Celebrity Skin: Nostalgični žar izgubljenih devedesetih

Dvadeseta godišnjica trećeg albuma grupe Hole podsjeća na neka prošla vremena u kojima su rock bendovi redovito objavljivali albume u milijunskim nakladama bez oslanjanja na licenciranje u reklamnim kampanjama kao primarni izvor zarade i promocije.

Biti rock zvijezdom sve je što je Courtney Love htjela biti ili barem tako (vrlo uspješno) uvjerava slušatelja na naslovnoj pjesmi i prvom singlu albuma. Ona se pak u jednoj rečenici može opisati kao trominutna eksplozija zaraznog start-stop pop punka, a zvuči kao Pixies koji sviraju ”Rumours” Fleetwood Maca. Kao takva, ona istodobno predstavlja pismo namjere za ostatak albuma i radikalan raskid s prošlošću benda. Naime, prethodnik ”Live Through This” donekle je izvukao bend iz Nirvanine sjene, ali su okolnosti htjele da to bude njegovim objavljivanjem samo tjedan dana nakon smrti Kurta Cobaina, čiji je pop instinkt bio utkan u tkivo tog albuma do te mjere da se godinama spekuliralo da je sudjelovao u pisanju pjesama.

”Celebrity Skin” je stoga imao težak zadatak – promijeniti sliku Love kao rock udovice koja živi na slavi pokojnog muža te ju potvrditi kao autentičnu rock zvijezdu, a ne samo slavnu osobu koja se netom prije toga uspješno okušala u glumi hvaljenom ulogom u ”Narod protiv Larryja Flinta” Miloša Formana. Možda upravo zato ”Celebrity Skin” ne zvuči nimalo kao ”Live Through This”, a još manje kao kaotični, u bijelu buku utopljen prvijenac ”Pretty on the Inside”, koji bi se, primjenjujući logiku pretpostavljenih bračnih utjecaja, mogao smatrati i pretečom Nirvaninog ”In Utero”.

Umjesto start-stop ritmova i dinamike tiho-glasno, Love i drugi glavni autor benda, gitarist Eric Erlandson, okreću se velikim studijskim ostvarenjima Fleetwood Maca, The Cars ili Def Lepparda iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih kao glavnoj inspiraciji. Mogli bismo zaključiti da su se Hole na samom kraju devedesetih, posljednjem desetljeću, koje je većem broju bendova dozvoljavalo pristup produkcijskom ekscesu snimanja u brojnim studijima ne mareći pretjerano za krajnje troškove, okrenuli stadionskom rocku, upravo onoj pojavi koju je grunge nominalno ubio.

Priča ne staje samo na drugačijim utjecajima i željom za melodičnijom i popičnijom glazbom. ”Celebrity Skin” je i zvukom bombastičan i u izravnoj opreci s čistim, ali relativno suhim ”Live Through This”. Producent Michael Beinhorn nakrcao je album slojevima procesiranih gitara koje istodobno daju osjećaj nepregledne prostornosti, ali i klaustrofobične urbane natrpanosti. Bubnjevi i gitare, kao i ostatak zvučne slike često odaju dojam robota na rubu živčanog sloma. Beinhorn je istodobno radio na albumu sličnog zvuka i radnog pristupa, ”Mechanical Animals” Marilyna Mansona.

Dok je ”Celebrity Skin” zaogrnut stadionskim rockom i power popom sedamdesetih, ”Mechanical Animals” orijentiran je na glam rock, no podjednako uronjen u paranoičnu predmilenijsku tehnološku opsjednutost. Uz Beinhorna, osoba prisutna na oba albuma bio je i Billy Corgan, frontman Smashing Pumpkinsa, supotpisujući pet pjesama sa ”Celebrity Skin”, pa nije čudno da album donekle podsjeća na njihov slično ambiciozni i tehnološki potpomognuti ”Adore”, također objavljen te 1998.

Kad se odstrani taj ambiciozni, komprimirani zvuk velikog rock albuma tog vremena, ”Celebrity Skin” je jednako osoban kao i sve što su Hole snimili prije toga. ”Malibu” je varljivo pozitivna power pop balada koja tematizira Cobainov odlazak u rehabilitacijsku kliniku i ispod sunčane površine skriva slojeve melankolije. ”Use Once & Destroy” ponovo referencira Cobaina, odnosno ”Radio Friendly Unit Shifter” s ”In Utero”, uz pretvaranje ironične pasivne agresije u potencijalni radio hit. ”Boys on the Radio” iz današnje perspektive pak zrači dvostrukom nostalgijom: onom formalnom, za mladošću, ljetom i sličnim adolescentskim preokupacijama i onom koja se cijedi iz mračnog predrefrena ”All the boys on the radio/They crash and burn /They fold and fade so slow”, koji se može čitati kao epitaf grunge scene, ali dotadašnje rock kulture općenito.

Taktika ambicioznije zvučne slike urodila je plodom jer je ”Celebrity Skin” na koncu postao najuspješniji album Holea s dva milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta, ali ipak nije pretvorio Courtney Love u trajniju rock zvijezdu. Bend se počeo raspadati tijekom popratne turneje, a službeni je kraj došao 2002. Love je 2010. objavila ”Nobody’s Daughter”, album koji je Holeov samo u imenu jer ne uključuje ni Erica Erlandsona, ni basisticu Melissu Auf der Maur, a ni bubnjaricu Patty Schemel.

Iako su prije nekoliko godina kružile glasine da će se ova postava benda ponovno okupiti, to se ipak zasad nije dogodilo. Unatoč vječito kontroverznim istupima Courtney Love, koji su s godinama postali još čudniji i nepredvidljiviji, Hole je u novije vrijeme rehabilitiran kao jedan od bitnih gitarskih bendova devedesetih. Tomu je najviše razlog utjecaj prvih dvaju albuma čiji se zvuk, pristup i žar čuje u materijalu suvremenih indie rock bendova poput Bully ili White Lung, ali i vidi u neobuzdanim pop pojavama poput Sky Ferreira.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...