Slika kori Riječ izražavajući razočarenje i gnjev iznevjerenog očekivanja

Možda je malo izlišno postavljati pitanje o prvenstvu riječi nad slikom ili slike nad riječju jer potraga za odgovorom na pitanje je li prije bila kokoš ili jaje u pravilu završi u centripetalnom nastojanju u kojem tragač, ako se ne osloni na inercijske sile sustava u kojem si pitanje postavlja, skonča umoran od upitnika i svejedno uskraćen za odgovor. U slučaju grafičko-pjesničke mape ALTA BEZ MIRA Anđelka Mrkonjića i Krunoslava Dundovića predstavljenje na VIII. danima grafike u MLU Osijek zna se da u početku bijaše niz slika ukoričenih u zbirku pjesama Anđelka Mrkonjića „Alta i mira“ koju je 2016. godine izdala izdavačka kuća Meandarmedia. Iz Mrkonjićevih slikanih slova koje pjesnik reda u protomatrixcrtopisne pjesme izrodile su se nove slike kojima Dundović jezikom grafičkog medija nadopunjuje crtopjesme stavljajući u korelaciju vlastiti poetsko-vizualni doživljaj pjesama s inspiracijom snovitog svijeta iz kojeg crtopjesme Mrkonjić izvlači na papir. Pjesnik i grafičar uspjeli su se vješto snaći u oblikovanju zahtjevnog „multioriginalnog umjetničkog objekta“ u kojem slika i tekst postaju jedno tijelo koje je u svojoj biti nerazdruživo, ali ipak svaki dio zadržava specifične vlastitosti svog autonomnog jezika – grafika vizualnog, a pjesma lingvističkog (u Mrkonjićevu slučaju lingvistički jezik lingvistički je samo zato što korespondira s mišlju, a ne zbog letrističkih označitelja budući da oni u ovom slučaju izostaju). Mapa je izašla u izdanju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te njezinih sastavnica Umjetničke akademije i Odjela za kulturologiju, a objavljena je u trideset primjeraka što je čini potencijalnim raritetom.

„Protomatrixcrtopisne pjesme, objašnjava Mrkonjić, nastale su iz sna. Neobičnog: Slika i Riječ žestoko se svađaju; Slika je u obličju majke, Riječ je njen porod, svađa je manje verbalna a više neverbalna; krmača ih gleda i halapljivo žvače; Slika kori Riječ izražavajući razočarenje i gnjev iznevjerenog očekivanja.“

Teza od koje pjesnik polazi kaže kako u početku bijaše Slika jer ona je u obličju majke čiji je porod Riječ. Slici i Riječi zajednička je crta koja je „počelo i slova i slike“, crta u koju je utkan svaki atom Misli koja „pije iz istog izvora kao i unutrašnjost zapisivača kada je svoj trag upisivao na zemljanu figuru Vukovarske jarebice ili onoga koji je urezivao astralni kalendar na Lonac nađen u vinkovačkoj zemlji.“ Mrkonjić svoje pjesme naziva protomatrixcrtopisnim jer ih gleda u protežnosti između pretpovijesti i nadolazeće budućnosti. U njegovu objašnjenju piše kako „proto – pruža ruke prema pretpovijesnosti, matrix – prema predbudućnosti; crta pomiruje Sliku i Riječ; pjesma se smješta u vizualnu pjesmu, hipervizualnu.“ Nazivom zbirke „Alta i mira“ pjesnik u igri pomiruje kapitale svoga imena i prezimena istovremeno aludirajući na poznatu španjolsku diluvijalnu špilju Altamiru (španj. altamira – pogled u vis) u kojoj su sačuvani brojni prikazi životinja iz vremena gornjeg paleolitika. Te se poveznice dotaknula Suzana Marjanić otkrivajući u pjesmama iz zbirke Mrkonjićevu težnju za povratkom iskonske snage i povjerenja u petrograme šamanskih slikarija „tražeći od nas svojevrsno prožimanje i animizma i animalizam, u svojevrsnom smislu prožetosti ljudske i životinjske sudbine u Jednom, Onom Velikom – zvanom Respekt Života.“

Gledajući zbirku od prve do posljednje pjesme uočava se Mrkonjićev pokušaj vizualnog i semantičkog usustavljivanja cjeline na što upućuje Marjanić. Prva pjesma oblikovana je od piktograma koji nalikuju slovu A – ishodištu ne samo pjesnikove osobne abecede, nego i početku abecede uopće te svojevrsnoj točki Alfa ove zbirke. U posljednjoj pjesmi sonetnog oblika zadnji redak druge tercine vizualno je predočen uzletom ptice koja dolijeće do oblika koji podsjeća na tijelo bika ili kakvog drugog četveronošca. Kraj zbirke, piše Marjanić, označen je „metamorfozom ptice u četveronožno animalno stvorenje, a možda i upravo ono četveronožno stvorenje iz Sfingine arhetipske zagonetke.“ Uz to što prvu pjesmu započinje oblikom koji nalikuje na slovo A koje je ne samo prvo slovo abecede, nego i pjesnikova imena, Mrkonjić za prvi stih odabire upravo distih. Tek je distih pokazatelj da se radi o strofi i pjesmi jer stih, pisat će Svetozar Petrović, uvijek biva shvaćen u kontekstu u kojem se nalazi. „Stihom pojedini skup riječi postaje tek onda kada se nađe u kontekstu – tek u nizu stihova osjećamo one jednostavnije oblike ponavljanja o kojima smo dosad govorili, a tek tu dobivaju pravi smisao i drugi izražajni postupci koji tvore pjesmu.“ Na razini strukture strofa, pjesme u zbirci su vrlo raznolikih oblika, a od stalnih se često koristi onaj najpopularniji – sonetni oblik. Tim oblikom, koji u pjesništvu u formi vijenca tvori savršen pjesnički oblik, zbirka završava, a pjesme uvrštene u ALTU BEZ MIRA sve su odreda soneti.

