Harold Pinter: Radikalni pjesnik u borbi za bolji svijet

Nisam teoretičar. Nisam autoritet ili pouzdani komentator dramske, društvene ili bilo koje druge scene. Pišem drame kad mogu, i to je sve.

Kada je Harold Pinter počeo pisati 1957. i 1958. samo je jedna osoba od ukupno sedmero gledatelja na tadašnjoj izvedbi predvidjela kako je Velika Britanija dobila originalnog, uznemirujućeg i iznimno talentiranog pisca. Srećom, bila je riječ o važnom kritičaru The Sunday Timesa, Haroldu Hobsonu, bez kojeg bi piščev put do londonskih pozornica možda i završio sa zarađene dvije funte i šest šilinga te svega osam izvedbi. Prisjećajući se tih početaka Pinter u uvodu Sabranih djela 4 navodi riječi razvođačice publike kada je došao na ”The Birthday Party”: ”Ti si autor? Oh, jadno momče. Slušaj, mezanin je zatvoren, no slobodno uđi i sjedni ako želiš.”

Jedna naoko bezazlena i lako pamtljiva anegdota postala je istodobno i metaforom njegova ukupna stvaralaštva obilježena iznimnom dramatikom i dinamikom u poslovnom te privatnom životu. Postmodernističko odvajanje konteksta autora i djela u tom slučaju može isključivo pružiti redukcionistički pogled u pinterovsku poetiku stalnih kršenja pravila. Uostalom, biti pisac i biti osoba, za njega je oduvijek bilo neodvojivo čak i kad su ga britanski mediji, a i određeni kritičari i novinari poput Polly Toynbee, napadali jer su smatrali kako je politika uništila njegovo pisanje. Nikad se nije uklapao u uglavljeni profil srednjoeuropskog intelektualca, nego je prema riječima službena biografa i kritičarskog veterana Michaela Billingtona bio radikalni pjesnik iz Hackneyja koji je odabrao dramu kao medij.

Glumac, pjesnik, prozaik, dramski pisac, scenarist, strastveni ljubitelj kriketa i današnjim leksikom politički aktivist rođen je kao jedino dijete 1930. u obitelji aškenaških Židova u istočnome dijelu Londona. Njegovim precima engleski jezik nije bio materinski. Otac Jack bio je krojač, a majka Frances kućanica. Odrastao je u vrijeme antisemitske propagande. Imao je trinaest godina kada mu je bombardirana kuća u Londonu. Stigao je ponijeti sa sobom u Cornwall jedino palicu za kriket i pjesmu napisanu za tadašnju djevojku. S osamnaest ga zovu u služenje vojske. Odbija. No, ne zbog izražena pacifizma, nego spoznaje da je borba u koju ga šalju duboko nelagodna i nepravedna. Instinktivno će se do svoje smrti 2008. u zapadnome dijelu Londona opirati svakom nametnutom autoritetu.

U govoru povodom primanja Nagrade za životno djelo David Cohen British Literature Prize (1995.) duhovito se, ali i iznimno realno i bez imalo srama osvrće na vlastito podrijetlo:

Ne mogu reći da je u mojoj obitelji postojala ikakva književna tradicija. Moja je majka uživala u romanima A. J. Cronin i Arnolda Bennetta (popularni i književno predvidljivi romani, hrvatski bi ekvivalenti vjerojatno bili Janko Matko i M. J. Zagorka, op.a.), a otac, kojeg većinom nije bilo doma jer je radio od 7 do 7, uživao je u vesternima. Bilo je svega nekoliko knjiga u kući i u potpunosti smo ovisili o knjižnicama. Nitko si nije mogao priuštiti kupovanje knjiga.

Roditelji su bili iznimno zadovoljni kad mu je objavljena prva pjesma u časopisu Poetry London. Potpisao se kao Pinta, ironizirajući tetinu pripovijest o plemićkom portugalskom podrijetlu loze Da Pintas. Preci su tako preko Odese, možda Mađarske i Poljske, fingirano završili kao plemići. Prvi konflikt ili prva bezazlena laž?

