Mladenačka hrabrost ne pristaje na kompromis tihe pobune

Hinkemann

Označujemo li napretkom ako se ljudožder koristi nožem i vilicom?
(Stanisław Jerzy Lec, 1909. – 1966.)

Kazalište je mjesto u kojem bezgranična moć umjetnosti otpora ratu (ni)je iluzija. Rat, ako se događa negdje drugdje, biva u nekim moćnijim i većim sredinama prešućen, ali njegove fizičke i emocionalne posljedice histerično nastanjuju kolektivne genome. U takvom kolektivnom genomu kritički je um odavno kastriran. Razloge kastracije možemo tražiti u povijesti nepravdi, neostvarenih mogućnosti, nenaučenosti i nesvjesnosti snage individualizma, i to ne nužno u politici, nego u ljudskoj duši. Ili pak kastraciju duha možemo zahvaliti politici koja godinama perfidnim mehanizmima uspješno zatire idealizam moje i budućih generacija, pa čak i u kazalištu, koje je odavno off-program hrvatskoga društva.

Sva izgubljenost, bijeg i tuga vidljiva je u postmodernističkoj režiji Igora Vuka Torbice (1987.), čiji Hinkemann (Zagrebačko kazalište mladih) u dramaturškoj preradbi Katarine Pejović funkcionira kao operni divertissement. U pomalo ispovjednom tonu usmjerenih reflektora teško možemo dokučiti nijanse koje su fizičku udaljenost izjednačile s emocionalnom, raspad ljubavi s društvenim raspadom, a nadu, čak i u majčinskoj ljubavi, zauvijek proglasile uzaludnom. Naime, Hinkemann, utjelovljenje njemačke snage, iz rata se vraća kao eunuh, a njegova supruga Grete (Mia Biondić) u imanentnome osjećaju ženske krivnje na apsurdan način pokazuje nepokolebljivost vjere u trajnost ljubavi, bez obzira na fizičku prijevaru s njegovim najboljim prijateljem.

Hinkemann

Seksualnost između hendikepa i agresivnosti, povratak današnjim leksikom veterana Hinkemanna u cirkusku arenu utemeljenu na zoometaforama i krvi, dvojstvo s kojim se on nije u stanju nositi. ekspresivno utjelovljuje Rakan Rushaidat. Egzistencijalno rastrgan i emocionalno ranjiv pristaje jedan rat zamijeniti drugim. Borbu za kolektiv zamjenjuje tromom borbom običnoga čovjeka za sebe otkidanjem mišjih glava. Majstoru ceremonije, Ozrenu Grabariću, Torbica daje ulogu svojevrsnog negromanta koji u mnoštvu ujedinjuje glumca, šarlatana, đavoljega odvjetnika, personifikaciju kolektivnog zla. Kastrirani meštar pojedinca kažnjava uništavanjem samopoštovanja čime predstava dobiva karakter odvojenih dijelova performansa s tragičnim šekspirijanskim završetkom – smrću Hinkemanna i Grete.

Torbičina režija poput njegova Razbijena vrča na ovogodišnjim Danima satire pati od sporosti, ponavljanja i blagog kiča, no ono što je ipak neosporno jest njegova mladenačka hrabrost i prgavost da u kakofoniji i paradoksima trenutka ne pristaje na kompromis tihe pobune – jer očajna vremena zahtijevaju jednako očajne mjere.

Anđela Vidović

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More