Hana Tintor: “Možda sam naivna, ali želim vjerovati da rad i prizemnost donose uspjeh”

Osim bogatog portfelja, ilustratorica Hana Tintor ima i zanimljivu priču o odrastanju, upornosti i prepoznavanju vlastitih afiniteta.

“Znaš, nikad nisam radila u agenciji pa sam prilično razmažena. Radim s ljudima koji žele raditi sa mnom i to je ogromna sreća”, iskreno će Hana Tintor, mlada ilustratorica koja je do svog “razmaženog statusa” došla višegodišnjim radom, ali i neprestanim preispitivanjem. Ono ju je, u konačnici, i dovelo do crtanja – umjetničko putovanje počela je studirajući vizualne komunikacije, a onda se zaljubila u ilustraciju i usavršila je na prestižnom sveučilištu Cambridge School of Art.

Tamo je, kaže, naučila puno o crtežu, ljudima i sebi, pa se na čudnovato hrvatsko tržište vratila s jasnim poslovnim postulatima koji uključuju izazove, važne društvene poruke te ljude koji joj bezrezervno vjeruju i pružaju slobodu u umjetničkom promišljanju. Urodilo je to brojnim uspješnim projektima, među kojima su “the suradnja” s vlastitim djedom, kuharica, animirani dokumentarac i druge suradnje kojima svakodnevno potvrđuje status jedne od najtraženijih mladih ilustratorica u Hrvatskoj.

Taj status Hana vam, iskreno, neće nikad priznati jer ne voli pretencioznost, a na top-listu omraženih, ali neizbježnih stvari dodaje pritiske, dosadnu birokraciju i – Hod za život. Ipak, u njezinu je stvaralaštvu, srećom, puno više lijepih stvari koje ju svakodnevno inspiriraju i hrane njezin umjetnički nerv, probuđen i prepoznat još u najranijim danima.

Kad si, kako i zašto počela crtati?
Crtam od vrtićkog razdoblja, kao i većina crtača. Mama je sačuvala hrpetinu crteža iz razdoblja djetinjstva kojeg se ni ne sjećam. Crtanje je (od)uvijek bilo tu, kao dio mene, pa ne znam reći točan trenutak. Nikad se nisam opterećivala crtanjem tijekom odrastanja. Najbolji dio je valjda bio taj što nisam morala crtati, kao sve ostalo što djeca često “moraju”, nego sam voljela i htjela crtati. Oduvijek mi je bilo jasno da ću raditi nešto što uključuje stvaranje, a kroz Studij dizajna se ispostavilo da najviše volim stvoriti crtež. Od tog trenutka je sve krenulo ozbiljnijim putem.

Na tom ozbiljnijem putu dogodila se i jedna prekretnica, odnosno, odlazak na prestižni Cambridge School of Art. Kako se i zašto dogodio prelazak s dizajna na crtanje?
Studirala sam u Zagrebu na Studiju dizajna pri Arhitekturi (barem se tada tako zvalo), vizualne komunikacije. Tada sam samo znala da se želim baviti vizualnim stvaranjem, a na trećoj godini mi je postalo jasno da je to uglavnom crtež. Sretna sam što sam studirala dizajn, naučila misliti, stvarati koncepte i upoznala se s tipografijom. Uz sve sam to shvatila i da nisam dizajner. Svejedno sam upisala diplomski studij u Zagrebu. Moj mentor Nenad Dogan nije imao ništa protiv toga da “guram” crtež u svaki projekt, zapravo me i poticao u tome. Zahvaljujući dizajnu sam bila i na praksi u Studiju Cuculić, gdje sam od Vanje učila o spoju ilustracije i dizajna. Međutim, kad sam diplomirala (sa slikovnicom, naravno), nisam osjećala da je to to. Tada sam već imala hrpu blokića i (ne baš kvalitetnih) crteža iza sebe, bilo mi je jasno da želim učiti o ilustraciji. O narativu, crtežu, primjeni ilustracije, tehnikama. I tako sam završila u Cambridge School of Art, na diplomskom studiju Illustration and Book Arts. Tamo sam u godinu dana naučila više nego u povijesti školovanja – o crtežu, o ljudima i o sebi.

