Građanski alati u epidemiji distopije i nezadovoljstva

U svakom životu postoje prijelomni trenutci koji ne predstavljaju isključivo neki događaj, nego svijest o tom događaju. Oni su, paradoksalno, refleksivni trenutci svijesti o upravo minulom vremenu i događajima. Prijelomni su zato što ruše (ili barem tresu) iluzije. Ovih su se dana kroz prijedlog o praćenju građana preko mobilnih operatera, sadržan u nacrtu prijedloga Zakona o dopunama zakona o elektroničkim komunikacijama, zatresli temelji demokratske države i slobodnog društva. Vrlo  smo brzo od priča o nesposobnoj državi, korupciji, nekompetenciji i (ne)motiviranosti vladajućih došli do policijske države i temeljnih promišljanja o uređenju života.

Pitanje je što ako se time ukidaju slobode? One su već odavno prodane. Odnosno, mi smo ih ustupili drugima i nismo se previše zamarali što će biti kasnije. Nismo ni znali što radimo. Ako nas išta tješi, to smo učinili kolektivno, kao vrsta, iz sličnih pobuda. Tijekom tehnologijskog razvoja nismo se pretjerano zamarali o budućnosti stvari, programa i aplikacija koje smo stvorili i koristili jer su nam umnogome olakšale život. Arhitektura je odavno postavljena, i sad ju konačno možemo upotrijebiti za kolektivno dobro, a ne hrpu individualnih blagodati. Koliko nas se brine o tome prate li Amazon, Facebook i Google što radimo, ili zašto dobivamo određene oglase, izazove (kako si izgledao prije deset godina) ili tipizacijske testove (koji si lik iz Ratova zvijezda?). Brine li vas dodatak Hrvatske toj trojki? Naravno, ukidanje povrh prodaje strašna je stvar. Što mi uopće želimo od te države? Ali najprije, malo o kontekstu u kojem raspravljamo.

Državi u suštini postavljamo nemoguć izbor. Mogli smo se tužno nasmijati prije nekoliko tjedana kada je britanska vlada govorila o puštanju virusa bez ikakvih restrikcija kako bi se stekao imunitet krda. SAD je također bio na tom tragu, a o toj računici pisao je Igor Rudan. Laissez faire koji bi sigurno obradovao ponekog revnog istraživača ili pobožnog ekonomista. Na suprotnom polu su države koje žele učiniti sve, a potencijalno neke to i mogu. U međuvremenu su SAD i njegov brat UK odlučili ipak poduzeti nešto zbog eskalacije situacije, ali i normativnog pritiska izvana. Ako svi poduzimaju nešto, onda onaj koji odluči ništa ne učiniti ostaje sam, na cjedilu.

Čitav problem leži između ta dva pola. Da smo tržišno društvo minimalne države koje razne vrbe zagovaraju, onda bi odgovor bio jasan –  svi bismo već lijepo šetuckali i uživali u snijegu. Djeca bi se grudala, a odrasli bi razmjenjivali virus na kavama i poslovnim sastancima. Na sprovodima bi mogli prisustvovati svi, a vojska se ne bi miješala u poduzetništvo. Društveno uređenje, norme i očekivanja o ulozi države olakšali bi nam nošenje s takvom situacijom. No, ako država poduzima sve na svim razinama reguliranja društvenog života, ona nužno poprima totalitarni karakter. Tržište se tu teško može umiješati, može ponuditi jedino novac za život u distopijskom tržišnom totalitarizmu. Ovdje država odlučuje kad možemo šetati, piti kavu, s kim se možemo družiti, što smijemo govoriti te o sankcijama za kršenje. Također odlučuje između sebe i ljudi, nešto što je vidljivo iz kineskog primjera borbe s virusom. S time se teško mirimo jer zbog drukčijeg načina života jednostavno ne podnosimo toliku kontrolu pa se s pravom pitamo –  koliko kontrole?

