Gradovi su isti ka i ljudi

Na jučerašnjoj tribini “Grad i suvremena književnost” na Festivalu svjetske književnosti u ZKM-u, moderatora Antu Perkovića zanimalo je koliku grad ima ulogu u pričama i romanima njegovih gostiju Zorana Ferića, Maje Hrgović i Gorana Vojnovića. Također je te goste raspodijelio po njihovim nekakvim gradovima, Goran Vojnović-Ljubljana, Maja Hrgović-Split, Zoran Ferić – Zagreb.

Goran Vojnović je istaknuo kako nije baš pristalica proze u kojoj sam grad ima dominantno mjesto u prozi. Njega više zanimaju ljudi, osobnosti koje žive u tim gradovima.

– Koliko sam grad možda i nije važan, uvjerio sam se čitajući prijevode svog romana Čefuri Raus. Taj roman je dosta pisan u ljubljanskom slengu. Prevodioci su ga prilagođavali slengu svojih sredina, Sarajevu, Zagrebu, Beogradu… I po tim prijevodima vidio sam kako se mijenja i sam roman, kako poprima obilježja tih gradova… U bosanskom prijevodu roman mi je dobivao taj neki sarajevski štih, humor, u srpskom prijevodu tu neku beogradsku drskost, frajerluk, kulerstvo… Dakle, likovi i jezik važniji su od samih gradova.

Maja Hrgović je rekla je da još nije spremna pisati o gradu u kojemu je odrasla Splitu. Puno joj je zanimljivije, izazovnije za svoju prvu zbriku priča Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo bilo pisati o Zagrebu u koji je preselila kao studentica.

– Za mene grad ima veliku ulogu u književnosti. Na primjer, zbog svoje mladenačke ljubavi prema romanima Irwinea Welsha romanima, zavoljela sam Edinburgh, iako u njemu, sve do ovog ljeta, nikad nisam bila. Sad kad sam ga prvi put vidjela, sve ulice, kafiće, gledala sam kroz prizmu Welshovih romana. I Zagreb sam tako, na primjer, prije nego što došla živjeti ovdje, doživljavala kroz prizmu Marinkovićevog Kiklopa, taj roman smatram jednim od naših vrhunaca te takozvane urbane proze – rekla je Hrgović.

I pojasnila zašto joj je bilo zanimljivije pisati o Zagrebu, nego o Splitu.

– Zagreb, iako u njemu već živim više od deset godina, još uvijek gledam očima dotepenke; a Zagrepčani ti jako vole davati do znanja da si dotepenka. Ali imam osjećaj da mi baš taj pogled dotepenke omogućuje da bolje sagledam i možda čak s više nekog bizarnog udivljenja, mješavine ljubavi i prezira opisujem te neke zagrebačke momente… Kao studentica živjela sam u onom kvartu pored pruge, i to je za mene bio jedan totalno ludi svijet, ta tmasta sumornost ipak ispunjena nekom željom za životom… Svaki dan sam u tom kvartu nalazila neki detalj za priču. U Split se ne mogu toliko uživjeti, previše ga dobro poznajem… Split mi je kao neki muž, a Zagreb kao ljubavnik.

Zoran Ferić istaknuo je kako su njemu u njegovoj i tuđoj prozi jako važni lokaliteti, nazivi ulica, kafića.

– Obožavam čitati takvu literaturu čak i ako nisam posjetio gradove u kojima se događa. Ako je književnost dobra, onda će se svi ti naizgled banalni, činjenični nazivi i opisi stvarnih mjesta, uklopiti u sjajan umjetnički dojam. To je kao i kad zagrebački pisci pišu o Limbu, Sedmici i ostalim kafićima, ulicama bitnima za jednu generaciju – rekao je Ferić.

A na pitanje iz publike, u kakvu bi odjeću on odjenuo Zagreb da je Zagreb živo biće, Ferić je odgovorio:

– Slojevitu.

Vojnović je svoje sugrađane u Ljubljani opisao kao ljude koji dotepencima uvijek daju otvoreno daju do znanja da im mnogo toga prešućuju, da s njima o nekim stvarima ne žele razgovarati, ne žele im ih otkriti.

Hrgovićka je pak otkrila da u svom romanu Živjet ćemo bolje koji upravo ima izaći, radnju smješta u Dalmaciju, ali je dodiruje samo ovlaš, ostavlja je nekako po strani, ne uranja u nju kao što je u pojedine dijelove Zagreba uronila u svojoj zbirci priča.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More