Helena Petković: “Računi su mi veći stres od toga hoće li na scenu pasti snijeg ili slon”

"Glumci nisu kućni ljubimci pa da budu poslušni", samo je jedna u nizu mudrih poštapalica talentirane, načitane i beskrajno zabavne redateljice Helene Petković.

Još otkako je 2012. godine u zagrebačkom HNK-u debitirala s predstavom “Pigmalion”, Helena Petković slovi za jednu od najcjenjenijih redateljica mlađe generacije i, usudit ću se dodati, pravu miljenicu među glumcima. Jasna, artikulirana, topla i beskrajno upućena – tim je epitetima časte suradnici dok joj se portfolio puni zanimljivim projektima u kojima evoluira njezin redateljski potpis (što joj je, doznat ćete u velikom intervjuu, iznimno važno).

Nakon predstava koje je postavila u Žar ptici, HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci i drugim kazališnim kućama, Helena se zaustavila u Dubrovniku, u kojem posljednjih nekoliko godina surađuje s Kazalištem Marina Držića. Nedavno je dovršila “Prosidbu” po tekstu A. P. Čehova, a trenutno, u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama priprema “Zlatno libro”, glazbeno-scensko djelo za djecu na kojem surađuje s mladom ekipom, skladateljem Ivanom Končićem te dramaturzima Marinom Lisjakom i Filipom Jurjevićem, koji su napisali dramski predložak prema odabranim pričama i legendama iz dubrovačkog kraja.

U svemu tome Helena, priznaje nam, beskrajno uživa – stres za nju počinje tek kad izađe iz kazališta, u kojem se, osim znanjem stečenim na studiju kazališne režije pri Akademiji dramskih umjetnosti, služi i bakinim savjetima te nekim vlastitim metodama koje, iz očitih razloga, ne želi otkriti čak ni Arteistu. Ipak, u intervjuu o kazalištu, kritikama i životu ne štedi na iskrenim stavovima – “celofan” joj, na našu sreću i veliko zadovoljstvo, nikad nije bio posebno drag.

Evo baš čitam da si “novo otkriće”. S obzirom na to da te poznajem godinama i znam da nisi baš od jučer, je li čudno da te, nakon toliko predstava i svega ostalog, neki tek sad smatraju “novom”, a onda još i “otkrićem”?
Hahaha, zapravo me jako veseli da sam “novo otkriće”, ako kažeš da jesam. I sama sam sebi svako jutro “novo otkriće”. Ne volim kad stvari stoje na mjestu, kad se ponavljaju i kad su iste i mislim da je prirodno da se, kako se čovjek mijenja i razvija, mijenja i njegov redateljski rukopis, način rada, interesi. Bilo bi čudno da sam ista kao što sam bila prije deset godina i da su moje predstave iste. To bi za mene značilo da reproduciram uvijek isto, da nisam autentična i da nisam naučila ništa. Drago mi je što je nekoliko zadnjih predstava pronašlo put do gledatelja i što su dobro primljene i primijećene.

Koliko ti je općenito potrebna potvrda u radu? Što ti je mjerilo?
Lagala bih da kažem da me ne veseli potvrda, ali sam nekako s godinama došla do toga da mi je najvažniji moj osjećaj. Ako se dobro osjećam tijekom rada, ako sam zadovoljna na probama, ako se veselim svako jutro odlasku u kazalište, onda vjerujem da smo na dobrom putu. Lijep proces mi nitko ne može pokvariti svojim komentarima. Ako se mučimo i ekipa i ja, to je za mene jako dobar znak da predstava neće dobro proći kod publike. Drago mi je kad su zadovoljni producent i publika, a za konstruktivno mišljenje pitam i neke ljude kojima vjerujem i koji mogu biti “oko izvana” onda kada ja više ništa ne vidim. Jako rano sam osvijestila da kod mene zadovoljstvo zbog obavljenog posla traje koliko i čaša šampanjca nakon premijere, a onda ponovno krećem u preispitivanje, propitkivanje, samokritiku.

