Autoironični prikaz aktualne hejterske kulture

Gozba
Nemali broj redatelja ima potrebu posjesti glumište za stol i objašnjavati društvu, odnosno publici, različitim mehanizmima što to s njim ne valja.

Nekada se u takvim objašnjenjima proziva, nekada upire prstom, nekada se nabacuju humoristične dosjetke, no rezultat je uvijek isti – dijagnoza: kronična gorčina s nemogućnošću otpora i promjene. Zanimljiva je senzibiliziranost hrvatskih kazalištaraca za žrtve udaljenijih geografskih prostora, u slučaju autorskoga projekta Olje Lozice (1982.) riječ je o Pakistanu, dok istodobno tako malo suosjećanja pokazujemo za osobu do nas, a kamoli za probleme našeg okružja. Valjda je lakše promišljati udaljenije.

U Gozbi (gostovanje varaždinskoga HNK-a u ZKM-u) gorku dijagnozu hrvatskoga društva Lozica postavlja s nešto više stila, glumačke energije i crnoga humora. Posjedanje za stol deseteročlanoga ansambla počinje suzdržano, lepršavim izlaganjem Beti Lučić o prekidu komunikacije da bi s vremenom od površnijih tema krenuli na politički (ne)korektne – probleme manjinskih skupina u društvu (Romi, osobe s fizičkim i mentalnim poteškoćama, transrodne osobe, homoseksualci, starije osobe).

Problematiziranje manjinskih skupina i predrasuda u društvu podsjeća na postmodernistički patchwork gdje se svaki sukob načinje, a do kraja ne razrješava, puštajući tako publiku da se glasno smije ne samo površnosti i uvredljivosti dijaloga kojima svjedoče, nego i samima sebi. Sveprisutan smijeh u publici na poprilično uvredljive šale (primjerice, ”Vi nemate noge, a meni je neugodno!”) zapravo je sve rekao o nama kao društvu – površni smo, čak i kada glumimo uzvišenost i plemenitost odlaskom u kazalište.

Gozba

Ako je Olja Lozica smještanjem desetero glumaca za stol htjela servirati gozbu kao autoironični prikaz trenutačne narcističke i hejterske kulture društvenih mreža (koja se itekako odražava na društvene skupine), onda je itekako uspjela. No, problem se javlja u društvenoj činjenici da mržnja i predrasude dolaze u mnogo perfidnijim oblicima i da takav oblik umjetničkoga izražavanja koji ponajprije slavi glumačko umijeće Zdenka Brleka, Matije Kezelea, Marije Krpan, Beti Lučić, Darka Plovanića, Marinka Prge, Barbare Rocco, Gordana Slivka, Mitje Smiljanića i Zvonka Zečevića, ne može do kraja jasno izraziti ideju same predstave.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...