Pisac u raljama političkog angažmana

Među rijetkih dramskim piscima koji su dobili Nobelovu nagradu za književnost našao se i Pinter 2005. u društvu Pirandella, O’Neilla, Becketta, Darija Foa i dr. U invalidskim kolicima i putem videosnimke zbog poodmakle bolesti, osvrnuo se na politiku izrekavši kako postoje moralni standardi i konačne istine. Politika je za njega tek široka paleta laži, a SAD je zemlja koja u zadnjih pedeset godina potiče i stvara svaku desničarsku diktaturu. Diane Abbott, prva crna zastupnica u britanskome Parlamentu, podsjeća kako je veliki broj građana na samome početku podržavao invaziju na Irak. Smatra da su svi oni koji su Pintera opisivali kao salonskog ljevičara imali dvostruke standarde i ne čine istinsku ljevicu, nego blairovsku, onu koja ga unizuje i uspoređuje s desnicom. Prema njezinim riječima, bio je meta medija zbog vlastita iskrena bijesa i snažne artikulacije problema te mu se većina ljevice istinski divila zbog beskompromisna protivljenja Blairu i Bushu.

Kada se govori o piscu-političaru nerijetko se uz spornu 1979. – kada je glasovao za konzervativce i Margaret Thatcher ”u znak protesta jer mu Narodno kazalište sabotira režiju”, da bi kasnije taj čin opisao kao ”najsramotniji u njegovu životu” – spominju njegovi dnevnopolitički govori i komentari. Snažno se protivio Zaljevskom ratu (1991.), NATO-ovu bombardiranju Beograda (1999.), ratu u Afganistanu (2001.) i invaziji na Irak (2003.). Britanski su mediji Pinterov politički angažman promatrali kroz prizmu njegove osobnosti – svadljive i mangupske – tumačeći njegove medijske istupe kao bijesne izljeve čangrizava starca. Političare, s druge strane, pak pisac nikad nije štedio. Prema njima je bio nepristojan i neukusan. Billington ga je smatrao nepopravljivim idealistom, odanom osobom izražena integriteta.

U Holland Park Houseu održavao je seminare i rasprave za liberale nazvavši taj intelektualni kružok June 20th Society. O glavnim prekretnicama sredine XX. stoljeća i antagonizmima između primitivnog izljeva bijesa i liberalne velikodušnosti razgovarao je s perjanicama britanske kulture – Davidom Hareom, Ianom McEwanom, Michaelom Holyroydom, Johnom Mortimerom, Salmanom Rushdiejem i jednom od najvećih ikona modernog feminizma, Australkom Germanie Greer.

Njegova su politička stajališta izazivala burne reakcije i osobne napade koji su išli toliko daleko da mu se osporavala i Nobelova nagrada. Zanimljivo, uz bliske prijatelje poput Toma Stopparda ili Davida Harea, Václav Havel bio je jedan od njegovih gorljivih branitelja. No, uvijek kad je u pitanju medijska histerija, malo je bukača zavirilo u impozantan dramski opus koji sadržava više od trideset drama nastalih od 1957. do 2000. Tamo njegovo vječno političko, pa i vječno spisateljsko i osobno, biva mnogo zakučastije, slojevitije i zanimljivije od plošnih medijskih narativa. Metaforičko u ranijim stvaralačkim, i sve eksplicitnije i jasnije u kasnijim fazama.

Dramska slojevitost i višeznačnost

U kolektivnom je sjećanju Pinter ostao pisac koji je nevjerojatno dobro poznavao britansko društvo u cjelini – od radničke, niže do srednje i visoke klase. Njegovi su dijalozi bili isprekidani, obilježeni kolokvijalnim jezikom, a pisanje je pomalo ničeanski shvaćao kao instinkt. Na tragu Becketta, Joycea i Ionesca ustvrđuje: ”Ljudi ne komuniciraju linearno u smislu pitanja i odgovora.” Nema tu neke prevelike logike. Transponirajući tu misao u današnjicu i svijet društvenih mreža komunikacija se ionako vrti u beskonačnim paralelnim monolozima.

U dramu je uveo pauzu (danas itekako zlorabljenu, ponajprije u kontekstu suvremene europske kinematografije) smatrajući kako u ozbiljnoj predstavi pauza ”označuje trenutak tišine za glumca i publiku te je izniman dramski efekt” i da ”tako često između dobro poznatih izgovorenih, između nas leže neizgovorene riječi”. Pauza je sasvim prirodna, nastala na studioznim glumačkim bilješkama svakodnevna govora, a jeziku podjednako pripada i ono neizgovoreno. Njegove su drame pune crtica i točaka, koje teško promiču kritičarevoj pedantnosti. Pisac je to koji pazi na svaki zarez, ritam u rečenici i čitavo vrijeme čvrsto drži strukturu drame.

