Gordana Vnuk: Prigrlili smo slobodu stvaranja van institucija

PPP
O nastanku nove Eurokaz-ove predstave Plaidoyer po pi*ki (piši propast predstave) Milka Valenta, prema konceptu Dalibora Martinisa, pred samu premijeru 16. siječnja kružile su razne glasine. Govorilo se o odustajanju glumaca i redatelja iz projekta.

Premijera predstave pune (auto)ironije ipak je održana u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti. Imena nekih od glumaca na plakatu bila su zacrnjena. Unutar izvedbe izvođenja su autoreferencijalna intermezza u kojima se spominje odlazak redatelja, nemogućnost otkazivanja premijere zbog već iskorištenih financijskih sredstava. Za izvedbe spominje se ideja organiziranja koncertnog čitanja te se traga za načinom na koji projekt predstaviti publici.

Predstava je nakon premijerne izvedbe nastavila igrati. Prva repriza odigrana je u subotu 7. veljače, a o čemu se točno radilo, kako je i je li Dalibor Martinis s petoro glumaca napustio projekt te kako je tekao rad na predstavi od tog trenutka, pokušali smo doznati u razgovoru s Gordanom Vnuk, producenticom predstave i ravnateljicom umjetničke organizacije Eurokaz.

Kako ste se odlučili za suradnju s konceptualnim umjetnikom Daliborom Martinisom?

Jedna od krilatica budućeg rada Eurokaza kao produkcijske kuće je upravo spajanje umjetnika za koje bismo na prvi pogled rekli da možda ne idu zajedno jer rade u potpuno drugačijim područjima. Međutim, mi smo mislili da takve suradnje koje su riskantne i intrigantne, mogu donijeti zanimljive estetske rezultate što se pokazalo i na ovom projektu.

Konceptualnom umjetniku Daliboru Martinisu smo ponudili da postavi na scenu jedan dramski tekst. Taj dramski tekst je već sam po sebi vrlo neobičan i anarhičan, potpuno drugačiji od ideologijski zadane hrvatske dramske proizvodnje. Sve riječi teksta počinju sa slovom p, što leksički ograničava mogućnosti izraza i može dati zanimljive estetske rezultate. Kad čovjek radi s ograničenjima onda mora s malo toga napraviti što više. Sam tekst nije izvođen trideset i tri godine. Nitko se do sada nije usudio ozbiljno konfrontirati s dramskim opusom Milka Valenta, koji je doista kontroverzan i začudan te zahtijeva jedno drugačije redateljsko čitanje koje nema veze sa scenskim realizmom i psihologijom. Dakle, vrlo slobodne scene seksa ne postavljamo onako kako si to Pisac zamišlja, on bi naravno rado vidio gola tijela i pravi seks na sceni, a ne visoko konceptualnu predstavu kakvu smo mi napravili.

Počeli smo s vrhunskom glumačkom ekipom, od Jadranke Đokić, Željka Vukmirice, Tvrtka Jurića do mlađih Adriana Pezdirca i Domagoja Jankovića. Oni su krenuli raditi s Martinisom na predstavi i tijekom rada je došlo do nekih nesporazuma, koji su sigurno proizašli iz različitih izvedbenih praksi sudionika. Martinis dolazi iz vizualnih umjetnosti, on je jedan od naših najjačih konceptualnih umjetnika, a imao je iskustava i s performansom. Glumci su naviknuti na stroge i jasne redateljske upute. Pokazalo se da te dvije prakse ipak ne mogu surađivati na ovom projektu i glumci su kolektivno odlučili istupiti.

Eurokaz je to prihvatio kao potpuno legitiman čin koji je pokazao osvještenje glumačkog identiteta koje nije moguće u institucijama gdje su glumci na plaći. To je sama Jadranka Đokić u tom razgovoru rekla, da si ona to ne može dozvoliti u ZeKaeM-u jer tamo dobiva mjesečnu plaću. Sigurno i tamo radi projekte koji joj ne odgovaraju i s redateljima s kojima ne bi inače radila, ali nezavisna scena joj daje slobodu izbora i mi smo to prihvatili jer je legitimno i označava slobodu stvaranja van institucija koja se onda pokazuje i stavom da možeš izaći iz projekta.

Kako ste nastavili s procesom rada nakon što je nekoliko glumaca odlučilo napustiti projekt?

