hrvatskoj, shvaćen u najširem smislu, toliko je relativno malen u odnosu na konkurenciju da bi sektaško razračunavanje između liberala ove ili one tradicije liberalima donijelo ono što takvo postupanje redovito donosi izvaninstitucionalnoj ljevici – spali bi na tri člana, od kojih je jedan zapisničar.

Liberalni centar nije linearna sredina između SDP-a i HDZ-a, već ima biti skup neupitnih vrijednosti

Liberali su se u Hrvatskoj nerijetko samo-pozicionirali kao ‘ono što nije ni SDP, ni HDZ’. Postrani to što bi u poziciji (u različitim koalicijama) redovito bili identični navedenima, činjenica jest da je pozicioniranje ‘protiv’ trenutno-politički oportuno, ali je pozicioniranje ‘ZA’ ono što u srednjem i dugom roku diferencira neku političku grupaciju od drugih. Liberali bi, najplastičnije, trebali biti na braniku vrijednosti zapadne civilizacije u najširem smislu: pristojni i održiv omjer između državnog, javnog i privatnog sektora, integralna sloboda govora, sekularno društvo, pristojni tonovi u javnom prostoru nasuprot svinjskom urlanju i gnojenju, forsiranje isprva nepopularnih, a zapravo razboritih, dugoročno promišljanih javnih politika i ukupna uračunljivost politike.

Ovo ima pratiti i jedan relaksiraniji odnos prema prošlosti (lišen žuči), meka društvena inkluzivnost (nikako pod cijenu vladavine prava), građanski patriotizam i sl. Tako će liberali katkad biti desnije, katkad ljevije, ali u pravilu uvijek – pristojnije. Liberalizam ne isključuje nacionalno-svjesnu politiku, on nije vanjskopolitička pasivnost, on nije ignoriranje geopolitičkih trvljenja – hrvatski bi liberalizam svakako morao imati euroatlantsku komponentu. Liberali u Hrvatskoj nikad neće sami formirati vlast, no ono što definitivno mogu jest biti krucijalni korektiv nekoj lijevoj ili desnoj vladi, i to je bit gore rečenoga. Mala korekcija koja život znači.

Desnice se ne treba bojati, treba ju tek korigirati

Hrvatski liberali, u prosjeku, nipošto svi (tu je nekoliko snažnih iznimaka), od 2000. naovamo kao da osjećaju jedan svojevrsni strah prema najmoćnijoj hrvatskoj stranci – Hrvatskoj demokratskoj zajednici, moglo bi se reći da ih Zajednica kudi, da im Zajednica sudi. HDZ je u koalicijama redovito gutao liberalne partnere upravo zato što liberalna vodstva nisu imala ijednu principijelnu poziciju do one osobne koristi. Ovo ne treba shvatiti kao neko upozorenje da se s HDZ-om ne koalira, naprotiv, liberalno-konzervativne koalicije su nešto sasma prirodno, no one moraju biti bazirane na minimalnom zajedničkom nazivniku u odsudnim policy pitanjima.

Liberali ne trebaju imati iluziju da će biti ravnopravnim partnerom u takvoj koaliciji, no da su se na vrijeme postavljali ispravno – mogli su u svakom mandatu progurati barem jednu bitnu reformu, bilo da se radi o reformi državne uprave i lokalne i regionalne samouprave, ili razdvajanju javnih poduzeća s društvenom funkcijom od onih koja su sama sebi svrhom, ili popisivanju i sortiranju svih proračunskih plaća, da se uopće zna koga sve hrvatsko društvo hrani i zašto. HNS, iako društveno omražen, trenutno gura obrazovnu reformu kao svojevrsni smokvin list za svoju koaliciju s HDZ-om. Kroz koju ćemo godinu suditi o rezultatima te reforme, možda HNS-u uspije ono o čemu su mnogi s fetišom na famozno ‘obrazovanje’ lamentirali, a sami nikad političkim prstom po tom pitanju nisu mrdnuli. U svakom slučaju – hrabra i smiona reforma do dvije u svakom mandatu, bez ‘ispričavanja’ ikome, i voila – Hrvatska bi danas bila zemlja u kojoj se barem malo ljepše živi.