Spočitavali su mu nedorečenost i škrtost izraza, nije se složio: ”Moji likovi komuniciraju, štoviše predobro se poznaju, toliko dobro da zaprepašćuju jedni druge”, oni ”imaju nadanja, motive i povijest”, a ući u nečiji život je zastrašujuće”. Tražili su silna objašnjenja dramskih radnji, odgovarao im je sarkastičnim pismima poput onoga učenicima: ”Papiri su tamo gdje trebaju biti. Buda je Buda.” Uvijek su ga smještali uz Becketta i kazalište apsurda, on se pak smatrao realistom. Bio je korak ispred svih, a kritičkoj je recepciji trebalo vremena da se usuglasi i promatra ga dijelom kanona.

U Velikoj Britaniji njegove su drame obilježile režije Sir Petera Halla, a u Hrvatskoj je bez obzira na mnoge izvedbe tijekom sedamdesetih, recepcija Pintera prošla bez nekoga većeg odjeka i u znaku režija Georgija Para u Gavelli. Pisac je čak gostovao u Teatru &TD 1976. na izvedbi ”Ničije zemlje” (r. T. Radić). U bivšoj Jugoslaviji i bez interneta, naši su intelektualci itekako bili ukorak s vremenom. Jedna se od veteranki kritike, Olga Vujović, jedva prisjeća nekih od tih predstava. Razlozi lošije recepcije vjerojatno leže u potpuno različitim društveno-političkim kontekstima dviju država. Uostalom, tek se 2018. možemo pohvaliti prvom i sveobuhvatnom studijom Acije Alfirević, ”Kazalište okrutnosti Harolda Pintera’‘, koja uz sabiranje britanskih i hrvatskih kritičkih zapisa te piščeve recepcije, obuhvaća semantičku analizu Pinterova jezika u prizmi Artaudove poetike te je svojevrsni hommage istinskom kroničaru 20. stoljeća.

”Betrayal” ili biti osoba i biti pisac

Kao mladić pješačio je parkom Victoria s dvojicom prijatelja. I odjednom su ga samo napustili bez riječi. Bila je to poruka da se ne krade prijateljevu djevojku. Mnogo godina poslije, od 1962. do 1969., odvija se sličan, ali kompliciraniji scenarij. Varao je tadašnju suprugu, glumicu Vivien Merchant s udanom novinarkom i laburisticom Joan Bakewell. Kada je Bakewell prvi put pročitala ”Betrayal” (igrana u Teatru u gostima kao ”Prijevara” i izvedena rekordnih 88 puta) – dramu o besmislenim lažima koje ostavljaju duboke rane – učinilo joj se kao da je pred njom dnevnik njihove veze s osuđujućim naslovom. Odgovorila mu je feminističkom dramom ”Keeping in Touch” – inteligentna se žena našla u kućanskim poslovima koji ju ne ispunjavaju, nema tu Pinterova sudioništva od prvoga poljupca.

”Betrayal” označuje i svojevrsnu prekretnicu u njegovoj osobnoj i stvaralačkoj sferi života. Klasičnom ljubavnom trokutu umjesto uobičajene melodrame, upisuje simptomatično kršenje ustaljenih dramaturgijskih pravila. U osobnom životu sustiže ga konačan raspad prvoga braka s ”dugonogom”, fatalnom i izvrsnom glumicom Merchant. Taj je brak obilježio njezin alkoholizam i njegova dva podugačka preljuba, mogli bismo reći paralelne veze. Merchant je glumila u velikom broju njegovih dotadašnjih drama te su njegova ženska lica tada tipizirana i obilježena seksualnošću (usp. ”Tea Party, ”The Lover”, ”Homecoming”). S drugim brakom, žene postaju drukčije i manje se oslanjanju na iznimne tjelesne atribute.

U dnevničkim zapisima njegove druge supruge, Lady Antonije Fraser, ”Must you go?: My Life With Harold Pinter” u njihove se trideset tri godine ogleda velika ljubav naoko oprečnih političkih stajališta i životnih stilova te se razbijaju mnogobrojni medijski stvoreni mitovi. On pred razvodom, ona s uglednim društvenim statusom, udana za člana Parlamenta Hugha Frasera i podiže šestero djece. On u povicima kako je Blair ratni zločinac, ona na čaju kod Cherie Blair u Downing Streetu. Fraser iznosi delikatnu intimu bez odsklizavanja u jeftine ispovijesti, a o Pinterovu odnosu sa sinom iz prvoga braka, Danielom ne otkriva ništa. Posljednjih sedam godina (2001. – 2008.) njihova zajednička života obilježeni su njegovom bolešću. ”Ne želim cvijeće na grobu”, rezolutno je ustvrdio.