Postoji li danas kazališna kritika koja nije puko zločesto olajavanje?
Ne bih olako kritizirala kazališnu kritiku (unatoč tome što kritičari ponekad olako kritiziraju predstave, vodit ću se onom biblijskom: tko tebe kamenom, ti njega kruhom). Teško je pronaći prostor i publiku za ozbiljnu kritiku, tko još čita ozbiljne studije kazališnih predstava u društvu koje je bombardirano senzacionalističkim naslovima i trivijalnim tekstovima? Nekako mislim da kritike sve više čitamo samo mi, kazalištarci, a da je publici puno važnija usmena predaja. Prije me loša kritika pogađala, a u zadnje vrijeme se na kritike koje su pisane zločesto samo nasmijem, počelo me to zabavljati. Svoju predstavu poznaješ kao (objektivni) roditelj dijete i možeš procijeniti kad je nešto pisano realno i konstruktivno, a kad je motivirano zloćom, političkim intrigama ili pisano iz kompleksa uz ogromnu dozu ignorancije.

U “Prosidbi” igraju Branimir Vidić, Jasna Jukić i Zdeslav Čotić

Što onda “objektivni roditelj” u tebi kaže – koje bi predstave uvrstila u svoje najveće uspjehe i zašto?
“Malograđani” u HNK u Varaždinu su za mene označili prekretnicu, prije te predstave sam imala veću pauzu u radu i željela sam isprobati nešto novo, a rad na toj predstavi mi je pomogao da se na neki način oslobodim inhibicija. Važno mi je i “Dijete našeg vremena” u Playdrami u Splitu jer su me dramaturginja Ivana Vuković i umjetnički voditelj Matko Botić potaknuli da radimo predstavu iz improvizacija (prema kojima je Ivana onda napisala tekst) prema čemu sam ranije imala neku vrstu predrasuda. Radile smo s mladim glumcima, studentima splitske akademije, zabavljali se i napravili predstavu koja je stalno puna i koju splitska publika voli. Zatim su tu “Adam i Eva” i “Prosidba” u KMD-u u Dubrovniku – oba procesa su za mene bila širenje prostora osobne slobode, imala sam divnu ekipu, fantastične suradnike i podršku ravnatelja kazališta, tako da sam mogla raditi onako kako sam oduvijek sanjala. Vidim, sad kad analiziram, da su za mene najvažniji procesi tijekom kojih sam rasla i oslobađala se.

Kritike sve više čitamo samo mi, kazalištarci, a publici je puno važnija usmena predaja.

Znači li to da je rad na predstavi za tebe neka osobna terapija? Što, osim velike količine stresa, nosiš iz kazališta u svoj svakodnevni život?
Mislim da je kod mene to obrnuto – rad na predstavi za mene nije stres, a “svakodnevni” život jest. Veći mi je stres platiti na vrijeme račune, nego razmišljati hoće li na scenu pasti snijeg ili slon. U kazalištu je sve ljepše, veće, zanimljivije od svakodnevice. Više me zabrinjavaju problemi likova iz drame, nego hoću li kuhati punjene paprike ili pečenu teletinu ili hoću li voziti auto ili bicikl. Kazalište mi omogućuje da ne budem realna i da se stalno igram. Često čujem mlade majke kako kažu da ti rođenje djeteta posloži prioritete – eto tako meni kazalište slaže prioritete – drukčije od onoga što bi se očekivalo od odgovorne odrasle osobe! (smijeh)

Ima li prilika za mlade redatelje?
Rekla bih da ima. Moji mlađi kolege već su mahom radili na Dubrovačkim ljetnim igrama, u Kazalištu Marina Držića, u Gradskom kazalištu Trešnja, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu i drugdje, to su pozitivni primjeri. Veseli me također što mladi kolege stvaraju i sami sebi prostor – pozitivan primjer je, recimo, već afirmirani KunstTeatar. Ono o čemu se ne govori kad se govori o prilikama za mlade redatelje i autore je činjenica da nije svaka prilika – prilika. Često se mladim ljudima unutar institucija daju nepovoljni uvjeti, u kakvima ni prekaljeni “profesionalci” ne bi mogli napraviti ništa, a sve pod opravdanjem pa mladi su, oni to mogu… Ili narudžbe koje veze nemaju sa senzibilitetom pojedinog redatelja ili autora… Teško se tako razvijati. Zato cijenim ravnatelje i intendante koji mladima, kad uoče da rade dobro i da imaju potencijal, daju punu podršku te priliku za kontinuitet i razvoj.

