Harms u Kerempuhu: Čuda se stvarno događaju

harms kerempuhOdgledao sam sinoć u satiričkom kazalištu predstavu „Živio Harms! Čuda postoje“, redatelja Aleksandra Popovskog.

Predstava je sačinjena od izbora iz djela Daniila Harmsa. Kao i mnogi, jako sam volio čitati Harmsa, od njega sam i baštinio pomalo infantilan stil kojim ću napisati i osvrt na ovu predstavu. Uopće ne osjećam strah što nemam nikakve kvalifikacije za kazališnog kritičara i što skoro uopće ne idem u kazalište. Bez imalo dvojbi napisat ću ovaj tekst zbog kojeg sam se digao u sedam ujutro nakon što sam čitavu noć nemirno spavao mučen dojmovima iz predstave i mozgao kako bih točno mogao izraziti impresiju koju je u meni izazvala predstava „Živio Harms“.

Sjebo sam se, upropastio sam si čitavu subotu ovim ranim dizanjem. Ali bar osjećam neki ushit – koji će mi do podneva vjerojatno splasnuti i onda ću bit nervozan od neispavanosti. A večeras je još u ZKM-u i Frljićev Hamlet, trebalo bi i to otići pogledat, sad sam se nakon ove predstave Popovskog baš nekako nabrijao na kazalište, to me sad pere taj neki jutarnji ushit… To me sad pere taj neki entuzijazam koji sam osjetio gledajući „Živio Harms“.

A, kad sam krenuo u Kerempuh, bio sam siguran da će predstava bit za teški kurac, da će bit toliko loša da će mi skoro pa ogadit i Harmsa. Mislio sam da će to u tom Kerempuhu bit neka jadna prilagodba Harmsa za narod. Nisam puno očekivao od satiričkog kazališta Kerempuh, tim više što su me kazališni znalci uvjeravali da su tamo predstave uglavnom zakurac, rađene prije svega da se građanin malo nasmije, zabavi nakon iscrpljujućeg radnog dana u nekoj sjebanoj firmi ili dućanu.

S takvim sam očekivanjima išao, i na samom početku, kad je predstava tek krenula, još uvijek mi se činilo da me čeka teško sranje, čak sam pomislio da bi mi i Harms mogao biti šugav ako bih ga ponovo uzeo čitat, kao što su mi sjaj izgubile mnoge knjige koje su mi nekada, glupavo rečeno, bile super. Ali onda je krenulo. Onda je pozornica, još glupavije rečeno, oživjela.

Odmah ću, da kasnije ne zaboravim, izraziti svoje ushićenje scenografijom i kostimima. Scenografija je uspjela dočarati nešto… ni na nebu ni na zemlji, a opet se osjetio taj neki štih Rusije tridesetih, ti hrelićki ormari napunjeni hrelićkim knjigama, ti tepisi, kauči, šporet s kojeg se puši… Uspjela se postići ta neka atmosfera… Poželio sam i sam obitavati, možda se čak i opiti u sličnom ambijentu.

Adaptacija i dramaturgija odlično su izvedeni, taj spoj intimnih ispovijesti Harmsove žene i Harmsovih kratkih priča… Taj spoj teškog životnog užasa i nadilaženja tog užasa nekim totalnim ludilom, zapadanjem u trans kao u Stravinskijevom Posvećenju proljeća ili ludičnom Petruški. A, opet, redatelj i glumci stalno su imali i svijest o tome da je predstava postavljena u Kerempuhu, i zapravo najviše me dojmilo to kako su postavili Harmsa: nisu baš otišli u totalno ludilo, nego su balansirali…

