prvo slovo kulture

Gorki Žuvela: “Ne treba konačno, ništa dokazivati”

In memoriam Gorki Žuvela (Našice, 2. rujna 1946. – Split, 20. prosinca 2017.)

Intrigantne su Žuveline pretpostavke: „Prostor i vrijeme ostaju isti, ali u neodređenosti kvantni“, ili: „…za djelovanje umjetnosti, njeno poslije nije manje važno od njenog prije“. Ako se pozivamo na poimanje umjetničkoga djelovanja u kontekstu vremena, od svih mogućih relacija s drugim hrvatskim umjetnicima, relevantnom se čini duhovna bliskost s Julijem Kniferom koji je „posljednji Meandar naslikao, a prvi možda i nije“.

Kao i Knifer, i Žuvela je iznikao iz slikarstva. Diplomirao ga je 1971. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Miljenka Stančića. Često je radio intervencije u javnom prostoru, poput onih koje je izveo na zagrebačkoj uspinjači i u prostorima Gornjega grada (instalacija Niz i Konopi na izložbi Mogućnosti za ’71, Zagreb, 1971). Bavio se i grafičkim dizajnom. Naime, vrlo brzo proširio je svoje polje djelovanja na više medija, posezao je za raznorodnim materijalima, razrađivao je različite teme.

„Posve je jasno, da se u referencijalnom polju Žuvelinih radova, a u funkciji predmeta interesa, odnosno objekta reprezentacije, nalazi pojam kulture, odnosno pojam umjetnosti.” Leonida Kovač

Rezimiranje nečijega života i opusa je gotovo uvijek izlišna i nevesela pobuda, pokušaj da se podsjeti i ukaže na ono bitno. Kako, dakle, za svestranog umjetnika, Gorkoga Žuvelu, koji je preminuo u Splitu koncem prošle godine, u 72. godini života, sažeto i koncizno odrediti parametre i dosege karijere, i njezina utjecaja na hrvatsku suvremenu umjetnost? Sam autor nije bio sklon revijalnom i klasičnom predstavljanju svojega stvaralaštva.

Tako se i njegova retrospektiva naslovljena Izmisliti sebe, postavljena početkom 2009. godine u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, odupirala pravocrtnoj eksplikaciji nizanjem faza ili sličnim podrazumijevajućim kretanjem od točke A do točke B. Stoga će se i ovaj osvrt – podupiranjem na tekstove drugih kolega i na vlastiti zapis, objavljen u Vjesniku povodom rečene izložbe – upustiti u dijalog s umjetnikovom ostavštinom, te s njezinim tumačima. Dijalog je, uostalom, bio u srži Žuvelina djelovanja.

„Radove Gorkog Žuvele potrebno je promatrati s pozicije permanentne vitalnosti, pozicije koja ne dopušta fosilizaciju, već vječito preobražava kontekst vlastite pojave“, zaključio je Dalibor Prančević u svojem osvrtu povodom retrospektive 2009. godine.

Nekim se temama ciklički vraćao, poput ljestvi, koje je 1986. godine, u Šibeniku naslonio na kuću, a 2011. godine, u sklopu 37. splitskoga salona, koji sam kurirala s Daliborom Prančevićem, zaronio u more u luci ispred rive. Uzgon u visinu, povezivanje „onoga što je ispod“ i onoga „što je iznad“, pogodno je za kompleksnu referencijalnost, i mogućnost mnogostrukoga tumačenja i prilaganja podloge vlastitog iskustva, što potvrđuje univerzalnost instalacije Skale za nebo (ukradite ono sto su vam ukrali).

