Dobrovićev Grand hotel – sveobuhvatno umjetničko djelo hrvatske moderne ostavljeno na nemilost propadanju

O stanju modernističke arhitekture u Dubrovniku kroz prizmu opusa arhitekta Nikole Dobrovića

Grand hotel na Lopudu iz tridesetih godina prošlog stoljeća amblematsko je djelo arhitekta Nikole Dobrovića i zaštićeni spomenik kulture. Grad Dubrovnik je 2003. hotel otkupio od tadašnjih vlasnika po pravu prvokupa, da bi ga dvije godine kasnije prodao domaćem investitoru Atlantskoj plovidbi, brodarskoj tvrtci koja ga je planirala obnoviti i rekonstruirati u smještajni objekt visoke kategorije. U tom su periodu mr. sc. Marina Oreb iz Zavoda za prostorno uređenje Dubrovačko-neretvanske županije, a kojoj je Dobrovićev opus uže područje znanstvenog interesa, te dr. sc. Željka Čorak s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu pripremile opsežan konzervatorski elaborat na osnovu kojega je izrađen idejni projekt obnove.

Međutim, stvar je stala nedugo nakon ishođenja lokacijske dozvole. Gospodarska kriza 2011. zaustavila je sve nebrodarske investicije Atlantske plovidbe, koja je nakon odbijenice Grada i Županije za kupnju po pravu prvokupa Grand hotel prodala Anker Grupi, vlasniku hotela Lafodija koji se također nalazi na Lopudu. Otada pa sve do danas obnova devastiranog hotela se ne nazire. Bez žbuke i ogoljeno do konstrukcije, a pod utjecajem atmosferilija i soli, najveće i najvažnije djelo jednoga od najistaknutijih imena hrvatske moderne tako propada još od ratnih devedesetih. Stoga je Društvo arhitekata Dubrovnik u suradnji s Umjetničkom galerijom Dubrovnik u Galeriji Dulčić Masle Pulitika organiziralo predavanje na kojemu su mr. sc. Oreb, današnja ravnateljica Zavoda za prostorno uređenje DNŽ i magistrica dizajna Nora Mojaš kroz prizmu Dobrovićeva dubrovačkog opusa govorile o značaju modernističke arhitekture na području grada i okolice, kao i nužnosti njezine potpunije znanstvene valorizacije i integralne zaštite.

“Grand hotel sveobuhvatan je rad, odnosno totalno umjetničko djelo koje zadire i u najmanje detalje. Dobrović je osmislio, oblikovao ili odabrao svaki komadić od kojega se hotel sastojao – od eksterijera, vrta i vrtnog namještaja, preko fasade, građevnih elemenata i namještaja, pa sve do najsitnijeg inventara (poput pribora za jelo) i svojevrsnog logotipa u karakterističnoj Dobrovićevoj tipografiji u betonu, a koja se pojavljuje na većini njegovih realizacija.”

Nora Mojaš

Nikola Dobrović, Grand hotel, Lopud

Nikola Dobrović je tijekom svoga života iskazao nepokolebljivu privrženost modernom pokretu. Nakon što je 1923. diplomirao na Odsjeku za arhitekturu Visoke tehničke škole u Pragu, stručni angažman u poznatim praškim arhitektonskim uredima omogućio mu je da u relativno kratkom vremenu skupi veliko iskustvo, te da se brzo osamostali kao projektant. Dolaskom u Dubrovnik 1934. godine započinje najvažnije Dobrovićevo stvaralačko razdoblje u kojem će njegova beskompromisna borba za suvremenu arhitekturu dosegnuti vrhunac u seriji projekata za imućne dubrovačke građanske obitelji progresivnih pogleda. To razdoblje, koje traje sve do njegova odlaska u Beograd 1941., uvelike je povezano s djelovanjem istaknutog povjesničara umjetnosti i teoretičara arhitekture Koste Strajnića, koji je u Dubrovniku isprva radio kao pomoćnik konzervatora starina u Nadleštvu za umjetnost i spomenike, da bi 1932. postao glavni dubrovački konzervator. Strajnić, koji se tijekom boravka u Parizu dvadesetih godina susreo s vodećim imenima i strujama moderne umjetnosti, otvoreno je promicao ideje novog vremena, smatrajući kako je moderna arhitektura jedini izraz koji Dubrovnik treba prihvatiti jer predstavlja završni stupanj razvoja stilova koji je prekinut uvezenim historicizmima. O tome često javno polemizira sa svojim neistomišljenicima, dok u međuvremenu prijateljima intelektualcima koji su spremno prihvaćali modernističke ideje sugerira angažiranje Nikole Dobrovića, kojega je ranije upoznao u Pragu i koji je zahvaljujući Strajnićevim učestalim pozivima konačno i doselio u Dubrovnik.

