Goran Jović: Dobru fotografiju čini promatranje osobe, hvatanje pogleda iznutra

Svakodnevica svijeta na fotografijama Gorana Jovića

Goran Jović je kamerom uhvatio pet kontinenata, osvojio niz fotografskih nagrada, snimio niz putopisnih reportaža i sakupio hrpu dojmova. Prizori egzotičnih krajeva i daleke kulture oduvijek su privlačili umjetnike raznih profila, pa tako i fotografe. Danas, kada je vrhunska fotografska oprema više-manje dostupna, a upute za fotografije lako razumljive na internetu, dogodila se inflacija fotografija i fotografa. Ipak, za napraviti dobru fotografiju koja će zainteresirati gledatelja duže od nekoliko sekundi koliko traje skrolanje internetskih stranica, potrebno je nešto više.

”Kad sam tek počeo s fotografijom, vrlo brzo sam shvatio da je fotografija, kao vizualna umjetnost, ljudima nerijetko kratkoročno upečatljiva. Ponekad bih i sam samo preletio preko fotografija, sve dok nisam naučio promatrati fotografije, tražiti u njima detalje koji donose priču. Fotografiju treba približiti ljudima koji ne razlikuju važnost kontrasta, sjena, kadra i sličnog. Njima treba približiti priču koja stoji iza fotografije i upravo u tom trenutku fotografija postaje umjetnost vrijedna tisuću riječi te da ju je moguće doživjeti svim osjetilima.”

A priče koje je našao su različite, od napuštene djece u sirotištima u Africi, preko amazonskih plemena nedirnutih civilizacijom do glavnog venecuelskog grada Caracasa koji slovi trenutačno za najopasniji grad na svijetu.

”Ne bih rekao da moj fotografski put podrazumijeva konkretno opasne situacije. Možda su one objektivnom promatraču opasne, no u mom životu predstavljaju adrenalinske trenutke i mogućnost iskorištavanja svake prilike da izgradim svoj karakter. Stoga, osim što sam bio uhićen i dvaput opljačkan, situacija koju bih izdvojio kao adrenalinsku šok terapiju svakako je vožnja autobusom do Lo Kraljevstva u Nepalu. Ispod nas je provalija, nazovimo cesta je usječena u planinski masiv, a vozač u navigavanju ima pomoć osobe koja visi kroz suvozačka vrata te procjenjuje koliko smo daleko od ruba i može li vozač izvesti potrebni manevar.”

Najzahtjevnija fotografija Goranu se, ipak, dogodila blizu doma, u Austriji: ”Riječ je o snimci dvorca Hochenwerfen u Austriji. Nakon što sam pronašao mjesto za savršen kadar, trebalo je tri sata čekati u snijegu da se poklope svi uvjeti i da nebo nakratko poprimi boju purpura.” A to beskrajno fotografsko strpljenje je ono što često ispada iz fokusa promatrača fotografije.

”Teško je u jednoj rečenici objasniti što čini dobrog fotografa jer dobar fotograf uvijek može biti bolji. Međutim, prilično je lako shvatiti kako nastaje loš fotograf. Naime, ljudi koji se upuste u fotografske avanture najčešće misle da je dovoljno naučiti tehnikalije i pritisnuti prekidač. Ipak, dobar fotograf se ne postaje učenjem tehnikalija, nego savladavanjem fotografske komunikacije, promatranjem osobe koju fotografirate i izvlačenjem svega iznutra pod svjetlo kamere.”

A kroz prodiranje u bit fotografirane osobe, ona često prestaje biti samo objekt: ”Najdirljiviji trenutak mojih putovanja i možda najkompleksnije emocionalno iskustvo obilježio je događaj u sirotištu Saint Anthony u Tanzaniji. Nakon što sam proveo četiri dana u suživotu s napuštenom dječicom, po mom odlasku, dvije blizanke, Felista i Anne, potrčale su za mnom i povikale Baba. Znao sam da su me nazvale ocem i to je u meni pobudilo vrtlog emocija. Od potpune radosti što sam im u četiri dana pružio dovoljno ljubavi da osjete takvu povezanost sa mnom, javio se i beznadan osjećaj brige zbog njihovih sudbina koje su neizvjesne, te im možda nikada nitko ne pruži ljubav i pažnju koju zaslužuju.”

Tanzanija mu je postala gotovo opsesijom, mjesto kamo se stalno vraća, svaki put posjećujući još jedno pleme i učeći o njihovom načinu života: ”Ono što sam ja naučio živeći s plemenima je da je jednostavnost ključ življenja. Međutim, naše društvo je posve izgubilo doticaj s jednostavnošću na putu do modernog svijeta i života.”

Kao svoj uzor ističe Sebastiana Salgadoa, brazilskog fotografa, koji se bavi, danas ponovno iznimno zanimljivom, fotografijom življenja. ”U inozemstvu je dokumentarna fotografija sve više na cijeni jer u tom slučaju ne govorimo samo o fotografiji kao umjetnosti nego kao o društvenoj poluzi koja mijenja živote.” U Hrvatskoj se od fotografije može živjeti, kaže nam, uz dobru petlju, stalno podizanje ljestvica, mnogo učenja i upornosti, ma koliko sve navedeno zvučalo kao floskula. ”Možda su izazovi veći jer je oprema skuplja, a cijena rada manja. Međutim, Hrvatska ima svojih pozitivnih strana kada je u pitanju fotografija, a to je sloboda stvaralaštva i mogućnost pristupanja subjektima i objektima koja ne ovisi o brojnim dozvolama i ograničenjima.”

Nakon što je posjetio gotovo cijelu Europu, mnoge države Afrike i Azije, Južne i Sjeverne Amerike, sljedeća želja je Sibir: ”Mislim da takvo putovanje zahtjeva posve drugu vrstu planiranja od ove koju sada primjenjujem, a svakako podrazumijeva i drugačiji fotografski pristup što znači da ponovo moram učiti i istraživati i to je ono što je moj nepresušan izvor motivacije.” Ovakav pristup fotografiji, izuzev talenta i poznavanja tehničkih zakonitosti, zahtjeva još i dobru logistiku, a zanemariva nije ni snalažljivost. I iako nam se danas čini kako su nam informacije iz svih krajeva svijeta dostupne, istražujući internet začudite se koliko je priča neispričano, a motiva skriveno. Zato je ovaj uvid u svakodnevicu svjetova drugačijih od naših, još uvijek nešto što može promijeniti perspektivu.

Maruša Stamać

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...