Igor Gajin u pogovoru Mrkonjićeve zbirke „Alta i mira“ spominje kako se i danas na određeni način u raspravama u kojima se pokušava definirati status slike i teksta / pisma vodi mali kulturni rat između logocentrizma i ikonocentrizma, iako su „oba izraza, paradoksalno, konstitutivna jedna drugome i komplementarnog su odnosa. Pismu je, ne zaboravimo, porijeklo u slici, evoluiralo je iz piktograma, a i redovito smo voljni previđati da čitateljski proces uključuje značajnu ulogu gledanja, čitanja vizualne informacije teksta.“ Pjesme koje Mrkonjić iscrtava sačinjene su od piktograma koji utjelovljuju određeni sadržaj izrečen nizom znakova koji podrijetlo vuku iz animalističkih ili antropomorfističkih oblika. Pjesnikovi su znakovi osobni te je njihova abeceda vezana isključivo uz osobu autora pa shodno tome i tumačenje narativa upisanog u slijed njihovog nizanja. Međutim, značenja piktograma nisu leksički utvrđena i strogo definirana, nego ih Mrkonjić ostavlja slobodnima za čitateljevu interpretaciju. Temeljem toga čitanja  ovih pjesama su različita, kao i značenja i narativi koje je svatko od nas slobodan iz ove piktogramske lepeze odgonetnuti. Toga se posla ozbiljno prihvatio Krunoslav Dundović nastojeći ne samo odgonetnuti Mrkonjićev crtani teksta, nego i nadograđujući ga novim kontekstom.

Dundovićevih pet grafičkih listova za mapu proizašli su iz ranijeg ciklusa „Skriveni prostori“, a nastali su na temelju pet odabranih pjesama izdvojenih iz zbirke. Animalističko-antropomorfističkom znakovlju crtopjesama Dundović daje dimenziju prostora vodeći se u svom radu zahtjevom za visokom istančanošću i dosljednom pročišćenošću grafičkih listova (Maroević). U ciklusu „Skriveni prostori“ Dundoviću je zadatak bio iskoristiti zadani kadar kako bi u njega sa što manje intervencija unio dojam prostornosti. Mladi grafičar piše: „(…) odlučio sam se grafikama prikazati pejzaž koji kao da mi je nedostajao u Mrkonjićevim slikopisima. Pejzaž sam ujedno odabrao i zato što sam osjećao da bih on mogao dobro vizualno korespondirati s pjesmama kao nekakav imaginarni prostor u kojemu je moguće afirmiranje i postojanje animalnih oblika koje je Mrkonjić kreirao.“

Špiljski petrogrami iz pretpovijesnog razdoblja lišeni su prostora i njihov nam slobodni raspored na špiljskim zidovima pokazuje da je naslikani simbol shvaćen kao izolirani svijet izdvojen iz konteksta podloge na kojoj je naslikan. Već Mrkonjić tako shvaćenim slobodnim i izoliranim oblicima daje okolišni kontekst nižući svoje piktograme u retke, stihove i strofe čime oni prestaju biti samodostatni svijet za sebe. Prostor pjesama Dundović imaginarnim „skrivenim“ prostorima dodatno širi služeći se minimalnim potrebnim elementima kako bi nagovijestio liniju horizonta iznad koje je nebo, a ispod koje je tlo. Logika je to gradnje prostora poznata još s vaza vučedolske kulture, a u korespondenciji s Mrkonjićevim piktogramima nadograđena je novim smislom. Tonko Maroević u predgovoru mapi ne propušta istaknuti prožetost oblikovne i semantičke logike koju su Dundović i Mrkonjić uspjeli ostvariti jer „Dundovićevi ‘Skriveni prostori’ kao da na poseban način dijalogiziraju s ezoterijom davnih kultura, ali učestalošću trokutnih ili piramidalnih faseta kao da se na svoj način dodiruju i sa zagonetnošću Mrkonjićeve asocijativne hijeroglifike.“

Iako se na temelju provedene analize grafičko-pjesničke mape ALTA BEZ MIRA može zaključiti kako u njoj ništa nije neobično, ona ipak jest neobična. Kada se nađe ispred nje, posjetitelj mora biti spreman i grafički i pjesnički dio mape čitati kroz kaleidoskop vizualnih kôdova. I dok smo u jednu ruku fascinirani idejom koja krasi ovo djelo, u isto smo vrijeme, reći će Marjanić, frustrirani zbog „nemogućnosti razumijevanja“ njegovog vizualnoga teksta. Upravo to čini ovu grafičko-pjesničku mapu vrijednom pažnje. U jednu ruku nespremnost naše percepcije da nam pomogne pročitati Mrkonjićev tekst, a u drugu spremnost da damo pristanak Dundovićevim pejzažnim izletima proizašlim iz doživljaja (ne)razumljivog, na kraju ne dolazi do skliznuća naše koncentracije u frustraciju jer nas nešto potiče da i dalje listamo te da možda i sami kada dođemo kući, pokušamo uz pomoć crta oblikovati svoju pjesmu ili svoj grafički list približavajući se tako pretpovijesti, ali i predbudućnosti koju ova mapa priziva.

Igor Loinjak

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...