Hitchcock je deset puta bolji od Lincolna

Već smo pomislili da uzalud čekamo, ali dogodilo se! Mušketiri Arteistovog dvoboja ukrstili su koplja nad filmom koji se suludo kritičnom Željku Špoljaru dopao više nego poslovično blagonaklonom Marinu Rasteru! Riječ je o biografskom filmu “Hitchcock” (r. Sacha Gervasi) koji ovog tjedna stiže u hrvatska kina. 

Špoljar: Čekao sam i napokon sam došao na svoje: dobar biografski film. O Hičkoku. Ovim filmom naplatio sam si donekle onu muku, dosadu, ogorčenje, žal zbog debilno izgubljenih tri sata života izazvan gledanjem jednog drugog biografskog filma, onog o Lincolnu. Koliko je Anthony Hopkins odglumio bolje Hičkoka nego Daniel Day Lewis Licolna. A Lincoln ga je mogao razjebati svojom puno atraktivnijom, zanimljivijom, živopisnijom i šta sve ne temom. A nije. Znači u filmu je biografija jednog režisera trilera i filmova polustrave nadjačala moćnu biografiju američkog predsjednika. To mnogo govori o moći umjetnosti. Možeš imat ne znak kakav život, a koje desetljeće kasnije sjebe ti ga neki polutalentirani redatelj ili pisac. Kako zastrašujuće, kakav poziv na odgovornost, kakav, u krajnoj liniji, patos. Jeza mi upravo prožimlje kosti dok meditiram nad tim. I taj debeli, vjerojatno i poremećeni Hičkok sad mi je zbog filma u mom, pogačarovski rečeno, osobnom imaginariju ostao upisan kao pozitivnija osoba od Lincolna. Kakva užasna blasfemija, kakav mefistofelovski paradoks koji mi i dalje ježi kožu kao da sam polizao limunovu koru s unutarnje strane.

Raster: I meni je “Hitchcock” znatno bolji od “Lincolna”. “Lincoln” je, složili smo se, nekritički zatrpan jeftinom američkom propagandom i svim onim spikama o američkoj časti, poštenju i demokraciji koje blagotvorno djeluju na probavu. Osim toga, strukturom, patosom i nametljivim poantama komotno se uklapa u domenu holivudske šećerleme. “Hitchcock” iz nje iskače kao Jack in the box, to je film gotovo europskog štiha, prozračan i duhovit, a opet moćan u načinu na koji je mapirao sve moralne i karakterne podbačaje velikog redatelja. Fokusira se na njegovo kasno razdoblje, kad su ga kritičari već bili spremni otpisati kao potrošenog i isfuranog – pa on manijakalno zagrize u snimanje “Psiha”, usprkos tome što je tema tvrd orah za cenzore i što ga producent odmah odbija podržati.

Špoljar: I uz to se redatelj još trudio da Hičkoka i predstavi podosta odbojno. A u toj odbojnosti meni je taj odvratni, debeli Hičkok postajao sve privlačniji, ne mislim u gej smislu, nego u onom nekom većem. S guštom sam gledao kako Hičkok, odnosno Anthony Hopkins srče poput svinje sva moguća alkoholna pića koja mu dođu pod ruku u trenutku, debilno rečeno, kreativne krize. I kako poput još gore  svinje trpa u sebe torte, kolače, valjuške, štrudle ne bi li stekao malo duševnog mira koji mu je, osim riskantnog rada na novom filmu kojeg je sam morao financirati, poljuljan i sumnjom da ga žena vara s nekim prokleto netalentiranim piscem koji pokušava napisat scenarij pod krepiloidnim, a nama iz ovih krajeva intrigantnim naslovom “Taksi za Dubrovnik”. Hičkok mrzi tog žohara bez dara, mrzi njegove rukopise koje mu ovaj preko žene pokušava podvalit na režiranje u trenutku dok se Hičkok zapalio za kratki roman nekog nepoznatog psihopata koji je između dve seanse kod komunalnog, besplatnog psihijatra nažvrljao taj pulp roman “Psiho”.

Raster: U prvoj polovici filma atmosfera ide podosta u smjeru da i samog Hitchcocka prikaže kao gadljivog psihopata nastrano opsjednutog mladim plavušama, koji uz to još ima i halucinacije u kojima mu se dojmljivo prikazuje o mami ovisan ubojica žena, stvarni Psycho iz crne kronike. Hitchcock se prikazuje i kao hladni majstor koji demonu svoje sedme umjetnosti žrtvuje baš sve, čak i veliku, bogatu obiteljsku kuću s bazenom, u kojoj vlada pomalo psihopatski hladnoe ozračje, a umjesto cike djece čuje se lavež pasa. Te male lajave pse Hitch napaja viskijem.

Špoljar: A kad ga redatelj dovede na rub totalne odbojnosti prosječnom, malograđanskom gledatelju i kućanicama koje Hitchcock tako istinski prezire (taj djetinji neiskvareni prezir prema kućanicama posebno me oduševio), u drugoj polovici filma ga počinje “očovječivat” i micat s njega mračnu stigmu faustovskog, pervertitskog umjetnika. Pokazuje ga, prosječnom gledatelju, kao ipak toplu i koliko toliko upristojenu, nježnu osobu koja bi uz čitanje knjige terapeutkinje Mirjane Krizmanić “A sad… radost i veselje!” mogla postat još toplija, nježnija i svjesna ljubavi i značenja svoje žene i bližnjih. I zbog toga u drugoj polovici film ni malo ne opada, nego na neki način postaje još bolji, a ona tamna strana iz prve polovice postaje osjenčana na nov način, bolji nego da se otišlo u totalni crnjak.

Raster: Ne zaboravimo spomenuti Helen Mirren. Kakva je ta žena kraljica! Izvrsna je u ulozi Hitchcockove supruge Alme, karakterne, čvrste, talentirane scenaristice bez koje on sasvim sigurno ne bi bio velik kao što jest. Iako film ima više motivskih cjelina, najizraženija je upravo ona koja se tiče Alme – njezine povrijeđene taštine zbog Hitchevih opsesija mladim plavušama, njezina dostojanstva koje tim prozaičnim glupostima ipak nije uprljano, pa njezina prkosa i proračunatih odmazda zbog kojih Hitchcock, ta velika izobličena beba, u jednom času gubi sve što ga drži skupa. Njihov je odnos ustvari divan, i to je meni najzanimljiviji dio ovog filma.

Špoljar: S tim svojim femino-gej spikama odi davit ljude u klub Mama.

*

Hitchcock (2012)

Režija: Sacha Gervasi

Uloge: Anthony Hopkins, Helen Mirren, Scarlett Johansson, Danny Huston

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...