Primjerice, znao bih posvjedočiti satima kilometarskih rasprava na društvenim mrežama o kakvoj nebitnoj izjavi nebitne i granično-redikulozne Radničke fronte, grupacije koja na kraju dana, nesvjesna, služi kao jedan od brojnih ideoloških korisnih idiota u očuvanju tuđih rentijerskih pozicija, pozicija onih koje baš briga i za ‘radnika’, i za ‘klasu’, i za dijalektiku ‘Historije’, u tim bi se raspravama prepoznavao lijevi totalitarizam na svakom koraku  – a istovremeno, u prosjeku, nisam posvjedočio ni približnoj strastvenosti u osudi poteza gdje bi desne vlasti tovarile milijarde kuna novih zaduženja na grbaču hrvatskog poreznog obveznika ili u reakciji na periodične proboje ustašluka u društvu. Ne tone Hrvatska u ‘fašizam’, no praviti se da nema nekih ružnih društvenih momenata prema kojima se valja ispravno i stameno postaviti – nije lijepo. I nije građanski.

Liberali bi trebali biti na braniku vrijednosti zapadne civilizacije u najširem smislu: pristojni i održiv omjer između državnog, javnog i privatnog sektora, integralna sloboda govora, sekularno društvo, pristojni tonovi u javnom prostoru nasuprot svinjskom urlanju i gnojenju, forsiranje isprva nepopularnih, a zapravo razboritih, dugoročno promišljanih javnih politika i ukupna uračunljivost politike.

Ako je liberalna vizija društvo u kojem što veći broj ljudi što više svojih ideoloških i religijskih preferencija financira sa što više svoga mukotrpno zarađenoga novca, pri čemu se ‘javno’ čuva za istinski potrebite, te su Novosti, sa svojom javno financiranom snažno-ljevičarskom ideološkom profilacijom koja iritira dio hrvatskoga društva, iz takve vizure možebitno sporne (ovdje ne ciljam na opravdanu kritiku njihovih ružnih, personaliziranih napada na jednog zaslužnog člana društva), poradi čega se istovremeno nerijetko šuti o primjerice javno financiranom snažno-desničarski profiliranom Hrvatskom slovu te nekoliko stotina puta većim proračunskim injekcijama ratnim veteranima i Crkvi?

Gdje je princip? Eventualno bi se sve to prigodno i šeretski znalo označiti kao ‘lijevi i desni socijalizam’, ‘crvene i crne aveti’, što polit-ekonomski možda može biti točno, no bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi izgledalo da neki liberal proba objasniti hrvatskom desničaru-udarniku da je u biti socijalist, samo toga nije svjestan. Strah i kalkuliranje svakako nisu nešto što bi trebalo krasiti liberale, jednu ipak pro-civilizacijsku opciju. Taktički su ustupci u politici uvijek nužnost, no u bazičnoj vrijednosnoj strukturi – nikad.

Na kraju krajeva, hrvatska je desnica uvijek respektirala one koji bi se s njom ophodili s principijelnih pozicija, bez straha i bez ulizivanja. S razlogom je Račan od strane hrvatske desnice redovito bio smatran luzerom, Tomac prelivodom – a Vlado Gotovac punokrvnim političkim oponentom.

U Hrvatskoj naših dana kao da je sve protiv liberala. Hrvatska je ekonomija tailored fit kronista i njihovih političkih patrona, hrvatska je politika gojilište neurotika, oriđinala i ljudi falsificiranih biografija, hrvatski su mediji playground plaćenika svih boja i vrsta, društvo je depresivno i otromboljeno. Liberali na svojoj strani imaju argumente, tj. naizgled sve, a u biti – ništa. No, zašto ne krenuti otuda, korak po korak?

Kako se, parafrazirajući jednog stasitog dinarskog vladiku, našalih u jednoj kolumni – ta boj ne bije svijetlo oružje, boj bije srce u (neo)liberala.

Aleksandar Musić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More