I u najmračnijim vremenima postoje ljudskost, nada i ideali

''Pisca još nismo imali, mada smo imali svakakvih budala.''

Kazališni život ne mora nužno biti povezan s velikim gradskim središtima. Ulaganja u produkciju možda su u tim sredinama znatno manja, no nadoknađuju se silnim entuzijazmom i energijom malobrojna ansambla te nerijetko vjernom publikom. Prošli je vikend tako u osječkome HNK-u bio u znaku atipična susreta Davida i Golijata. Havelova jednočinka Audijencija Kazališta Virovitica, u kojoj se prvi put pojavljuje autobiografski lik dramskog pisca i disidenta Vaneka, pokazala se nepretencioznom te glumački dopadljivom.

Kada se povjesničar i disident Igor Lukeš na Radio Pragu prisjeća baršunastoga zatvora tadašnje Čehoslovačke, života u iluziji da ste slobodni jer slušate zapadnjačku glazbu i gledate francuske filmove, te gubitku identiteta odlaskom u inozemstvo, teško se ne zapitati koliko li sitnih, naoko beznačajnih sloboda danas uzimamo zdravo za gotovo. Lukešov je američki identitet najednom postao kompliciran izborom Václava Havela za prvoga predsjednika Češke. Havel je u najmračnijem političkom razdoblju (1948 – 1989), usprkos višekratnom zatvaranju i osuđivanju, u zakučastim prostorima književnosti i politike uporno tražio i krčio put slobodi. Vanek i njegova iskrenost postaju subverzivnom političkom porukom u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća, a preuzimaju ga u dramama i njegovi prijatelji Pavel Landovský, Pavel Kohout i Jiří Dienstbier. Uskoro dramski lik prerasta u nacionalni simbol.

Upravo se 1980. u Gavelli izvode Audijencija i Izložba u režiji Božidara Violića sa Zlatkom Vitezom kao Vanekom. Kasnije bivaju proglašene predstavama godine. Redatelj Dražen Ferenčina ne osuvremenjuje virovitičku izvedbu te susret dvaju različitih pogleda na svijet Sladeka (Draško Zidar) i Vaneka (Goran Koši) smješta u pivovaru i radnička odjela (Krešimir Tomac) s problemima prividno udaljenim od naših. Sukob dobre klape (partije) i individualizma postupno se rastvara u teatru apsurda potpomognut litrama piva. Obojica su protagonista ograničena i zatvorena vlastitim izborima. Sladeku je nešto više do lagodnosti svakodnevna života, a Vaneku do umjetničke slobode i integriteta. Zidar i Koši sa stanovitom lakoćom u dijalogu te pokretu podjednako načinju bezazlene i zabranjene teme, ali i nemoć da budu drukčiji od sustava u kojem jesu ili protiv kojeg se bore.

Havel i Landovský u ”Audijenciji”

 

Smještanjem u suvremeniji kontekst, Audijencija bi mogla zahvatiti sve nijanse razmišljanja o poimanju slobode u vremenu kada olako dijelimo informacije o sebi i drugima na internetu uvjereni da ne živimo u vremenu opasnih namjera sustavne kontrole i big date. Havel je zasigurno bio zaslužniji politički aktivist, negoli pisac. Vlastitim je primjerom pokazao kako i u možda najmračnijim vremenima postoje ljudskost, nada i ideali. U tom kontekstu Ferenčinin izlog u 1975. nadaje se kao glumački dojmljiva, no društveno i politički relativno bezazlena predstava.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...