prvo slovo kulture

Harms nije neki bezbrižni šaljivdžija

danijel zezelj harmsDaniil Harms, inspiracija mnogim literatima stasalim osamdesetih, devedesetih. Mnogo mu dugujem. Prvu svoju zbirku priča „Teškoće pri gutanju“, kao i svoj zadnji roman „Štakorbar“, koncipirao sam na temelju…

Ne, prejadno je da serem o svom pisanju u tekstu koji bi trebao biti o izložbi Danijela Žeželja koja je otvorena u Galeriji Karas, a obuhvaća crteže i grafike inspirirane Harmsovim tekstovima. To da, pišući o tuđim slikama ili knjigama, poturaju u tekst i reference na svoje vlastite knjige, to rade najteži očajnici koji su izgubili skrupule. Obično se to dešava piscima koji su ujedno i kolumnisti. Izgube svaku vezu s realnošću, stid. A stid je jedan od osnovnih obilježja Harmsovih priča. Stid koji te priječi od ponavljanja poetika koje su već tvoji prethodnici izraubali, stid od jeftinih osjećanja. Stid da uopće pokažeš da živiš u Rusiji u vrijeme kad te u svakom trenutku mogu koknut čak i zbog pisanja proze za djecu. Žeželj je kroz svoje crteže uspio izrazit tu Harmsovu poetiku, uvjerenje da ni u najtežim vremenima ne smiješ počet patetično zavijat. A s druge strane, dao je naslutiti onima koji Harmsa doživljavaju kao nekog bezbrižnog šaljivdžiju, u kakvom je zapravo ozračju stvarao Harms i što bi se zapravo moglo kriti iza naoko infantilnih Harmsovih pričica, pjesama. Meni najupečatljiviji Žeželjev crtež na ovoj izložbi, onaj koji mi je najbolje predočio samog Harmsa – to je onaj koji prikazuje pisca koji kuca na pisaćoj mašini, sjedi kao na nekoj platformi gigantske tvorničke hale, papiri koje nakuca padaju dolje u bezdan te hale. Pisac je nacrtan kao lego čovječuljak, a iza njega je pak nacrtan ogroman revolver, cijev tog revolvera uperena je piscu u leđa. Harmsova zlokobna infantilnost uspješno je prenesena i u Žeželjeve crteže. Ne čudi što stripadžije, kao i mnogi drugi, vole Harmsa. Ima nešto stripadžijsko i u Harmsovom pisanju. I taj pisac koji kuca na toj pisaćoj mašini nacrtan je onako kako su crtani pisci u američkim stripovima, sa šeširom na glavi dok svijen nad mašinu tipka. Dakle, ko neki američki pisac, a opet nacrtan u nekoj atmosferi ruskog socrealizma. Takvi su i drugi crteži; djeluju kao parodije socrealističkih ruskih plakata. Najviše sam se zadržao kod onih crteža uz koje su izloženi i uokvireni Harmsovi stihovi – crteži su nastali zapravo kao ilustracija tih stihova. Tu je najjači taj efekt stripa – u spojevima crteža i riječi. Sam crtež bez riječi brzo mi dosadi, koliko god efektan bio. Nakon Žeželjeve izložbe osjetio sam potrebu nanovo čitati Harmsove priče. Šteta to njegovim crtežima nisu ilustrirane i one knjige Harmsovih priča u izdanju Šarenog dućana. Tim više što su me Žeželjevi crteži podsjetili na Hofbauerove ilustracije Kafkinih priča i romana u toj istoj biblioteci Šarenog dućana. To je uglavnom sve što imam reći o izložbi, napisao sam ga u jednom dahu, bez odlomaka, proreda. Tekst ću poentirati pričicom u harmsovskom stilu, zgodom sa izložbe:

KIPAR MIJESI BEZGLUTENSKI KRUH

Ušao sam u Galeriju Karas na izložbu. Sreo sam kipara Svena Klobučara. Rekao mi je da se prestao baviti kiparstvom. Zašto? Jer sad mijesi bezglutenski kruh i onda ga dostavlja kupcima. I to je zapravo bilo sve.

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...