Groupie specijal: Književnici i novinari na Dan mrtvih dozivali Matošev duh

Prizivanje duhovaOd malih nogu bojim se duhova. Najužasnije mi je bilo spavat u onoj našoj sobi u Đakovu u kojoj je visila uramljena crnobijela fotografija pradjeda Tadije, starog od djeda Baje.

Očne duplje bile su mu nekako crne na toj prastaroj fotografiji, a čelo visoko, nekako lubanjasto. U mraku mi se činilo da njegov duh izlazi noću iz te fotografije i šapće mi odurne riječi o smrti i što nas tamo čeka. Nervi su mi od toga već u ranoj mladosti stradali, a nisu pomogle ni priče djeda Baje koji je tvrdio da ga mrtvi otac katkad posjećuje noću, tiho mu kuca na vrata spavaće sobe i širi oko sebe nepodnošljiv zadah po trulim jajima. Moj stari je također uslijed delirijum tremensa znao vidjeti svoje poginule suborce. U takvom sam okruženju odrastao. Da ne spominjem priče pokojne bake Anke o vilama s kojima su tamo u brdovitim pripizdinama Dalmatinske Zagore živjeli maltene kao susjed sa susjedom.

Zbog svega toga nije mi bilo ugodno kad me Rujana Jeger u Jabuci pitala bih li na Dan mrtvih s njom, Milanom Vuković Runjić i još nekim novinarima i piscima želio na starom Jurjevskom groblju prizivati duha Antuna Gustava Matoša.

– Ti bi bio izvrstan mediji… Nisi se krož život previše zaprljao spolnim odnosima, relativno si čista duša, a duhovi pokojnika vole se javljati baš kroz takve. Pisao je o tome dosta Sir Artur Konan Dojl u svojoj opsežnoj knjizi o spiritizmu.

– Onaj isti što je napisao Šerloka Holmsa?

Kimnula je.

– Pa, ne znam… Zajebano je to… Baš sam prošli tjedan gledao u kinu film „Prizivanje duhova“… Jako zajebano… Dozvani duh, odnosno demon, sve ih na kraju pobije… – kolebljivo ću.

– Nemoj bit takav šupak, ne vjeruj glupim, holivudskim filmovima. Dozivanje duhova je maltene religijsko iskustvo. Dostojevski je u Piščevom dnevniku opisivao kako je sa Solovjevom pristustvovao jednoj spiritističkoj seansi. Svaki pisac koji drži do sebe, bar je jednom u životu prizivao duhove… Tolstoj, Strindberg, Bodler, Hjusmans… – vabila me Rujana sve dok nisam pristao.

U noći na Dan mrtvih popeo sam se u ponoć Radićevom na staro Jurjevsko groblje. Dok sam prolazio Jurjevskom ulicom, spazio sam tablu s Matoševom spomen-pločom; iz te je kuće s rakom grla odvezen u bolnicu gdje je ubrzo umro.

Dosta sam se iznenadio kad sam gore na groblju, uz Rujanu Jeger i Milanu Vuković Runjić, ugledao akademika Antu Stamaća. Milana mi je objasnila da je on došao umjesto njezinog prisnog prijatelja Slavena Letice koji se u zadnji tren sjetio da Katolička crkva strogo zabranjuje dozivanje duhova.

– A za razgovor s mrtvim Matošem treba nam jedan tvrdi desničar. Da vidimo kako Matoš danas diše, je li na strani desničara ili ljevičara. Da riješimo tu dilemu, što bi Matoš bio danas.

Posjedali smo oko nekakvog starog groba s naherenim, poluodlomljenim kamenim križem. Bili su tu još s nama novinarka Jutarnjeg Mirjana Dugandžija i pisac vampirskih priča Boris Perić. Na bijelom zidu crkvice na Jurjevskom groblju crnio se pentagram našaran sprejem. Posumnjao sam da je to djelo Tomija Fantazme koji je upravo na udaljenosti od pedesetak metara zračne linije, u Jabuci, povodom Helouvina puštao mrtvačku muziku.

Uhvatili smo se za ruke. Milana V. Runjić počela je izgovarati nekakve obredne riječi na drevnom egipatskom. Svako malo spominjala je egipatskog boga Tota. Da bi onda naglo prešla na hrvatski:

– Gustl, javi se ako si tu, javi se kroz ovog nevinog mladića!

Svi su se zagledali u mene.

– Gustl, javi se, molim te javi se, trebamo te!