Snimke kazališnih predstava nisu apsolutno nikakva zamjena za živu izvedbu, a i za neke stvari koje sam vidjela mislim da bi bilo bolje da ih je vrijeme pojelo i da nema nikakvih snimki ni dokumenata.

Koliko te korona opalila po poslu?
Zasad sam imala sreće – Paolo Tišljarić u KMD-u je nastavio s radom čim su se za to stvorili uvjeti pa smo završili rad na Čehovljevoj Prosidbi koji smo započeli prije pandemije. Odmah sam počela i s pripremom “Zlatnog libra” koji će premijeru imati 1. kolovoza na Dubrovačkim ljetnim igrama, a na jesen i u Kazalištu Marina Držića, a već imam planove i za cijelu sljedeću godinu, od kojih zasad niti jedan nije propao. Ne želim razmišljati puno unaprijed, mislim da je teško reći što će biti. Svi dobro znamo kako se kultura tretira u ovoj zemlji i da ona prva nastrada u financijskim rezovima.

U središtu predstave “Adam i Eva” vječni je i svevremenski sukob između muškarca i žene

Što je najljepše, a što najmanje lijepo što si uočila na kulturnoj/kazališnoj sceni u ovom neočekivanom zatvaranju?
Ne znam što mi je bilo najljepše… Baš ništa. Možda virtualne šetnje po muzejima i pristup određenoj literaturi koja je inače teško dostupna? Što se tiče kazališta, strašan mi je bio taj presing da moramo biti kreativni u trenutku kad nam se sve poremetilo i kad smo živjeli neki stravični SF, brinući se za egzistenciju i budućnost. Snimke kazališnih predstava nisu apsolutno nikakva zamjena za živu izvedbu, a i za neke stvari koje sam vidjela mislim da bi bilo bolje da ih je vrijeme pojelo i da nema nikakvih snimki ni dokumenata. Uopće ne razumijem taj pritisak da se posredstvom drugih medija stvara neki supstitut za živu izvedbu, da se “opravdaju plaće” – to mi je nekako kao da od neurokirurga tražiš da operira mozak koristeći žlice i čačkalice da bi dokazao važnost neurokirurgije. Ne omalovažavam kolege koje su došle do nekih odličnih ideja, dapače, drago mi je, samo želim naglasiti da će kazališna predstava, nadam se, zauvijek ostati čin koji se događa neposredno pred publikom, tijekom kojega publika može osjetiti energiju izvođača, tijekom kojega se događa transfer emocija, iskustva.

Na Akademiji podučavaju različiti profesori pa možeš pokupiti ono što ti koristi, a odbaciti ono što te ne vodi naprijed. Možeš i sve odbaciti, zaključiti da je sve to glupo i da ti hoćeš nešto sedamstoto, zašto ne?

Biti žena na čelu predstave – izazov, patnja ili nebitan podatak?
Meni je to trenutačno nebitan podatak, a čini mi se da se situacija u zadnje vrijeme dosta promijenila nabolje. Imala sam dugo osjećaj da se u kazalištu kao redateljski ideal postavlja taj neki neosporni muški “nadautoritet”, naslušala sam se priča i priča o muškarcima koji su upravljali svime apsolutistički i bili bogovi i batine hrvatskog glumišta, bili su „tough guys”, nisu nikada plakali ili se preispitivali, vozili su skupe automobile i znali sve o svemu. Uopće mi nije simpatična ta vrsta neupitnog “autoriteta”, čak osjećam otpor prema tome. Ljudi me u kazalištu osvajaju maštom, idejama, talentom, znanjem.