Barbara Vujanović i Gorki Žuvela, 2011. Fotografija: Zoran Alajbeg

Također, jedna zanimljiva nit u Žuvelinu opusu bila je tema i forma greške. Davor Matičević ustvrdio je u predgovoru izložbi Gorki Žuvela u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti 1976. godine: „Nastojeći da postigne sudjelovanje publike u osnovnoj tematici izložbe – u bilježenju fenomena pogreške – Gorki Žuvela razaslao je galerijskoj publici više od tisuću pisama kojima je pozivao da svatko kao svoj prilog navede pogrešku iz svoje okoline i prema svom shvaćanju. Težeći za spontanošću, to je pismo napisano svakodnevnim govornim jezikom, dijelom čak i dijalektom, s namjerno neispravljenim pogreškama u prijepisu, i sl.“

Kasnije je ustvrdio da greške, upućujući na svoju neminovnost, u stvari upućuju na dijalog, dovode činjenice u preispitivanje, stvaraju tenziju. Kao pripadnik prve generacije „Nove umjetničke prakse“ (1966. – 1978.), Žuvela je često svoje uporište nalazio u potencijalu riječi.

Leonida Kovač, autorica retrospektive u Gliptoteci HAZU, u popratnom katalogu zaključila je: „Posve je jasno, da se u referencijalnom polju Žuvelinih radova, a u funkciji predmeta interesa, odnosno objekta reprezentacije, nalazi pojam kulture, odnosno pojam umjetnosti. Ti su pojmovi u njegovim radovima reprezentirani metodom dekonstrukcije, a pojam proces dekonstrukcije događa se u kontekstu pojma greške.“

Žuvelino umjetničko djelovanje bilo je prožeto naglašenim iskustvom Mediterana, i njegovom povijesnom bremenitošću. Spomenik Saloni – Poklon Austro-Ugarskoj Monarhiji (1981.), sad u vlasništvu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, kritički se osvrće prema odnosu ondašnje carevine prema svojim provincijama iz kojih su crpili razna bogatstva, pa tako i ona povijesna, arheološka. Žuvela se i svojim prethodnim djelima osvrtao na britansko i francusko otuđivanje arheoloških iskopina iz Grčke i Egipta, mnogo prije nego je to postalo aktualno svjetsko pitanje. Aktualnost Žuvelinih radova potvrdila je biblioteka Nenapisano (2001.) u kojoj se nalaze naslovi kao što su „Opljačkaj banku i budi sretan“ (Studies) ili „Potkupljivi građani rade za vas“ (Love story).

„Ne treba konačno, ništa dokazivati.“ Gorki Žuvela

Od zamke prepoznavanja jednoznačne društvene kritike spašava nas autor jednim drugim naslovom – „Ali nemojmo opet pojednostavljivati“. Jedna je od uputa bila i „Ne treba konačno, ništa dokazivati“, koju je ponovio i na jednoj od posljednjih izložbi, Spekulativno, postavljenoj u Studentskom centru u Zagrebu prošle godine. Fragmentarni, ludički, raznoliki diskurs Gorkoga Žuvele računa na sudjelovanje zainteresiranoga promatrača u procesu kreacije i interpretacije. Njegov rad naslovljen Povijest umjetnosti (2008.) zasniva se na kemijskom procesu koji upućuje na to da se iz njega, baš kao i iz umjetnosti ne može izaći nepromijenjen.

Mijenjao je Žuvela tokove suvremene umjetnosti i kroz svoj pedagoški rad. Od 1976. godine predavao je u splitskoj Školi likovnih umjetnosti, potom od 1995. na Studiju likovne kulture, a od 1997. predavao je slikarstvo na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, gdje je 2016. stekao zvanje profesora emeritusa. Bio je jedan od osnivača UMASA, te autor programa Odsjeka za slikarstvo i koautor programa Odsjeka za kiparstvo, Odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija i Konzervatorsko-restauratorskoga programa.

Gorki Žuvela je, poput svojih skala, spajao naočigled nespojivo, uzdižući spoznaju jednostavnog uvida na jednu višu razinu umjetničkog i intelektualnoga razmišljanja te djelovanja. I kao takav ostat će dugotrajni izazov i zalog svojim suvremenicima i nasljednicima.

Barbara Vujanović

Foto: Zoran Alajbeg

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...