Ali onda sam se sjetio da su takve i Harmsove priče, one jesu kao neka avangarda, ali opet takva da su je čitali ljudi koji inače uopće ne puše nikakvu književnost. Sjećam se hevimetalca Gagre iz Kluba slijepih. On fakat nije skoro ništa čitao, samo je slušao metal, kad je na maturalcu posjetio Louvre, tamo se najviše oduševio nekom slikom na kojoj su precizno naslikane tetive na nozi nekog konja iz 19. stoljeća… Znači, nije imao baš neki smisao za avangardu… A Harmsa je obožavao i uvijek me moljakao da mu sve njegove knjige ukradem u knjižnici jer ih želi imati doma, da ih može uzeti u ruke kad god mu se prohtije. I onaj Dinko iz istog tog Kluba slijepih… Uvijek je pljuvao po književnosti, a kad bi se poveo razgovor o Harmsu, pijane oči bi mu se dodatno zasjajile i onda bi počeo govoriti da je za njega Harms ono što su mu Ramonesi u muzici, ta neka totalna jednostavnost, a opet sve prejebeno…

Mislim da bi se svim takvima svidjela i ova predstava u Kerempuhu, ne bi izašli razočarani, kao što su mnogi bili nakon adaptacije Alana Forda u ZKM-u koju zbog tih tuđih razočaranja nisam ni otišao pogledati, vjerovao sam im. Volio bih da se isto tako meni povjeruje da postavljanje Harmsa u Kerempuhu nije razočaranje. Kao što i sam naslov predstave kaže, čuda postoje. Ako mogu postojati u Poskokovoj Dragi, očito mogu i u Kerempuhu.

Glumce ću, kao i sve ovo do sada, prokomentirati banalnim riječima jer mi se ne da smišljati neka nebanalna, sad me već shrvava umor: dakle, glumci su mi svi bili jako dobri, a najviše radosti i oduševljenja, prituljenog, pomalo intelektualnog, neprosječnog, sustegnutog smijeha priskrbio mi je glumac Rakan Rushaidat. Dosta emocija osjetio sam i gledajući Hrvoja Kečkeša. Kroz glavu su mi prolazile slike kako je Kečkeš kao mali dolazio vikendima kod bake u Utrine, pa smo se zajedno igrali Tarzana, Hrvoje je imao neki plastični nož u crvenim plastičnim koricama i znao se dobro penjati po visokom drveću ispred bijelofasadne peterokatnice u kojoj mu je živjela baka… A sad sam ga pak gledao na pozornici isto tako tarzanski zaigranog, ali opet i bremenitog tim nekim iskustvom koje mu je život i dugogodišnji rad u kazalištu donio, tom nekom pritajenom sjetom koju mu je utkalo u biće bavljenje umjetnošću za koje Šerbedžija tvrdi da ti, to bavljenje umjetnošću, kasnije iscrta i tu neku umjetničku boru iznad očiju, onakvu kakvu je u zrelijim godinama imao Thomas Mann.

I muzika je u predstavi bila odlična, dodatno je pridonijela atmosferi, baš sam osjetio da je Krleža imao pravo kad je napisao da je muzika paučina između mozga i duše. Ha, ha, kad sam već spomenuo dušu… Ona scena u predstavi kad je ženska zaspala kao vjernica, a probudila se kao nevjernica, pa je stala na vagu i skužila da je u toj preobrazbi izgubila dvadeset i jedan gram. Prejebeno.

Ne, fakat, volim tu harmsovsku ludičnost, otišel bum si sad nakon kave u knjižnicu uzet neku Harmsovu knjigu, Šareni Dućan ih je sve izdao u zavodljivom, džepnom izdanju, izdao je čak i ta sjećanja Harmsove žene koja su se efektno koristila u predstavi. Ta Harmsova žena bila je klasična patnica… Daniil je jebo okolo, a ona se nervirala… Odlično mi je u predstavi razbijen taj njezin klišej žene-patnice u sjeni velikog pisca. Ona se patnički žali na život s pomalo poremećenim Harmsom, a glumac Rakan joj dođe i ponudi joj da joj metne svog rakuna i počne joj baš jako pohotno skidati socijalne gaćice…

Na kraju i Harms i žena završe u logoru. I to njihovo odvođenje u logor mi je odlično izvedeno, mislim u redateljskom smislu. Onaj neki isljednički glas niotkuda, kao u Kiševom Peščaniku, počne Harmsa ispitivati… Ime i prezime? Kada ste počeli pisati? Kada ste objavili prvu pripovijetku? Jeste li prevođeni na ikoji strani jezik?

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...