Za našu se glumačku scenu često kaže da se “poslovi dobivaju na šankovima” i da je jako teško “upasti u neki krug”. Kakva su tvoja iskustva? Jesi u nekom klanu? Želiš li biti? Je li tako lakše?
Da se poslovi dobivaju na šankovima, ja ne bih stala raditi! (smijeh) Možda nisam dovoljno simpatična na šanku?! Šalu na stranu, mislim da je čak gore od toga. Ne generaliziram jer ima puno talentiranih ljudi koji su se krvavo izborili za svoje pozicije, ali ponekad mi se čini da je kod nas sve nekako kao u priči “Carevo novo ruho”. Nekoga se, a sama još nisam dokučila kako, proglasi genijalcem i onda ga svi žele “kupiti” iako ponekad nisu gledali uopće predstave tog redatelja ili autora ili nisu gledali određenog glumca na sceni. Mislim da mi kao društvo volimo mitove – volimo prepričavati i kao papige ponavljati da je nešto genijalno ili grozno, iako o tome nemamo vlastiti stav, štoviše, stav je u našem društvu poteškoća. Imam unutar kazališta prijatelje (i među redateljima, za ne povjerovati!), ali čim se to usustavi u neku strukturu, osjećam se kao da zbog grupe moram podržavati nešto iza čega ne mogu stajati, ponekad moralno, ponekad estetski. Tako da – pojedinačna prijateljstva da, klanovi ne. Ipak, ako netko ima neki megauspješni klan koji će mi doživotno osigurati egzistenciju, a želi me regrutirati, neka mi se obrati, nikad se ne zna! (smijeh)

Franka Klarić: “Redatelji bi trebali imati više povjerenja u ljude s kojima se ne druže privatno”

“Pojedinačna prijateljstva da, klanovi ne”, kaže Helena o vezama i vezicama na kazališnoj sceni (Foto: Žarko Dragojević)

Što kad u radu na predstavi imaš očajnog glumca ili glumicu?
Zatvoriš oči i čekaš da prođe. Imam još metoda, ali neću ih otkriti jer ih onda više neću moći primjenjivati.

A što kad imaš neposlušnog glumca?
Ne priznajem tu kategoriju neposluha – pa nisu glumci kućni ljubimci pa da budu poslušni. Općenito, ne smetaju mi kreativni konflikti, dapače, ali su mi dosadni nekreativni konflikti koji služe prikrivanju osobne nemoći.

Koji je najbolji savjet koji si dobila u svom poslu i(li) životu?
– Najbolji savjet koji sam dobila je “Ne slušaj nikoga”. A volim i rečenicu koju je često ponavljala moja baka – “Bolje se jedan put zacrvenit’, nego sto puti ublidit'”.

Imaš li “tekst iz snova”, nešto što bi jednom voljela režirati čisto iz gušta?
Voljela bih raditi Ujaka Vanju i dramatizaciju Braće Karamazovih – jednog dana. Ma zapravo, imam užasno puno želja, kao dijete u slastičarnici.

Koliko se proces pripremanja predstave danas razlikuje od onog što si učila na ADU? Ima li Akademija doticaja sa stvarnošću ili, kako joj neki spočitavaju, živi u prošlosti?
Svaki proces je drukčiji – ne vjerujem da postoji čarobna formula koju ti netko prenese pa je ti koristiš i onda svaki put dođeš do genijalnog rezultata, bilo bi lako da je tako. Na Akademiji podučavaju različiti profesori koje se ne može svesti pod zajednički nazivnik (živi u prošlosti/ne živi u prošlosti) i to je lijepo, nastava se odvija u malim grupama pa možeš pokupiti ono što ti koristi, a odbaciti ono što te ne vodi naprijed. Možeš i sve odbaciti, zaključiti da je sve to glupo i da ti hoćeš nešto sedamstoto, zašto ne? Ponekad te “otvori” jedna rečenica koju ti netko uputi, jedna rečenica iz neke knjige koju ti je netko propisao kao literaturu. Ipak, nisam fan mistifikacije i vjerujem da se određena literatura mora proći, određene stvari moraš vidjeti, određena znanja steći. Škola je za mene škola, a ne religijska sekta.

Je li kazališna režija usamljen posao?
Za mene nije, jer ga nisam tako htjela raditi. Puno pričam, kao što vidiš, pa volim o svemu razglabati sa suradnicima. Često teatrom i teatarskim temama maltretiram i rodbinu, poznanike, prijatelje, prolaznike. Uvijek sam htjela raditi tako da je ekipa koja sa mnom radi na predstavi moja privremena familija, a u zadnje vrijeme u tome i uspijevam.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More