Pitanje je dakle, što mi želimo da naša država poduzme? Želimo da bude sposobna i napravi sve da se zaustavi taj virus. Ali također želimo da nas ne ometa dok to radi, da nam se životi ne promijene previše dok štitimo naše bližnje, da ne moramo baš stvarno biti odijeljeni od ljudi u samoizolaciji, da ne moramo paziti koliko iznosi dva metra i koji su protokoli ako sumnjamo na bolest. Ako virus i nije toliko smrtonosan, pa malo ljubavnog nalaženja u samoizolaciji neće nikome škoditi, a večera za prijatelje se ne tiče javnog zdravlja kao ni obiteljsko nasilje susjeda i sudova. Rastežemo državu prema melodiji koja nam se u taj čas sviđa održavajući iluziju između stanja i naših očekivanja, a ona u maniri dobrog natjecatelja daje 110%.

Ako želimo da poduzme najviše moguće, onda ćemo jednostavno morati dati povjerenje državi uz dogovor o trajanju mjera i restrikcijama. U retrospektivi možemo vidjeti da su mjere koje su postupno donošene iz tjedna u tjedan od prvog dana bile neizbježne i neraskidive. Kada gledamo bojišnicu u vrijeme bitke, vidimo kako se rat mogao dobiti u samom početku. No i te mjere su na početku pandemije bile teško zamislive, stoga su i dolazile u skladu s promjenom situacije. Iluzije su se polako počele rastvarati.

Hoćemo li onda koristiti tehnologiju koja nam omogućava i olakšava da poduzmemo sve protiv širenja virusa? Postoje li tehnike i programi koji bi tome poslužili? Jesmo li previše fokusirani na samo jednu stvar, naše podatke u rukama države? Iako se čini da nema druge mogućnosti, postoje primjeri civilnog kreiranja potrebnih tehnologija poput onih u Tajvanu i Južnoj Koreji. U Tajvanu se odmah uključila i država te preuzela pokrenutu platformu koja služi za dijeljenje informacija o dostupnim maskama u ljekarnama. Nakon što su i građani i ljekarne počeli dijeliti podatke o dostupnosti, problem opskrbe je riješen.

Slične tehnološke inovacije upotrijebljene su za kolektivno provjeravanje informacija i za izbjegavanje potencijalno ‘kontaminiranih’ prostora.Već imamo primjere tehnoloških inovacija poput aplikacije za bilježenje štete od potresa koju je razvila zagrebačka tvrtka GDI ili printanja medicinske opreme. Zašto ne možemo i ‘mi’ ponuditi civilno softversko rješenje? Pobogu, pa glavna stranka u državi ima svoju aplikaciju. Je li riječ o tome da se nismo sjetili, ili informacije nisu došle do nas, ili tamo u Aziji nemaju GDPR od kojeg se svi osim tehnoloških divova tresu. Odgovor uopće nije bitan. Tu će infrastrukturu i zakonski okvir pružiti država jer se nismo snašli, ali i zato što je to njezin posao o kojem joj stalno tlapimo. I vjerojatno to rješenje neće biti ni idealno ni optimalno, ali ćemo ga dobiti. No, ni rješenje ni njegovo zakonsko utemeljenje neće vrijediti ništa ako se ne pridržavamo načela zdravog razuma. Jer ono što pokazuju primjeri zemalja uspješnih u obuzdavanju epidemije jest da nam tehnologija ponekad može pomoći da budemo bolji ljudi. A ponekad to može i država.

Toni Pranić 

*Izgleda da smo u međuvremenu dobili prvu civilnu aplikaciju za praćenje simptoma naziva STOP Corona!

Toni Pranić predavač je na Pravnome fakultetu u Osijeku. Područje njegova užeg znanstvenog interesa su društvena pravednost i socio-psihološki mehanizmi koji utječu na vjerovanja o pravednosti.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More