A onda si zakoračila na to famozno “tržište”. Kakva je situacija danas u Hrvatskoj? Ima li posla, izazova, stresa?
A ima. Podcijenjeno je i prostituirano, ali biram uživati u onome što radim i surađivati s ljudima koji se bore za kulturu u Hrvatskoj, s onim što imaju i najbolje što mogu. Moj tata, koji je privatnik više od dvadeset godina, uvijek govori da ima posla “koliko ga tjera”. Tako je nekako i sa mnom. Svaki novi posao je i izazov, a najveći mi je stres što se previše zaposlim. To je taj prokleti dio freelanceanja – prihvaćaš većinu jer nemaš pojma kako će izgledati idućih pola godine i hoćeš li moći platiti račune. Još učim, dobra organizacija je ključ. A organizacija mi još uvijek nije bila jača strana… Možda naivno gledam na sve to, ali želim vjerovati da upornost, rad i prizemnost donose uspjeh.

Kako bi definirala uspjeh?
Najveći poslovni uspjeh mi je onaj u kojem imam slobodu, u kojem je komunikacija ugodna i u kojem ne postoji bilo kakva vrsta pritiska. Pritisak mi stvara blokade. I znaš, nikad nisam radila u agenciji pa sam prilično razmažena. Radim s ljudima koji žele raditi sa mnom i to je ogromna sreća. Čak privilegija, rekla bih. Ali, ako moram nešto izdvojiti, recentno, mislim da je to autorski animirani film na kojem sam počela raditi ove godine i za koji sam dobila sredstva od HAVC-a. Zapravo, taj skok u svijet animiranog filma je nešto na što se još navikavam i po čijoj površini tek grebem. “Kretati” se i učiti tijekom stvaralačkog procesa, kroz nove poslove i suradnje predstavlja mi najveći uspjeh.

Jedna od tvojih najzanimljivijih suradnji, barem meni promatraču, svakako su “Didine priče”, slikovnica koju si realizirala sa svojim djedom. Zvuči kao projekt iz snova.
Ovo je dido rekao: “I tako, motiviran željom svojih unuka i datim obećanjem, morao sam produbiti sjećanja, probuditi i pokrenuti maštu te napisati barem dio priča koje su nadahnute događajima iz djetinjstva. Rad na pričama trajao je dvije godine. Priče su, dakako, posvećene unucima, jer bez njihove želje i upornosti one ne bi bile otrgnute zaboravu. Osim toga Hanine ilustracije pričama daju dodatnu vrijednost. Zato je ova knjiga naše zajedničko djelo”. Kad sam bila mala, dido je pričao najljepše priče. Crtajući za njegovu knjigu, vratila sam se u neboder u kojem su nekada živjeli on i baka. Nakon večere, prije spavanja, išla bi priča. Nekad neka ista, a nekad nova. Prisjećala sam se kako zamišljam njegove dječačke pustolovine. Navukla bih poplun do nosa kada bi se poskok pretvorio u zmaja! Suradnja s didom, koji je toliko utjecao na ono što sam danas, najdraža mi je suradnja ikad. I tako će vjerojatno i ostati.

“Didine priče” su Hanin najdraži projekt jer ga je realizirala u suradnji s vlastitim djedom

Osim djedovih, kroz svoj rad pričaš i priče drugih ljudi. O čemu govori dokumentarni film “All Those Sensations In My Belly” za kojeg si radila animacije?
Kad sam se vratila u Zagreb, počela sam raditi na dokumentarnom animiranom filmu Marka Dješke i tako postala dio tima Jadranske Animacije (Adriatic Animation). U stvaranje filma sam se uključila kada je Marko već imao definiran kostur priče – odrastanje i romantična iskustva transrodne žene Matie. Ova suradnja bila je ogroman izazov, Marko je prvi put surađivao s nekim tko njegove ideje pretače u vizuale, a ja sam prvi put radila na filmu. Često smo tapkali u mraku, ali smo uvijek uspjeli pronaći prekidač za svjetlo. Nije sve ispalo kako smo zamislili na početku, ali animacija je promjenjiv proces, pogotovo kad film ne radiš sam. Puno sam naučila od svih iz studija, o animaciji, storyboardingu, prenošenju emocija, storytellingu, ali i komunikaciji. Premijera filma bit će na Animafestu ove godine!