Bez žbuke i ogoljeno do konstrukcije, a pod utjecajem atmosferilija i soli, najveće i najvažnije djelo jednoga od najistaknutijih imena hrvatske moderne tako propada još od ratnih devedesetih.

Kako bi se investitora odvratilo od historicističke gradnje, Dobrović je prema Strajnićevoj molbi besplatno isprojektirao hotel Kursalon na Pilama, što je izazvalo niz polemika. Time su Strajniću, koji je isticao kako “naši ljudi misle da je patriotska dužnost biti konzervativan u svemu, pa čak i u arhitekturi” širom otvorena vrata za obranu suvremene arhitekture, koja je u povijesnim dalmatinskim urbanim ambijentima nastojala eliminirati kamen i koja je dosljedno novim načelima gradnje promicala uporabu armiranog betona i žbuke. Sve se to naveliko oslikava u radu Nikole Dobrovića, koji je 1932. godine ostvario svoju prvu realizaciju na dubrovačkom području – spomenik češkom političaru i književniku Viktoru Dyku na Lopudu. Svoj drugi projekt, otvor u gradskim zidinama, realizirao je 1933. povodom XI. Svjetskog kongresa PEN-a, a već sljedeće godine započinje s izgradnjom Grand hotela.

Nikola Dobrović, Hotel Kursalon

Uslijedila je intervencija u prizemlju palače Sponza (1937.), te niz projekata po Dubrovniku i okolici: vila Naprstek u Srebrenom (1937.), najamna vila dr. Račića u Lapadu (neizvedeno, 1937.), vila Mladinov u Lapadu (neizvedeno, 1937.), vila Rusalka na Boninovu (1938.), vila Vesna na Lopudu (1939.), nadogradnja kuće Wolff Vuković (1939.), vila za braću Mitrović u Gružu (neizvedeno, 1939.), otorinolaringološki odjel Banovinske bolnice u Dubrovniku (neizvedeno, 1939.), Dom ferijalnog saveza na Montovjerni (1938. – 1940.), vila Adonis na Konalu (1940.), vila Svid u Zatonu (1940.), grobnica obitelji Berdović na zabatu pravoslavne crkve na Boninovu (1940.), te projekt za vlastiti ljetnikovac na Lopudu (neizvedeno, 1965.).

Predstavljajući Dobrovićev opus kuća-vila, odnosno njegovih suvremenih interpretacija starodubrovačkih ljetnikovaca, mr. sc. Oreb je upozorila kako ova vrijedna graditeljska baština usprkos razvoju i širenju arhitektonske misli još uvijek nije dovoljno poznata. Usporedivši situacije, smještaj građevina na parceli i njihove orijentacije, ukazala je na dosljednu organizaciju parcela i izraženo bogatstvo vanjskih prostora ladanjskih objekata, čiji se kontinuitet na području Dubrovnika može pratiti još od 14. stoljeća kada je gradska okolica imala rezidencijalno-gospodarski karakter. Međutim, Nikola Dobrović je u dosluhu s vremenom u kojemu je živio model starodubrovačkih ljetnikovaca razradio, transponirajući određene vrijednosti koje su mu omogućile da zadrži klasičnost i univerzalnost, a da pritom ne izgubi na modernosti. Drugi predmet Dobrovićeva interesa bila je težnja da pronikne u duh mjesta, pa s vremenom, a osobito nakon nebrojenih polemika oko moderne arhitekture, svoj arhitektonski izričaj prilagođava u sebi svojstven regionalni kontekstualizam, pa se s punim pravom može reći, posebice kada je u pitanju način na koji koristi kamen, kako Dobrovićeva arhitektura na dubrovačkom području ima pečat regionalnog kontekstualizma razvijenog iz moderne.

“Naši ljudi misle da je patriotska dužnost biti konzervativan u svemu, pa čak i u arhitekturi” Kosta Strajnić

Grand hotel na Lopudu Dobrović je izgradio u prepoznatljivom funkcionalističko-konstruktivističkom stilu prema najsuvremenijim turističkim zahtjevima svoga vremena. Hotel je izvorno bio “L” tlocrtnog oblika, kojim projektant ponavlja urbanu formu obližnjeg samostana sv. Nikole i pred kojim se istodobno povlači u dubinu parcele. Izgrađen je u armiranobetonskom skeletnom sustavu, prvom na Primorju, zbog čega je njegova gradnja izazvala veliko negodovanje javnosti. Smještaj hotela na parceli, odnosno njegovo već spomenuto povlačenje pred vrijednom graditeljskom baštinom na ponajbolji način svjedoči projektantov obzir prema zatečenom kontekstu, kao i istančan osjećaj za duh prostora, zahvaljujući kojemu je zdanje velikih dimenzija učinio gotovo nevidljivim. Ispred hotela osmislio je i uredio prostrani javni park s drvoredom palmi i promenadom do pristupne terase.

