Scenska atraktivnost bez potpore u tekstu

Gorke suze Petre von Kant
Nemogućnost odlaska i zatočenost jedne su od središnjih tema srednjega razdoblja Fassbinderova filmskoga stvaranja. U tom dijelu bogate karijere ne bježi od kazališnih formi.

Gorke suze Petre von Kant (1972.) snimljene su u seriji od pet do šest dugih scena s jednom kamerom i igranjem različitih uloga te mijenjanjem identiteta karakterističnih za pozornicu. U stvarnome svijetu Petra je uspješna modna dizajnerica, pripadnica mondenoga društva, a u filmu je zarobljena u sobi. Zatvor nije samo fizičke prirode, odražava se u njezinim namještenim pokretima, rečenicama i međuljudskim odnosima.

Prema nekim izvorima austrijski redatelj Martin Kušej film nije ni pogledao, nego je na sebe preuzeo ulogu mračnoga tumača zatvoreničke drame sa šest protagonistica. Atraktivna scenografija minimalističkoga staklenog zatvora Annette Murschetz naglašuje mračni element. Bijeli, sterilni, pravokutni prostor s geometrijski raspoređenim staklenim bocama postaje soba suvremene Petre von Kant koju animalno, kruto, neurotično, sadistički, ali i narcistički ranjivo utjelovljuje izvrsna Bibiana Beglau. Ponašanjem zatvara vjernu suradnicu Marlene (Sophie von Kessel) koja mazohistički i nijemo promatra zbivanja na sceni pažljivo izbjegavajući boce. Marlene svjedoči Petrinoj strastvenoj i uzaludnoj vezi s hiperseksualiziranom i manipulativnom Karin (Andrea Wenzl) te njezinim lošim prijateljskim i obiteljskim odnosima.

Gorke suze Petre von Kant

Fassbinderovu metaforu zatvora Kušej uspijeva predočiti isključivo na estetskoj i vizualnoj razini. Reducirajući dijaloge stječemo dojam hladnoga, površnoga svijeta u kojem nema mjesta emocijama jer se sve vrti oko preraspodjele odnosa moći. Suptilne Fassbinderove likove Kušej oblikuje manipulativno previše naglašujući ili potiskujući njihove osobine. Teško možemo steći dojam da je upravo Petra ta razarajuća snaga koja zatvara i kojoj se jedino može oduprijeti Karin. Dramaturški u njihovu odnosu nema obrata, od samoga početka predvidljivo uočavamo Karininu manipulativnost i seksualnost čime se gubi iznenadni obrat prisutan u filmu.

Nema dramske napetosti, iščekujemo atraktivnu promjenu položaja i odnosa moći na sceni koja nastupa zamračenjem zatvora i narcističkim gledanjem publike u vlastiti odraz na pozornici. Metafore koji bi nam namjesto dijaloga trebale simbolizirati prazni svijet bez sadržaja pokazuju isključivo atraktivnost scenskih rješenja bez potpore u jednakoj originalnosti samoga teksta ili redateljeve interpretacije.

Marlene, pratiteljica svih Petrinih uspjeha, zaslužila je drukčiji kraj od Kušejeva. Tiha, povučena promatračica poput nas s druge strane ogledala, izaziva sućut u gledatelja koji u njezinu pogledu osjeća bol. Za razliku od Fassbindera koji je oslobađa nakon što je zadovoljila mazohističke potrebe ostanka s Petrom jer nije znala reći ne, Kušej je vješa čineći je do kraja slabom.

Gorke suze Petre von Kant

Originalnost scenskih rješenja u prvome redu izražena u bogatoj produkciji nije ponudila nikakvu posebnost tumačenja značenjskih slojeva Fassbinderove drame pretvorivši je ponajprije u vizualno atraktivnu, ali tematski siromašnu predstavu ili riječima neznanoga gledatelja: ” Niš’ posebno, vidi se da je napucano, al’ cure su super!”

Anđela Vidović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More