Najveći poslovni uspjeh mi je onaj u kojem imam slobodu, u kojem je komunikacija ugodna i u kojem ne postoji bilo kakva vrsta pritiska. Pritisak mi stvara blokade.

Ako u svakoj suradnji nešto naučiš, znači li to da si ilustrirajući kuharicu “Zdrava i fina jela Lijepe naše” naučila kuhati?
Joj, toliko volim hranu. Zato je ilustriranje bilo čega vezanog za hranu čisti užitak. DND Zabok ima projekt Zdravo i fino kojim educiraju djecu i mlade o važnosti prehrane i navika te podižu svijest o sve češćoj pretilosti među mladima. U sklopu projekta je izdana kuharica i “Zdrava i fina jela Lijepe naše”. Voditeljica projekta Jasenka Borovčak kuharicu je zamislila ne samo kao zbir recepata, već kao i upoznavanje djece s tradicijskim jelima hrvatske kuhinje, spojenu s “modernom kuhinjom”, uz korištenje zdravih i sezonskih namirnica. Crtala sam male “pomagače” u kuhinji, koji vraćaju u djetinjstvo. U one trenutke kada baka reže pitu tanjurom, a djed peca ribe, uživanje u božićnim mirisima cimeta i jabuke… Ti su momenti opisani u tekstu prije recepta, a na neke ilustracije sam dodala i tekst koji ne opisuje ilustraciju, ali naglašava trenutak.

Hana je nedavno ilustrirala kuharicu “Zdrava i fina jela Lijepe naše”

Što u svom poslu najviše, a što najmanje voliš?
Najviše volim to što imam prilike upoznati hrpu inspirativnih i divnih ljudi, ali i suprotnih, onih koji me nauče o sebi samoj. Volim to što crtež mogu primjenjivati kroz različite medije pa imam osjećaj da uvijek malo eksperimentiram i napravim nešto sebi novo. Najmanje volim, hm… To što moram komunicirati i kad mi se ne govori. Ili voditi računa o ugovorima i novcima i birokraciji, to me sve vraća u one dane studiranja kad ulaziš u referadu i već znaš da si nešto krivo napravio ili zaboravio. Mislim da i dalje imam problem s koncentracijom kada su u pitanju ozbiljne riječi i previše slova na papiru! Uglavnom ne volim davati pažnju “neugodnim” aspektima jer sam uvijek presretna što živim od onoga što volim.

Umjetnost je za mene jako širok pojam. Trenutno, ostati tolerantan i pri zdravoj pameti kad vidim koliko je ljudi u Hodu za život i ostati pozitivan i optimističan kad pogledam što se događa u svijetu.

Tko su ti uzori?
Prijatelji i kolege, roditelji, mentor iz Engleske Jim Butler te David Shrigley.

“U Cambridgeu sam u godinu dana naučila više nego u povijesti školovanja – o crtežu, o ljudima i o sebi”

Je li pandemija promijenila tvoje planove i(li) možda utjecala na tebe kao umjetnicu?
U travnju sam trebala otići u Francusku na tromjesečni program pisanja scenarija za animirani serijal, međutim, program je odgođen. Moram priznati da me to nije previše poremetilo, cijela situacija je zaustavila sve što sam morala i dala mi vremena za raditi projekte koje sam htjela. Napravila sam kratki eksperimentalni film, novu seriju ilustracija “Prve stvari” i dobro sam se naspavala.

Tako naspavana i odmorna, odlučila si da ćeš u dogledno vrijeme…
Završiti aktualne projekte i autorski film “More misli” do kraja godine, a onda se malo odmarati. Planiram planinariti i puno vremena provesti u prirodi, kako bi se oči odmorile od ekrana, a mozak od… Svega. Iako, kad “odmaram”, uvijek mi dolaze nove ideje i zapravo puno radim, ali to se potpuno razlikuje od posla! U tom “odmaranju” želim razviti Betti&Lolu, projekt koji je nastao iz kratkih stripova svakodnevice nazvanih “Hana’s comic”. Stalno nešto planiram i stalno nešto radim, ali naučila sam da nekad treba stati i napuniti baterije.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More