Poezija slikarstva Grgura Akrapa u boju s tržištem i smislom

Rasprave o „smrti slikarstva“ pokazale su potrebu za uspostavljanjem novih relacija prema tom drevnom mediju. U vremenu sveprisutne slike i emancipacije slikarstva u svoj širini njegova poimanja, svakako ima smisla govoriti i o poziciji slikara – koliko je ona privilegirana? U tom je smislu intrigantna samostalna izložba Dvije sobe mladog, a već prilično afirmiranog akademskog slikara Grgura Akrapa u Muzeju suvremene umjetnosti. Koncept te izložbe koju je Akrap pripremao posljednjih nekoliko godina sadrži 17 slika u tehnici ulja na platnu te instalaciju Retrospektiva.

Slikara ima, ali tržišta nema?
Akrap je već na samom početku promatrača konfrontirao s replikom drvene konstrukcije podruma koji svojom formom asocira i na kavez. Kavez može biti aluzija na slikara u ateljeu kao i na čovjeka zarobljenog perceptivnim okvirima koji mu, u susretima s vlastitom samoćom i nemogućnostima djelovanja, zaklanjaju pogled izvan tē stvarnosti pa ga drže zatvorenim, nepomičnim, u stagnaciji. Akrap replikom podrumskog prostora upućuje na spremište u kojemu će slike „završiti“ i gdje općenito „završavaju“ nakon izložbi, čime daje aluziju i na problem tržišta umjetnina na našem prostoru – tržišta kojega ustvari nema nego u natruhama. A slika, slika ipak ima.

Druga soba – poezija u slikarstvu
U dosadašnjim javnim nastupima Akrap je komunicirao o (ne)privilegiranoj poziciji slikara, iz vlastite perspektive i mogućnosti ostvarivanja egzistencije. Iako je slikarstvo namijenjeno komunikaciji s promatračima i postoji, uvjetno rečeno, tek u komunikaciji s njima, ono nastaje u tišini ateljea i u susretu slikara s velikim pitanjima i počesto malim odgovorima – koji se slute u samoći. O tome govori drugi dio izložbe na kojem su prikazana Akrapova ulja na platnu. Priroda je prevladavajući motiv njegovih slika, a ona (kao život) odražava višeslojnost koju je nemoguće do kraja proniknuti, a koja ne ostavlja tankoćutna pojedinca ravnodušnim. Radove ne povezuje neka očita ili doslovna naracija koliko likovne komponente, koloristička paleta, tonovi, a ponajviše na većini prikaza zagonetnost raspoloženja čemu doprinose upečatljivi nazivi slika.

Grgur Akrap, Kolekcionar, 200 x 162 cm

Motiv Ramljaka/ljudi sa zmijama – lajt motivi novog ciklusa slika
Slika Dječaci koji se igraju sa zmijom ustvari je nastala tijekom sudjelovanja na likovnoj koloniji u rujnu prošle godine na Gračacu kod Prozora u Rami kada je Akrap prikazao dva dječaka, Ramljaka kako se igraju sa zmijom. Tada mi je rekao da je to: „poput neke vrste osobnog pogleda na povijest Rame“ čime je znakovito aludirao na borbe tog stanovništva sa zlom koje su potvrđene raznim povijesnim događanjima (primjerice velika pogibelj brojnih Ramljaka u Drugom svjetskom ratu, prisilne migracije nakon akumuliranja jezera 1968. godine…). Novija djela pokazuju koliko je ta tema Akrapu postala bliska da je izvodi u različitim varijacijama. Na ovoj izložbi, pojavljuje se u više varijanti, kao na manjoj slici Ubijanje zmije ili na onoj velikog formata, Kolekcionar.

Na potonjoj slici prikazane su dvije muške figure. Dok jedna figura gazi zmiju, druga je nastoji podići. I u kompozicijskom smislu ovdje je došlo do promjena. Dok je na ranijem prizoru bila jedna zmija, ovdje ih je Akrap prikazao još nekoliko tako da tvore u donjem dijelu slike, vijugavu dekoraciju, poput ornamenta. Tako je, aludirajući prikazom dvaju likova na osobu koja je unutar sebe konfliktna, prikazao jednoga kako joj se (pri)klanja uzimajući je u svoje ruke, možda i nesvjestan zla kojega predstavlja. Kao što to biva, dobro se često prikazuje kao zlo, i obratno. Čovjek koji uzima zmiju u ruke ustvari se „klanja“ toj životinji koja je u Svetom pismu izjednačena sa Sotonom. Drugi je pak koncentriran na gaženje zmija, pokušava to „zlo“ nadvladati. Time simbolika naziva slike Kolekcionar ukazuje i na odnos čovjeka prema zlu, na njegovo skupljanje grijeha.

Slikarstvo ima moć sugestije svijeta koji nadvisuje materijalno
Druge slike velikih formata su Legenda o križu, Ribari, Pranje nogu i Dozivanje. Kad je riječ o slici Legenda o križu intrigantan je njezin nastanak i prožetost simbolike inspirirane jednim od nedavnih ekoloških kataklizmičkih događaja. Akrap ga je vidio na medijskom prikazu na kojemu su dvojica muškaraca vadila truplo mladića iz vode. Iskoristio je tako pozicije muškaraca, ali mijenja koncept preslikavanjem mrtvog mladića deblom drveta koje muškarci nose. Fascinantne su zelene i ružičaste nijanse boje koje doprinose snažnom kontrastu, ali i dojmu nedorečenosti i slutnji. U ovakvom odsustvu doslovne deskripcije Akrapovi likovni prizori, odnosno motivi, funkcioniraju na simboličnoj razini pa potiču individualne relacije.

