High as Hope: Ljubavno pismo za Celine Dion

What happens, though, when a drama queen craves a little peace?

Četvrti album Florence + the Machine ”High as Hope” najavljen je kao minimalniji i ogoljeniji od prethodnika ”How Big, How Blue, How Beautiful”. Znajući za sklonost kantautorice i njezina pratećeg benda neuvijenom, agresivnom, preproduciranom bomabastu, takva tvrdnja je u startu uvjerljiva poput one da je Donald Trump, pasionirani ljubitelj brze hrane, odjednom postao vegan.

Najavljeni minimalizam eventualno se može odnositi na trideset sekundi uvodne ”June”, no i njezin tihi uvod ubrzo eksplodira u predvidljivo ”epskoj” međuigri tehnički besprijekornog vokala Florence Welch i pratećeg zbora. Na prva dva albuma ”Lungs” i ”Ceremonials” Florence + the Machine velike su ambicije zamatali u podjednako goleme, dirljive i efektne pop-pjesme unutar čijeg se šarenila nalazio nedvojbeni emocionalni naboj koji je bez problema rezonirao sa slušateljima.

Na ”High as Hope” pak Welch i njezin novi producent Emile Haynie, najpoznatiji po dugogodišnjoj suradnji s Lanom Del Rey, brkaju emotivnost i praznu melodramu, ostavljajući iza sebe tek prazne kalupe velikih pjesma, androidske preslike onog što bi trebalo sačinjavati ljudskost.

Vokalna prisutnost na ovim pjesama daleko prije priziva tehniciranje jedne Celine Dion, nego često spominjani uzor, Kate Bush. Takva usporedba se možda čini pretjeranom, ali potvrđuje je produkcija prepuna čestih trikova vokalnog popa kojima se ostavlja dojam da su Florence i mikrofon pored slušateljeva uha, dok je instrumentalni dio pjesme zatočen u susjedovoj garaži. Dojam ne popravljaju ni instrumentali, pa egzaltiranu iskričavost indie-popa krote predvidljivo baroknom AOR zvučnom slikom, a to je boljka od koje su, primjerice patila i recentna ostvarenja Foster The People ili Arcade Firea.

Ta grozničava potreba da se nešto što bi načelno trebala biti ekscentričnost pretvori u klišeiziranu, vidno programiranu normu, nije u pop-glazbi ništa novo. Riječ je o tendenciji koja u raznim žanrovima postoji već desetljećima, no posebno dolazi do izražaja kad se radi o nečemu što bi trebalo biti jako emocionalno, a na koncu ostavi dojam isprazne afektacije i očigledno usiljenog, umjetnog podražaja.

Slučajno ili ne, ”High as Hope” pati od sličnog manjka autentičnosti, a viška pseudoikonografskog patosa kakav je obilježio dobar dio opusa Lane Del Ray. ”Ispovjedni” singl ”Hunger” probleme poput anoreksije i depresije glamurizira nečim što bi što bi u teoriji trebala bit springsteenovska srčanost, a u praksi ispada daleko bliže neonskoj mitomaniji jednih The Killers. Možda još bizarniji primjer hvatanja za mitologiju je ”Patricia”, pjesma posvećena Patti Smith, koja po svojem prenapuhanom orkestralnom zvuku i uštogljenom duhu ne može biti dalje od slobodoumnog, često i krivo usmjerenog kaosa legendarne pjesnikinje punka. Što je sljedeće? Adele posvećuju klavirsku baladu Sex Pistolsima? Ed Sheeran opjevava Wu Tang Clan u akustičnom duetu s Johnom Mayerom?

Možda najbolje sumiranje albuma nudi završna, autoironična (?) ”No Choir”, na kojoj Florence nakon cijelog albuma orkestralne pompe i zborskog zavijanja ostaje sama i isporučuje antiklimaktičnu klavirsku baladu koja bi valjda trebala iskupiti ostatak materijala prepunog grandioznih težnji zaglavljenih u izrazito slaboj realizaciji. Već je ”How Big, How Blue, How Beautiful” bio opterećen neproporcionalnim udjelom stila nad sadržajem, no imao je barem donekle efektne pjesme poput “What Kind of Man”.

”High as Hope” ne nudi ni to jer se svaka pjesma zaboravi dok još traje. Od nekadašnje ushićenosti ostalo je samo afektiranje jednog iznadprosječnog vokalnog talenta, koji svjestan vlastite specifične niše pokušava svako izdanje napraviti većim, jačim i boljim, no već drugi put zaredom bolno ne uspijeva u toj ambiciji.

Nema ništa loše u namjeri Florence Welch da snima raskošna pop-ostvarenja, no problem nastaje kad umjesto da napravi nešto dirljivo i znakovito, ponudi tek iluziju posvećenosti pozivu i ostavi dojam izvođača opterećenog trudom, lišenog istinske potrebe za izražavanjem. Moguće da griješim i da će sljedeći album Florence + the Machine biti devastirajuće remek-djelo iz čije će svake sekunde curiti čista empatija, no za sada bend nudi tek nekoliko singlova za radijske postaje i svjež materijal za novu festivalsku i dvoransku turneju.

Kad ti iskrenost postane utkana u opis posla, teško ju je kopirati i to albumi poput ovog zorno pokazuju. Baš poput Adele, Florence Welch je vrhunski interpretator zaglavljen u vlastitim i posuđenim manirizmima koji lišeni sirove emocionalne iskre ostavljaju dojam ljubavnog pisma s predumišljajem. U takvim uvjetima umjesto ogoljenih osjećaja dobijemo beskrajnu dosadu omotanu oko slušatelja dok precizno prati dinamiku ”tiho- glasno” koja većinu ovih pjesama stjera u kut unutar prve minute. Nakon opetovanih slušanja ostaje zaključak kako je album ”visoko poput nade” zapravo zagrebao dublje od dna.

Karlo Rafaneli

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...