Sve što ostaje smo mi

Mnoge su njegove drame postale i filmski scenariji puni preljuba, alkoholizma i prijetnje. Glumački zahtjevne i slojevite, redateljski izazovne. Pinter je uvijek tijekom pisanja imao na umu glumca i nikad nije koristio prečace – sve je slojevito, sve je duboko promišljeno. ”Da”, ”ne” i ”možda” u pinterovskome jeziku poprimaju stotine značenja. Maleni incidenti tu stvaraju životne turbulencije. Sigurnost je krhka, katastrofa nas čeka iza ugla. Ljubav je teško izborena i olako prepuštena drugima. Njegovo pisanje nema lakih i beznačajnih uloga. Filmovi koji su ga najviše proslavili – ”The Servant”, ”Accident” and ”The Go-Between” – zanimljivo, govore o aristokratskom društvu. Fragmentirane rečenice nevjerojatno pogađaju atmosferu, dah trenutka i nisu prazni rezovi.

”The Pumpkin Eater” (1963)

Anne Bancroft (Jo) and Peter Finch (Jake)

Jo: Why did you marry me?

Jake: You know why.

Jo: What do you think of marriage?

Jake: It doesn’t exist, it doesn’t exist, so what? What do you mean? It doesn’t matter what I think about it. It exists, that’s what I think about it.

Jo: Why did you go to bed with Beth?

Jake: Oh –

Jo: Didn’t you ever … try not to?

Jake: Yes … Yes.

Harold Pinter nipošto nije pisac kojeg je pregazilo vrijeme. Seks i nasilje, odnosi moći, varljivost pamćenja i ljubavi, izgubljeni moral, samovolja svakog apsolutizma, život na rubu katastrofe, novo doba represije i cenzure, klasni odnosi, egzistencijalni strahovi – zar su te teme passé današnjice? John Osborne mu je u pedesetim godinama prošlog stoljeća otvorio vrata, a on ih je odškrinuo za Davida Mameta, Patricka Marbera i Jeza Butterwortha. ”Pintera ste čuli na ulici, u taksiju, bio je Pisac sui generis”, ističe Mamet.

Čitajući ponovno kratke drame iznimne dubine, ”Party Time” (1991.) i ”The Celebration” (1999.), teško se ne zapitati zašto do nas dopiru samo plićine anglofone dramatike? Obje drame donose duboko podijeljeni svijet, koji proizlazi između ostalih iz traumatičnih iskustava njegove mladosti obilježene zlokobnom atmosferom i neizvjesnošću Drugoga svjetskog rata te iz stvarnog iskustva piščeva rada u restoranu National Liberal Club. Dok je čistio stolove, dobio je otkaz jer je prekidao ”uvažene” razgovore. Politička se uznemirenost i neredi na ulicama u ”Celebrationu” sukobljavaju s elegancijom privatnih i elitnih prostorija, poput londonskog restorana The Ivy.

Nitko ne smije remetiti mir i dokolicu više klase. Ta niža je ionako iz drugoga svijeta, ona nestaje, iako ima dostojanstvo. London je na pragu novog tisućljeća i spreman za bakanalije. I sva su ta postideološka previranja zakrabuljena u nevjerojatan humor i vulgarizme (fuckpigs, cunts). Štoviše, kazalište je za Pintera ”velika i energična javna aktivnost za razliku od pisanja koje je u potpunosti privatno, ogoljeno”. Stoga, nije čudno da se nakon tolikih drama suptilnih napetosti u tišini pred kraj života vraća pjesništvu. ”Napisao sam preko dvadeset devet drama, zar to nije dovoljno?”, rekao je u rijetkom intervju Marku Lawsonu na BBC-iju 4. Tko bi se danas, u vremenu odabira skupocjenih porculanskih tanjura gđe Macron, usudio toliko izložiti i dati glas pariškim ulicama?

Anđela Vidović

* Skraćena je i prilagođena inačica članka prvotno objavljena u književnom prilogu Best Book tjednika Express.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...