I dalje su svi piljili u mene. Sad mi je već bilo lagano neugodno. Kao da sam izašao na ispit i ne znam zucnuti ni riječi. Dopizdilo mi je to. Lagano sam izvrnuo zjenice prema gore i zahroptao:

– Evo me, javljam se… Kolege književnici…

Dugandžija je trzala vratom, govorila da je previše nervozna za ovo. Boris Perić je zalamtao kroz tamu svojom sijedom grivom. Stamać je samo mljaskao… Kao da su mu se usta zbog stresa naglo osušila. Jedina je pribrana ostala Milana.

– Kako ti je tamo? S druge strane? – pitala je.

– Kao iza ogledala – bubnuo sam, sjetivši se Pavlove poslanice o zagrobnom životu.

– Ima li tamo Srba i Hrvata… Ili ste svi jedno, kao u Jugoslaviji? – ohrabrio se i Stamać.

– Svi smo jedno, sliveni u jednu veliku dušu.

– Zvučiš kao Tito u govoru na Petrovoj gori… – namrštio se Stamać. – Ej, Milana, da nam se to umjesto Matoša nije javio Titov demon… koji nas želi zavarati da je Matoš!

– Jesi li zbilja Matoš? – proparala me pogledom Milana.

– Pa… Jesam… Eno, tamo malo dolje je kuća u kojoj sam živio… I Gornjogradska gimnazija u kojoj sam roknuo dva razreda zaredom, pa sam izgubio pravo školovanja…

– On je, to je on – potvrdila je Milana.

– Ako se prisilim napisati novi roman, hoću li dobiti iduće godine nagradu T-portala? – siknula je Dugandžija iz mraka.

– Ne zamaraj ga takvim banalnim pitanjima – prekorila ju je Milana.

– Kad si pisao onu pjesmu o vampiru, jesi li zbilja vjerovao u vampire ili su ti vampiri samo metafora za kapitalizam? I što sad, s iskustvom zagrobnog života misliš o vampirima? Da li su zombiji realniji? U svijetu više skoro nitko u književnosti ne puši vampire, svi su sad prešli na zombije… Samo se ja držim tih vampira kao pijan plota – turobno će Boris Perić.

Nisam znao što da mu na to kažem. Onda me ponovo Stamać krenuo pompozno daviti u stilu pjesama Gabi Novak:

– Tvoju secesionističku nježnost i Zajčevu plemenitu raspjevanost raspršile su misli rugobnog razora: ekspresionizam, nadrealizam, futurizam, dada, materijalistički “ready made“!

– I, što s tim? – osorno ću. – Kao da sam i od vas Matičara imao neke koristi… Dok sam bi živ i mlad niste mi htjeli objavljivat tekstove u Viencu, sto godina sam moljakao da mi u Matici objavite knjigu…

– Danas bi objavili! Danas bi objavili odmah! Dajte sve što imate novo! Sve staro smo vam objavili, svaki listić! – maltene je Stamać kleknuo pored mene.

– Prošo voz, željeznicu grabi već daljina – promrmljao sam.

– Gustl, i danas kao u vaše vrijeme izlaze u Zagrebu „Vijenac“ i „Jutarnji list“ – oglasila se ponovo Dugandžija. – Da se sad na primjer materijalizirate kroz ovog momka, Pavla, u kojem bi od ta dva lista pisali?

Zamislio sam se.

– U „Novostima“! – namjerno sam prkosio.

– Nemojte, molim vas, Antune – Stamać će na to. – Pa to su srpske novine, to plaća srpska vlada, Pašićevi nasljednici… Crna ruka.

– Kod Srba sam dobro krkao, škembiće, pihtije… Tu u Zagrebu su me stari i stara morali izdržavati, nitko mi nije davao posla… Maltene sam morao na ulici počet svirat violončelo kao ovaj sad vaš Karakaš harmoniku…

– Ali, jel vi znate što su nam Srbi napravili devedesete, Antun!?

Na to sam pokajnički pognuo glavu.

– Ma, znam…

Iz te nelagodne situacija spasila me Milana.

– Gustl, možemo li šta napraviti za tebe? – pitala me.

Nakon kraće šutnje, odgovorio sam:

– Nikad nisam držao prave, hrvatske kune u rukama. Volio bih da ih date ovom mladiću kroz kojeg progovaram, pa da mi ih on sutra predvečer, na Dan mrtvih odnese na grob, zakopa mi ih u zemlju, ja ću ih dohvatiti, opipati ih svojim kosturskim prstima.

Na to su svi uplašeno počeli vaditi novčanike.  Zašušketale su novčanice. Jedino je Dugandžija i dalje sjedila prekriženih ruku.