Nikola Dobrović, Grand hotel, Lopud

Budući da interes korisnika hotela nije bio usmjeren boravku u sobama, nego baš kao kod ladanjskih objekata – vani, Dobrović uz promenadu niže otvorene javne prostore s armiranobetonskim parkovnim namještajem, koji je prema modelima elemenata iz perivoja obližnjeg ljetnikovca Đorđić Maynery transponirao u suvremenom duhu. Grand hotel je tako postao Dobrovićeva prva velika realizacija u bivšoj državi, a riječima Marine Oreb, ono što taj velikan dubrovačke i hrvatske arhitekture nije uspio izboriti dobivenim natječajima omogućio mu je privatni investitor, koji je imao hrabrosti oteti se iz konvencionalnih stega i obratiti se arhitektu oko čijeg se rada redovito polemiziralo. Prilikom temeljite obnove osamdesetih godina prvotna je struktura hotela promijenjena dogradnjom stražnjeg jugoistočnog krila u oblicima koji ponavljaju Dobrovićev vokabular. Dograđeno krilo naknadno je srušeno, a u iščekivanju nove obnove hotel propada već gotovo trideset godina.

Dobrovićeva arhitektura na dubrovačkom području ima pečat regionalnog kontekstualizma razvijenog iz moderne.

Usprkos ograničenjima koja ima s aspekta današnje standardizacije hotelskih objekata, neupitno je kako Grand hotel mora biti primjereno obnovljen. Međutim, Oreb je istaknula kako pri obnovi problem predstavljaju razlike između minimalnih tehničkih standarda koji su se primjenjivali tridesetih godina od onih koji se primjenjuju danas. Također, Grand hotel nije moguće obnoviti ni po standardima tzv. heritage hotela, koji su smješteni u dvorcima, tvrđavama, tradicijskim vilama i drugim povijesnim građevinama i koji dopuštaju određena odstupanja. U takvim smještajnim objektima jednokrevetna soba mora imati minimalno 15, dvokrevetna 20, a apartman 33 m2, dok je u Grandu dvokrevetna soba svega 6 m2. S druge strane, neosporna je činjenica kako bi ovakav tip hotela privukao određenu klijentelu. Zato je detaljno istražila današnje turističke kategorije ne bi li otkrila kakav bi tip smještajnog objekta Grand hotel mogao postati.

Naposljetku je došla do sljedećih zaključaka. U kategoriji hostela moguće je imati spavaonice, sobe i kabine. Jednokrevetna soba bez kupaonice zahtijeva 8 m2, a kako je u Grandu dvokrevetna bez kupaonice 6 m2, to ne odgovara. Jedino rješenje je kabina, što je pojam samo za hostele: ne navodi se površina, već se traži samo krevet i mogućnost vješanja odjeće. To je pak i bila prvotna Dobrovićeva ideja: ograđivanje minimalno potrebnog prostora za spavanje, jer sve su aktivnosti ionako koncentrirane vani. Tim se rješenjem dolazi do današnjih brodova na kružnim putovanjima, ali ovoga puta na kopnu, što je koncept koji se nudi od samoga početka – brodska kabina! Međutim, Oreb se pita koje su stvarne želje današnjeg vlasnika, odnosno procjenjuje li on samo odličnu lokaciju, te predstavlja li mu ovaj zaštićeni spomenik kulture smetnju, apeliravši da se u vremenu unificiranih i standardiziranih hotela izgrađenih bez koncepta i bilo kakve veze s ambijentom Grand hotel obnovi u formi povijesnoga kruzera i da se kao takav reklamira. Time će zasigurno privući odabranu klijentelu.

Pri obnovi problem predstavljaju razlike između minimalnih tehničkih standarda koji su se primjenjivali tridesetih godina od onih koji se primjenjuju danas. Također, Grand hotel nije moguće obnoviti ni po standardima tzv. heritage hotela, koji su smješteni u povijesnim građevinama i koji dopuštaju određena odstupanja.