Nakon toga smo se u razgovoru s Martinisom dogovorili da on napravi novi koncept prilagođen novonastaloj situaciji. To je bilo dva tjedna prije premijere, koju nismo mogli micati jer smo je prenijeli iz 2014. u 2015. i to je bio krajnji rok da se napravi. Bilo je užasno malo vremena. Martinis se poigrao s konceptom i uključio je sve materijale koji su nastali u procesu rada do tada, dakle, i samu činjenicu da su ga napustili glumci. Unutar njegovog koncepta novi ansambl predstave je osmislio scensku provedbu u trenutku kada je i sam Martinis nakon nekoliko dana demonstrativno napustio probe. Tako piše i u najavama i na plakatu, koncept je Martinisov, a sitan vez unutar toga napravio je kolektiv, novi glumci i svi mi koji smo se silom prilika našli na sceni. Znači, ja kao Gordana Vnuk, igram u nekim trenucima samu sebe sa svim producentskim problemima koji su me snašli, od kojih je najveći da je premijera apsolutni imperativ jer ćemo inače morati vratiti sredstva našim financijerima, Gradu i Ministarstvu. Te moje riječi snimljene su za vrijeme razgovora s prvom glumačkom postavom i one se čuju u predstavi. Čita se elektronska prepiska između redatelja, pisca i producenta. Dakle, sve smo stavili na scenu, projekt je maksimalno auto-referencijalan.

Osim dvoje profesionalnih glumaca Siniše Miletića i Nike Goršiča koji nam je došao iz Slovenije, ostali izvođači su ljudi koji su bili u projektu u raznim drugim ulogama tako da igraju i inspicijentica, scenski radnici, koreografkinja. A tu su i naši muzičari koji su nam ostali vjerni od samoga početka. Ja, kad ne igram sebe, igram pisca s maskom Milka Valenta koji luduje u svojoj radnoj sobi za kompjuterom na jednom jako visoko postavljenom scenskom elementu.

E, sad, to sve zvuči posve moguće, međutim, možda je taj tijek događaja koji sam upravo ispričala izmišljen, možda je to sve izrežirano kao dio koncepta. To bih htjela ostaviti otvorenim kao neku tajnu predstave. To da glumci napuste predstavu, da Martinis dođe u poziciju u koju je došao, možda je to sve napravljeno samo zato da bi se došlo do zanimljivog materijala za jedan autoreferencijalni projekt koji govori o samom procesu rada. Možda je to sve bila eurokazovska manipulacija, kako to veli Igor Ružić koji je zbilja lijepo pročitao cijelu stvar vidjevši postupke koje smo tijekom niza godina pokazivali na Eurokazu.

To je pogotovo bilo vidljivo na samoj premijeri kada smo još na sve to fingirali tehničke probleme, a možda ih je zaista i bilo, i onda smo morali ispuniti prazninu, trošiti vrijeme dok se ne popravi kompjuterski sistem o kojem ovisi audio dimenzija predstave. Prazninu smo ispunjavali s prazninom, to trošenje vremena je sasvim legitiman postupak kod mnogih grupa tzv. ikonoklastičkog teatra. U pauzama kada se nije ništa dešavalo nismo nastojali biti šarmantni i zabavljati publiku pričanjem viceva, nego smo radili jogu i sve ono što nam se u tom trenutku baš radilo.

Napomenula bih još da smo uz novi glumačko-izvođački postav iskoristili snimke dviju radiodramskih režija Plaidoyera po pički. Jedna je iz 80ih s Radija Novi Sad, a druga iz 2008. s HRT-a u režiji Maria Kovača. Bilo je nemoguće da izvođači u dva tjedna nauče napamet užasno kompliciran i težak tekst pa smo se poslužili onim što već postoji. Glumci od Nine Violić pa nadalje su taj tekst tako lijepo izrekli na radiju, pa nije imalo smisla da se mučimo.

PPP

U predstavi Plaidoyer dobili ste fizički zahtjevnu ulogu. Stojite na krevetu koji se nalazi na visini od nekoliko metara bez vidljive zaštite, vrti se rundbina te se glumci provlače ispod elemenata koji su na pozornici za vrijeme rotiranja. Sve djeluje poletno i opasno i kao gledatelji predstave pomalo se i pribojavamo za sigurnost izvođača. Kako ste reagirali na taj mizanscen za vrijem proba i jeste li imali posebne pripreme?

Niti ja, niti Siniša Miletić, koji se, dok se bina vrti, provlači ispod elemenata scenografije, što je zaista po život opasno, mislim da u tom trenutku uopće nismo na to mislili. Čak je i rundbina bila pokvarena nekoliko dana pred premijeru tako da nismo mogli probati, što je bila totalna katastrofa, ali popravili su taj neki remen baš dan prije premijere. Po nekom svom hazarderskom ili fatalističkom instinktu „kaj bu bu“ bacili smo se, i fizički, u sav taj scenski kaos. Ni ja gore nisam razmišljala da sam na toj visini i da nema zadnje ograde i da ako se samo malo prevrnem, a moram svašta fizički raditi na tom krevetu, da ću pasti dolje s gotovo pet metara visine. Nisam uopće o tom razmišljala. Sad kada ponekad o tome mislim, onda me malo strah, ali u tom trenutku strah morate zaboraviti.

Eurokaz se prošle godine nakon 27 godina bavljenja festivalskom djelatnošću reorganizirao se u produkcijsku kuću za izvedbene umjetnosti. Dok ste još bili Festival novog kazališta organizirali ste radionice poput dvodijelne radionice o teoriji glume Branka Gavelle koja je rezultirala izdavanjem knjige Dijalozi o Gavelli. Bavite li se i dalje edukativnom i izdavačkom djelatnošću?

