Negdje 1981. zvijezda avangarde Istočne Njemačke Heinrich Müller zapisuje: ” Već mi je trideset godina Hamlet bio prava opsesija pa sam ga pokušao uništiti pisanjem Hamletmašine. Druga mi je opsesija bila njemačka povijest pa sam pokušao uništiti i nju.” Redatelj Paolo Magelli dvanaest je puta odbijao Hamleta da bi ga se prihvatio na možda jednoj od najidealnijih sceno-kutija na dubrovačkom Lovrijencu s neizbježnim scenskim efektima zlokobnosti same utvrde, jeke i pratećih fijukanja vjetra.
Iako Magelli Hamletu zapravo pristupa tradicionalno i donekle mogli bismo čak reći i konzervativno, dramaturške intervencije Željke Udovičić Pleština i umetanja Hamletmašine, Richarda III. i Hekube daju mu moderan zaokret u kojem raj postaje rat, a žene müllerovski seksualizirane i manipulativne. No, ni takve se u svijetu nasilja kao društvena ogledala ne mogu izvući žive, nego šekspirijanski odlaze u ludilo i tragičnu smrt. U tom novom poretku sa strancem Fortinbrasom (Ranko Zidarić) nema mjesta za slabe, ali ni za optimizam.
Tako su se 70. Dubrovačke ljetne igre vratile svojim početcima – Shakespeareovoj poetičnoj aforističnosti i ambijentalnosti koju su suptilno oplemenili scenografija čistih linija Lorenza Bancija i minimalistički kostimi Lea Kulaša. Zlokobnu su atmosferu u trenutcima naglašavale videoprojekcije Ivana Marušića Klifa i glazba Ljupče Konstantinova. Forma je zadovoljila i najzahtjevnije, no sadržaj, suverena gluma koja hipnotizira gledalište događala se tek u oscilacijama i fragmentima, dok je monolog o siromaštvu odjekivao kao gorki cinizam s obzirom na to da sam Grad već odavno osim ugostiteljskih objekata ne nudi plodno tlo za oblikovanje nekih novih intelektualaca i mislioca.
Pomaknuti Hamlet Frane Maškovića dosljedan je, ali nije dovoljno duboko psihološki profiliran. Gotovo na rubu karikature u svojoj zaigranosti obiluje šarmom jer je istodobno ležeran, prisan i na zemlji s povremenim eksplozijama ludila. Njegov je solilokvij ruski rulet u kojem se nikad ne zna tko je nišanu.Takvom ruletu pristaju i jedina bezbrižna lica u drami, u ovome slučaju Grobari (Domagoj Janković, Matija Čigir, Bernard Tomić, Karlo Mrkša i Pavle Vrkljan), koji od samog početka u dvorske intrige unose dašak ludizma zazivajući Držićevu betonizaciju i prebirući po lubanjama. Njihova Mišolovka s Hrvojkom Begović kao kraljicom ne pokazuje nužno moć kazališta, nego se više oslanja na veselje suigre s ponešto satiričnih žalaca. Nota zlokobne ozbiljnosti odjekuje ionako tek s visina u licu Horacija kojeg čvrsto i programatski s odjecima Müllera igra Ermin Bravo.
Glumačka previranja nadaju se u snažno seksualiziranoj i manipulativnoj Ofeliji, koja iz zaigranosti zabija nož u leđa. Zlostavljana i izdana od Hamleta i vlastite obitelji, ona je možda lice koje najmanje govori, no najviše može pokazati jer sva ta uništavanja i prazne deklamacije uistinu proživljava u svijetu gdje se isključivo zazivaju muške smrti i grobovi. Anđela Ramljak je u tome licu prazna, gotovo umjetna s riječima koje zvuče poput deklamacija, a u trenutku ludila dječje je naivna. Zatvorenoj i nimalo istinski prodornoj na sceni, predstoji joj ozbiljnije glumačko sazrijevanje. Polonije Nikše Butijera interpretiran je uobičajeno kao pomalo blesavo lice. Nina Violić kao Getruda i Milan Pleština kao Klaudije u svojim su tipiziranim rolama bez značajnih odmaka.
Razlog zašto se toliko mnogo vraćamo Hamletu u kazalištu vjerojatno leži u mnogobrojnim pitanjima koje on otvara ne samo o dinamici obiteljskih odnosa, nego i o nama samima. Rijetko se koja drama na toliko mnogo razina bavi ljudskom prirodom i samorefleksijom, prolaznošću, ali i našim unutrašnjim sukobima između instinkta i slobodne volje. Čak i u vremenu kad se većina komunikacije odvija u virtualnim oblačićima, a intelektualizam počiva na marginama, Hamlet je i dalje u općoj svijesti konstanta i neprikosnovena mjera. Magelli ga stoga možda ne čita suviše prevratnički i ne provocira aktualnostima. Pristupa mu s određenom dozom strahopoštovanja i temeljitosti u impresivnom scenskom prostoru kojeg ne prati jednako takva gluma.
Anđela Vidović
Foto: Dubrovačke ljetne igre