Premda se Dobrovićev regionalni kontekstualizam razvio iz moderne, arhitekt ga je prilagodio dubrovačkom duhu, obogativši ga suvremenim elementima, te pritom ispreplićući i arhitekturu, i grafiku, i produkt dizajn, o čemu je više govorila Nora Mojaš. Mojaš je istaknula kako je Grand hotel sveobuhvatan rad, odnosno totalno umjetničko djelo koje zadire i u najmanje detalje, budući da je Dobrović osmislio, oblikovao ili odabrao svaki komadić od kojega se hotel sastojao – od eksterijera, vrta i vrtnog namještaja, preko fasade, građevnih elemenata i namještaja, pa sve do najsitnijeg inventara (poput pribora za jelo) i svojevrsnog logotipa u karakterističnoj Dobrovićevoj tipografiji u betonu, a koja se pojavljuje na većini njegovih realizacija. Betonske zidove Dobrović otvara jednostavnom, ali jedinstvenom tipografijom koja se mijenja ovisno o kutu iz kojega promatramo građevinu. Bez obzira na ograničenja materijala, slova su izuzetno čitka i skladno upotpunjuju sve ostale elemente građevina, a osim što ukazuju na njihov naziv, autora i godinu izvedbe, ona su jedinstven potpis projektanta, njegov prepoznatljiv identitet u vizualno-komunikacijskom smislu, a možda i jedan od najprepoznatljivijih elemenata arhitekta Nikole Dobrovića.

Nikola Dobrović, Vila Vesna

Na kraju predavanja još je jednom istaknuto kako dubrovačko razdoblje Nikole Dobrovića potvrđuje internacionalizaciju arhitektonskih praksi na području Dubrovnika, te kako ono simbolizira ulazak provincijske sredine opterećene tradicijom i tradicionalnim načinima gradnje u modernost. Budući da sva djela iz Dobrovićeva opusa nedvojbeno odražavaju nova arhitektonska načela i tehničke značajke toga vremena, ona predstavljaju baštinu 20. stoljeća koju je potrebno dalje valorizirati i integralno zaštiti. U razdoblju od 2003. do 2011. na nacionalnoj je razini zaštićeno pet Dobrovićevih djela: spomenik Viktoru Dyku, Grand hotel, te vile Vesna, Adonis i Rusalka.

No Oreb smatra kako je potrebno zaštititi sva djela iz opusa (intervencije u Sponzi, te vile Naprstek, Svid i Opus X), budući da svako pojedinačno ostvarenje ima svoj doprinos u sagledavanju kontinuiteta razvoja autora. Zaštita moderne arhitekture u svijetu odavno već postoji, a jedan od boljih primjera je zaštita Bijelog grada u Tel Avivu kao svjetskog kulturnog dobra. Oreb stoga poziva da se nakon zaštite cjelovitog opusa hitno pripremi konzervatorski plan zaštite kako bi se mogli provesti obnova, rekonstrukcija ili popravak pojedinog objekta ako u međuvremenu dođe do takvih zahtjeva. Pritom naglašava kako je konzervatorsku zaštitu potrebno kombinirati s redovitim održavanjem, što podrazumijeva uključivanje stanovnika, javnih udruga i stručne javnosti. Kao dobar model navodi primjer Fondacije Le Corbusier, koja brine o cjelovitoj zaštiti Le Corbusierovih objekata i nadograđuje opus s ciljem zaštite na razinama država u kojima se njegova djela nalaze.

David Finci, Hotel Pelegrin 2017., foto: Božo Benić

U tom smislu sljedeći bi koraci svakako trebali biti brendiranje Dobrovićeva opusa putem turističkih, specijalističkih i edukacijskih obilazaka uz popratni pregled slojevitosti arhitektonskih stilova, a posebice usvojenih pouka prošlosti koje su u Dobrovićevu slučaju transponirane u suvremenom duhu. Međutim, prisjetimo li se inicijative Društva arhitekata Dubrovnik, koje je uz podršku Udruženja hrvatskih arhitekata, Hrvatske komore arhitekata i Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske od Ministarstva kulture u srpnju prošle godine zatražilo zaštitu hotela Pelegrin u Kuparima, vrijednog kasnomodernističkog ostvarenja sarajevskog arhitekta Davida Fincija, kao i maćehinskog odgovora kojim je Ministarstvo uzvratilo na apel struke, jasno je kako je potrebno još više, i to na svim razinama, raditi na razvijanju i afirmiranju vrijednosti modernističke arhitekture, ne bi li se naša bogata baština 20. stoljeća očuvala i kao jedinstven doprinos razvoju arhitekture na našim prostorima prenijela sljedećim generacijama. Ovo predavanje je pokazalo da rješenja i modeli postoje, zbog čega ostaje nada da će ih oni kojima su primarno upućeni biti spremni čuti, prihvatiti i što je najvažnije – implementirati.

Božo Benić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...