Grgur Akrap, Legenda o križu, (detalj)

Slika pokazuje da su boje kojima Akrap slika proizvoljno odabrane i ne odgovaraju stvarnim bojama prikazanih predmeta. On slika gustim nanosima, suptilno i slojevito što utječe i na to da su svi oblici i forme bez oštrih obrisa i da se, prelazeći jedne iz drugih, gotovo pretapaju. Nanesene su boje plošne slikarske površine koje ne pretendiraju dubini, upravo kako su znali slikati pripadnici francuske slikarske grupe Nabis* koja je slikala djela prožeta simbolizmom.

Stoga je i razumljivo zašto on razmišlja „apstraktno unutar figuracije, dakle kao apstraktni slikar, bez ideje da se oponaša neka stvarnost i kao figurativni slikar koji stvarnost uzima kao svoj prvi korak“.

Upravo činjenica da u intuitivnom pronalazi svoje sadržaje čini poetičnim sam čin slikanja, a njega pjesnikom u slikarstvu. Akrap pretače iz snova u slikarsku stvarnost, strahove i slutnje obilježene nepredvidivošću i indirektnim prijetnjama okolnosti svijeta u kojemu živimo. Velikim formatom slike Ribari dominiraju dva ribara prikazana frontalno s plijenom neposredno nakon borbe, u materiji nalik blatu ili mulju izvukli su glomazne ribetine. Lica ribara grozničavo su deformirana od lovine koja je prijetila ispod neugodne površine. Pravu katarzičnost sadrži četvrta slika velikog formata naziva Pranje nogu koji dakako dolazi iz kršćanske ikonografije, a odnosi se na judeokršćansku tradiciju i kršćanski liturgijski ritual čišćenja na Veliki četvrtak.

Grgur Akrap, Dozivanje, 200 x 162 cm (detalj)

Mladi i jedini lik žene, s ljubičastim ružama oko čela, središnji je motiv slike Dozivanje. Ispriječio nam se u samo središte slike, a pogled zadržao na njezinu liku plave kose, u crnini i na crnom konju. Asocira na požudu koja iz daljine doziva, otvorenih usta i zagledana hipnotičkim očima. Izložio je i jedan niz slika manjih formata poput Crne kuće koja pokazuje autorov interes za crnu, ili slike Ekshibicionist čijim motivom pokazuje da razmišlja o tome koliko se uloga slikara može povezati s ulogom ekshibicionista koji svoje vještine koristi isključivo kako bi zabavljao masu.

Odgođeno proljeće
Znakovita je činjenica da je Akrapu ideja vodilja bila nazvati ciklus kojemu pripadaju ove slike upravo Čekanje proljeća. Sam naziv odnosi se kako na vrijeme održavanja izložbe tako i na buđenje iz sputanosti snova i vizija koje se „opredmećuju“ u njegovoj slikarskoj realnosti. Ne bez razloga, slika naziva Proljeće (65 x 55 cm), upravo je na kraju izložbe. To je prikaz bazena oko kojega rastu ljubičasti cvjetovi te intenzitetom boje imaju svoj pandan u nebu. Emanira nekom iznimnom kolorističkom poetičnošću čemu doprinosi način na koji Akrap nanosi nijanse plave, ljubičaste, ružičaste i oker te konačno, da podsjeća na nekadašnja i priziva nova „prava“ proljeća.

Susrela sam ga upravo dok je postavljao izložbu. Pred tom slikom razgovor nas je odveo na teme proljeća i njegove nagovještaje koji su se izgubili u (ne)prirodnim mijenama. Naime, slikar je postavljao izložbu upravo u jeku nedavnih vremenskih nepogoda kada su u Zagrebu, zbog velikog olujnog vjetra s kišom, rušenja i lomljenja grana s drveća te padanja crjepova s krovova zgrada i kuća, podignute mjere opreza za to zaduženih javnih službi. Ono što je intrigantno jest da je slika Proljeće postavljena konfrontirano Autoportretu, slici na kojoj je prikazan frontalno okrenut majmun, u nekom zamišljenom prostoru prirode kako sjedi, držeći kistove, zatvorenih očiju, dok mu iz dupeta vijuga zmijski rep.

Slikar se „nemilosrdno“ ponovno pita o smislu slikarskog posla i svijetu izmještenih vrijednosti. Na pitanje: “Ima li ga?”, dosljedno odgovara: „Ima, naravno. Zato što ga volim.“

Iako temeljni koncept izložbe dovodi u pitanje postojanje tržišta i smisla slikarstva, ustvari ne dokida likovni element Akrapovih slika, nego ga prožima i potvrđuje. Slike ne samo da reflektiraju i produbljuju aktualan odnos čovjeka i prirode predstavljajući ga kao prostor jednog egzistencijalnog oblika preživljavanja u kojemu se ne odmaramo od težine svijeta – one su ustvari „prijateljice“ poezije.

Nevenka Šarčević

Izložba je otvorena do 9. lipnja, a predgovor je napisala kustosica Martina Munivrana.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More