Novo, novo vrijeme kazališta na traci

Many Happy Returns

so I wish you first a
sense of theatre; only
those who love illusion
and know it will go far:
otherwise we spend our
lives in a confusion
of what we say and do with
who we really are.

W.H. Auden

Kazalište kao živa i najneposrednija umjetnička forma, barem kad je riječ o raspravama šireg i značajnijeg kulturnog dosega, sve slabije odjekuje u našim životima. Tu isključujemo godišnju fascinaciju redovima za ”Orašara” i pokoji skandal s Marulićevih dana. Ono sve manje živi izvan vlastitih zidova jer su ti odavno preplavljeni brzinskim zadovoljstvima od hrane, odjeće do streaming servisa. Nekoć dio standardnog kazališnog procesa, dugotrajan zajednički rad s brižno pripravljenim skicama, postaje staromodni luksuz. Valja raditi čim više i brže da ne biste bili zaboravljeni.

Pritisak aktualnosti, ”prave predstave u pravo vrijeme”, potpomognut vijestima 24/7, samo su odraz gažerske ekonomije i hiperprodukcije, koje su jednu od niša pronašli i u umjetnosti. Prisjetimo se samo nedavnog sloma Jonathana Franzena (pisca izluđenog vlastitim agentima i suludim rokovima) ili nama bliže, ritma najtraženije mlade glumice Tihane Lazović – mnoštvo serija i filmova u jednoj godini.

Gažerska ekonomija bez problema ispljune i iscrpljuje mlade, ali i isključuje te demotivira starije i iskusnije. Eksploatacije raznih profila, koje zdušno podupire i Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti, postavljaju jasnu dijagnozu društva čiji su temelj hvalisave brojke iza kojih se kriju opća nesigurnost pojedinca i sve slabije plaćen rad. Gledatelji s druge strane žele zabavu i spektakl. Nakon napornog radnog dana ne zanimaju ih ozbiljne drame, o čemu svjedoči analiza najgledanijih predstava portala teatar.hr s Komedijinim oživljenim Jesus Christ Superstarom na čelu. Promišljanje i rasprave zamijenili su bijeg i kokteli nakon predstave. Kako pomiriti vrijeme brzinskih rješenja s dubljim kontekstom same umjetnosti?

Sudeći prema kalendaru premijera gledatelja sa zadatkom – teško. Jureći s izvedbe na izvedbu, od gostovanja do premijera, festivala pa sve do nezavisne scene, kao da smo u supermarketu pa jedva čekamo da se više neka blagajna oslobodi. Nema ni vremena ni mjesta za predah. Na mjesto dubine, dolazi ambalaža i plićina. Dok domaća kazališta ulažu u PR i marketing, publika se zapravo bitno ne mijenja – komedije, lektire i kazalište za djecu u velikoj mjeri čine statistiku, dok na ozbiljnijem dramskom repertoaru cirkulira jednak i sve manji broj gledatelja.

Film mnogo lakše propušta i stječe novu publiku. Kazalište je za hrvatske džepove i dalje skupo te osjetno manje demokratično. No jedina je umjetnost koja nas u ova usamljena vremena ekrana prisiljava na rizik, zajedništvo i neposrednu blizinu drugoga. Zašto se onda ne bismo probali izboriti za sporiji, brojčano manje zagušen, a možebitno i kvalitetniji repertoar koji će temeljitošću i posvećenošću autorskog tima zasjeniti traženo blještavilo ”uvijek novog”?

Anđela Vidović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More