Novo, novo vrijeme kazališta na traci

Many Happy Returns

so I wish you first a
sense of theatre; only
those who love illusion
and know it will go far:
otherwise we spend our
lives in a confusion
of what we say and do with
who we really are.

W.H. Auden

Kazalište kao živa i najneposrednija umjetnička forma, barem kad je riječ o raspravama šireg i značajnijeg kulturnog dosega, sve slabije odjekuje u našim životima. Tu isključujemo godišnju fascinaciju redovima za ”Orašara” i pokoji skandal s Marulićevih dana. Ono sve manje živi izvan vlastitih zidova jer su ti odavno preplavljeni brzinskim zadovoljstvima od hrane, odjeće do streaming servisa. Nekoć dio standardnog kazališnog procesa, dugotrajan zajednički rad s brižno pripravljenim skicama, postaje staromodni luksuz. Valja raditi čim više i brže da ne biste bili zaboravljeni.

Pritisak aktualnosti, ”prave predstave u pravo vrijeme”, potpomognut vijestima 24/7, samo su odraz gažerske ekonomije i hiperprodukcije, koje su jednu od niša pronašli i u umjetnosti. Prisjetimo se samo nedavnog sloma Jonathana Franzena (pisca izluđenog vlastitim agentima i suludim rokovima) ili nama bliže, ritma najtraženije mlade glumice Tihane Lazović – mnoštvo serija i filmova u jednoj godini.

Gažerska ekonomija bez problema ispljune i iscrpljuje mlade, ali i isključuje te demotivira starije i iskusnije. Eksploatacije raznih profila, koje zdušno podupire i Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti, postavljaju jasnu dijagnozu društva čiji su temelj hvalisave brojke iza kojih se kriju opća nesigurnost pojedinca i sve slabije plaćen rad. Gledatelji s druge strane žele zabavu i spektakl. Nakon napornog radnog dana ne zanimaju ih ozbiljne drame, o čemu svjedoči analiza najgledanijih predstava portala teatar.hr s Komedijinim oživljenim Jesus Christ Superstarom na čelu. Promišljanje i rasprave zamijenili su bijeg i kokteli nakon predstave. Kako pomiriti vrijeme brzinskih rješenja s dubljim kontekstom same umjetnosti?

Sudeći prema kalendaru premijera gledatelja sa zadatkom – teško. Jureći s izvedbe na izvedbu, od gostovanja do premijera, festivala pa sve do nezavisne scene, kao da smo u supermarketu pa jedva čekamo da se više neka blagajna oslobodi. Nema ni vremena ni mjesta za predah. Na mjesto dubine, dolazi ambalaža i plićina. Dok domaća kazališta ulažu u PR i marketing, publika se zapravo bitno ne mijenja – komedije, lektire i kazalište za djecu u velikoj mjeri čine statistiku, dok na ozbiljnijem dramskom repertoaru cirkulira jednak i sve manji broj gledatelja.

Film mnogo lakše propušta i stječe novu publiku. Kazalište je za hrvatske džepove i dalje skupo te osjetno manje demokratično. No jedina je umjetnost koja nas u ova usamljena vremena ekrana prisiljava na rizik, zajedništvo i neposrednu blizinu drugoga. Zašto se onda ne bismo probali izboriti za sporiji, brojčano manje zagušen, a možebitno i kvalitetniji repertoar koji će temeljitošću i posvećenošću autorskog tima zasjeniti traženo blještavilo ”uvijek novog”?

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More