– Ja nemam ni lipe, kamoli kune – odvratila je kad sam je pogledao. – Plaća u Jutarnjem nam kasni, digla sam kredit kod kamatara da bih si kupila nove cipele… Nagrada T-portala bi me spasila, ali i nju su skresali za pola, sad je samo pedeset tisuća kuna. Kad ti skinu porez valjda jedva dobiješ četrdeset tisuća. Govno.

Rujana Jeger gurnula mi je novčanicu od dvjesto kuna. Pa me zastakljenih očiju tiho upitala:

– Na taj drugi svijet… Jel mogu doć i peseki?

Za tih dvjesto kuna što mi ih je tutnula u šaku, kako sam joj mogao reći da ne mogu, morao bih za to imati srce tvrđe od grobne, kamene ploče oko koje smo sjedili.

– Mogu. Ako vlasnici svojom dobrotom garantiraju za njih – protisnuo sam.

Zatim sam počeo tresti glavom, simulirajući izlazak iz transa. Dokurčilo mi je sve ovo, sav sam se oznojio. Skužio sam je biti spiritistički medij gore od rudarenja.

Razmišljao sam da li da s dobivenom lovom odem u Jabuku na Helouvin parti i naroljam se kao zvijer. Onda sam se sjetio da će i Rujana ići tamo. Bilo bi jadno da vidi kako trošim kune koje sam dobio da ih patriotski zakopam u Matošev grob. Ipak sam se odlučio za učmali Limb. To mi je bliže doma. I Limb je, zapravo, više in od Jabuke. U Limbu polumrtvi drežde oko šanka novinarski zombiju. A zombiji su sad u knjigama i serijama in. Vampiri su totalno aut.

Dok sam kroz željezna, rešetskasta vrata izlazio iz Jurjevskog groblja, začuo sam za sobom Rujanu:

– Pavle, a da još pokušamo dozvati Kurt Kobejna? Voljela bih čuti je li bar tamo sretan…

– Da sa Stamaćem dozivam duh Kurta Kobejna? Pa Stamaću je i Majakovski previše granđ… Uostalom, duhovi samoubica su zajebani. Krajem devedesetih za potrebe časopisa „Okej“ Čadež i Ivan Salečić dozivali su Kurta. I dan danas imaju teške posljedice… Salečić iz čistog mira, na poslu, zna briznuti u plač, umata se u promotivnu Nivea deku, pokriva oči, ruši spajalice po redakciji Ellea. Ma, neću – odbio sam.

*

Iduće poslijepodne fakat sam otišao na Mirogoj na Matošev grob. Odlučio sam mu zakopat u humak kovanicu od dvije kune. Da umirim savjest i  možda tako i osjetim nešto onostrano.

Dok sam prstima ukopavao kovanicu u zemlju, iz humka je naglo izronila bijela, koščata ruka. Grčevito me zgrabila za zaglavak i krenula povlačiti prema dolje. Ne bih li se spasio, izvukao sam iz stražnjeg džepa novčanicu od sto kuna i tutnuo je u mrtvačevu ruku. Stisak je olabavio. Pustio mi je zaglavak, zgrabio novčanicu, zgužvao je u šaci i povukao je  pod zemlju.

Skroz izbezumljen teturao sam prema izlazu. Pored groba violinista Balokovića naišao sam na ministricu Zlatar i njezinog pomoćnika Berislava Šipuša. Šipuš je palio svijeću Balokoviću. Ministrica Zlatar ljuštila je sjekutićima koru pečeneog kestenja, vadila ga je iz povećeg bijelog fišeka. U istrzanim rečenicama, somanublo sam joj ispričao što mi se upravo dogodilo. Na što je ona hladno, racionalistički odvratila:

– To su ti hrvatski pisci… I mrtvi se grabaju za svaku kunu. Uvijek sam govorila, gori su od najtežih prosjaka. Prosjak se bar u grobu smiri. A, ovi i tamo grabe, grabe, čapaju. Uopće se ne čudim da ti se to dogodilo. Zato ja i kolega Šipuš uopće ne nosimo cvijeće na grobove pisaca. Posjećujemo samo glazbenike, to su gospoda… I u životu i u smrti. – Osmijehnula se ministrica, otkrivajući zube pocrnjele od kestenove prepečene kore.

Takva, učinila mi se kao neki stivenkingovski klaun.  I nje sam se uplašio. A, blijedi Šipuš me pak podsjetio na vampira. U panici sam potrčao prema izlazu. Možda je svemu tome kumovalo što sam sinoć u Limbu popio hektolitre alkohola. Delirij je, kao i u slučaju mog starog, radio svoje, razmahao se u grobljanskoj atmosferi.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, možete je naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More