Autoironični prikaz aktualne hejterske kulture

Gozba
Nemali broj redatelja ima potrebu posjesti glumište za stol i objašnjavati društvu, odnosno publici, različitim mehanizmima što to s njim ne valja.

Nekada se u takvim objašnjenjima proziva, nekada upire prstom, nekada se nabacuju humoristične dosjetke, no rezultat je uvijek isti – dijagnoza: kronična gorčina s nemogućnošću otpora i promjene. Zanimljiva je senzibiliziranost hrvatskih kazalištaraca za žrtve udaljenijih geografskih prostora, u slučaju autorskoga projekta Olje Lozice (1982.) riječ je o Pakistanu, dok istodobno tako malo suosjećanja pokazujemo za osobu do nas, a kamoli za probleme našeg okružja. Valjda je lakše promišljati udaljenije.

U Gozbi (gostovanje varaždinskoga HNK-a u ZKM-u) gorku dijagnozu hrvatskoga društva Lozica postavlja s nešto više stila, glumačke energije i crnoga humora. Posjedanje za stol deseteročlanoga ansambla počinje suzdržano, lepršavim izlaganjem Beti Lučić o prekidu komunikacije da bi s vremenom od površnijih tema krenuli na politički (ne)korektne – probleme manjinskih skupina u društvu (Romi, osobe s fizičkim i mentalnim poteškoćama, transrodne osobe, homoseksualci, starije osobe).

Problematiziranje manjinskih skupina i predrasuda u društvu podsjeća na postmodernistički patchwork gdje se svaki sukob načinje, a do kraja ne razrješava, puštajući tako publiku da se glasno smije ne samo površnosti i uvredljivosti dijaloga kojima svjedoče, nego i samima sebi. Sveprisutan smijeh u publici na poprilično uvredljive šale (primjerice, ”Vi nemate noge, a meni je neugodno!”) zapravo je sve rekao o nama kao društvu – površni smo, čak i kada glumimo uzvišenost i plemenitost odlaskom u kazalište.

Gozba

Ako je Olja Lozica smještanjem desetero glumaca za stol htjela servirati gozbu kao autoironični prikaz trenutačne narcističke i hejterske kulture društvenih mreža (koja se itekako odražava na društvene skupine), onda je itekako uspjela. No, problem se javlja u društvenoj činjenici da mržnja i predrasude dolaze u mnogo perfidnijim oblicima i da takav oblik umjetničkoga izražavanja koji ponajprije slavi glumačko umijeće Zdenka Brleka, Matije Kezelea, Marije Krpan, Beti Lučić, Darka Plovanića, Marinka Prge, Barbare Rocco, Gordana Slivka, Mitje Smiljanića i Zvonka Zečevića, ne može do kraja jasno izraziti ideju same predstave.

Anđela Vidović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More