Da, naravno. To se može vidjeti i u našem strateškom planu, kojeg smo predali financijerima prošle godine. U trogodišnji strateški plan smo, osim vlastitih produkcija i međunarodnih koprodukcija, uvrstili i popratne programe: radionice, tribine, okrugle stolove i razgovore s publikom. Radionice smo ove godine već imali. Radionicu pod nazivom „Scenski materijalizam“ vodio je Branko Brezovec u Grožnjanu sa studentima glume. Radionica je imala specifičnu dimenziju koja odskače od uobičajene obrazovne prakse na Akademiji. Također održala se radionica koreografa Faustina Linyekula iz Konga, koji je radio s Bad Company, ali je radionica bila otvorena i za sve koji su htjeli doći. Upoznali smo tako nama geografski daleku koreografsku praksu Afrike.

Spremamo i dalje takve sadržaje. Sad upravo razmišljamo na koji ćemo način ove godine rasporediti program. Međutim, ne možemo ništa napraviti dok ne saznamo kakva će biti financijska konstrukcija, jer rezultati Grada i Ministarstva, kako je već uobičajeno, dolaze vrlo kasno, u trećem mjesecu, tako da ne možete sada ići u pripreme za nešto što ne znate hoćete li moći financijski pokriti. Prošle smo godine doživjeli šok jer smo bili kažnjeni zato jer smo festival transformirali u producentsku kuću. Na Gradu su nam smanjili sredstva 30%, a na Ministarstvu 50% što doista smatram jednim od sramotnijih poteza sadašnje ministrice kulture. Uz sve nedaće s kojima je inače suočena nezavisna scena na kojoj se vrlo teško radi, morali smo se boriti i sa smanjenjem financijskih sredstava.

Mi smo organizacija u kojoj efektivno radi dvoje ljudi. Dakle, dvoje ljudi koji moraju sve obaviti, od prikupljanja sredstava, produkcije do promocije i prodaje. Ovako produkcijski ambiciozne projekte kakve smo napravili prošle godine, u institucijama opslužuje stotinjak ljudi. Evo, sada već drugu godinu pomaže nam Zaklada Kultura nova od koje smo dobili razvojnu podršku za organizacije. Oni jedini prepoznaju probleme nezavisnih producenta kojima žele pomoći kako bi oformili održivu infrastrukturu. To je sve velika borba i nije nam lako.

Ipak ste, kako ste spomenuli, uspjeli isproducirati dvije velike predstave. Predstava Pomutnje je tim više imala u rujnu 2014. praizvedbu Abrons Arts Centeru u New Yorku na Queer New York International Arts Festivalu. Planirate li i s Pledoayeom ostvariti inozemna gostovanja?

Mislim da, iako postoje prijevodi dijelova teksta na francuski, njemački i engleski u zbirci Trilogija zero, da inozemno gostovanje ne bi funkcioniralo. Inozemna publika slušajući hrvatske riječi koje počinju s p ne bi baš nešto iz toga mogla izvući pa nismo ni pozivali nikog iz inozemstva da dođe pogledati predstavu, ali mislim da bi se u Hrvatskoj i regiji moglo lijepo putovati. Doduše, tražimo rundbinu, a puno kazališta je nema. No, možda bi se moglo adaptirati i za neku drugu scensku situaciju. Problem nezavisne scene je i to što nemate financijska sredstva za izvedbe. Možemo se snaći eventualno za dvije, tri izvedbe u Zagrebu, ali ako poslije nemamo gostovanja gdje će onaj koji nas zove platiti glumačke honorare, mi predstavu više ne možemo igrati.

Publika će moći pogledati Pomutnje. Predstava će igrati 21. i 28. veljače s početkom u 20 sati u Dvorani F5 u Frankopanskoj 22. Taj je prostor Akademija dramske umjetnosti naslijedila od Muzičke akademije, a kao scenski prostor upravo su ga inaugurirale Pomutnje. Možete li nam reći za kraj nešto o tom projektu?

To je predstava koju je sa studentima Akademije dramske umjetnosti, u suradnji i s profesorima, napravio, također profesor na Akademiji Branko Brezovec koji je napravio veliki inovativni iskorak iz uobičajene obrazovne prakse. Predstava je nastala na temelju romana Roberta Musila Pomutnje gojenca Törlessa. Radnja Musilovog romana smještena je u muzičke strukture. Prvi dio u 2. simfoniju suvremenog latvijskog kompozitora Peterisa Vasksa, a drugi dio u 3. čin Wagnerove opere Siegfried. Radi se o dramaturški i redateljski nesvakidašnjem projektu u kojem se iskazala jedna iznimno talentirana glumačka generacija. Predstava je imala premijeru New Yorku prošle godine, dobila je bez iznimke odlične kritike i u Americi i kod nas, te je nastavljamo igrati u Zagrebu i na gostovanjima. Već smo dobili pozive za Bugarsku, Rumunjsku, Crnu Goru, Njemačku…

Frana Marija Vranković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...