Gola tijela i jugo-namještaj: Aktovi Ane Miletić pričaju o dehumanizaciji žene

Kombinacija nage žene i krutog jugoslavenskog interijera dugo je bila udarna muška fascinacija (nemojmo se lagati, svima nam je u ruke nekad u životu došao trash erotski časopis iz osamdesetih godina), a danas, nekoliko desetljeća nakon što je “izišla iz mode”, postaje sredstvo izražavanja mlade umjetnice Ane Miletić, čija će prva samostalna izložba “Karantina” biti otvorena u ponedjeljak, 22. veljače u Galeriji fotografija Fotokluba Split.

Fotografirajući gole ženske modele “bez lica”, Miletić, stoji u najavi izložbe, namjerno i nametljivo forsira objektivizaciju ženskog tijela postižući kod promatrača osjećaj nelagode i krajnje dehumanizacije ženskog tijela. Druga razina nelagode proizlazi iz osjećaja otuđenosti, samoće i frustracije koju stvara zatvorenost prostora i nepostojanje prirodnog svjetla, a kojom autorica vrlo suvereno interpretira vlastiti (ali i kolektivni) osjećaj zatočeništva u doba globalne pandemije.

“Dok mi je prvotna, mladenačka namjera, priznajem, bila element šoka, sad je malo drukčije. I dalje ne volim puno filozofirati i mislim da bi svatko trebao tumačiti svoj doživljaj individualno, ali rekla bih da nešto što prožima moje najdraže radove je pokušaj destigmatizacije ženskog (ili muškog) tijela, bez gledanja na iste kroz neku erotsku prizmu”, kaže nam o novoj izložbi umjetnica koja trenutno završava diplomski studij na smjeru Interaktivnih medija i ljubav prema fotografiji se trudi integrirati u grafički dizajn. Zbog fascinacije putovanjem i tijelima, fotografski rad joj je prožet motivima aktova i pejsaža, a nerijetko i njihovom kombinacijom.

Karantina by Ana Miletić

Prev 1 of 7 Next

“Ljubav prema (režiranoj) fotografiji javila mi se na satovima pod mentorstvom profesora i snimatelja Mirka Pivčevića. Trenutno završavam diplomski studij na Interaktivnim medijima, koji su na smjeru Dizajna vizualnih komunikacija, Umjetničke Akademije u Splitu. Sukladno tome karijeru gradim u smjeru grafičkog i web dizajna, što i jest i nije spojivo s medijem fotografije koja me zanima. Kad god mogu, trudim se ukomponirati fotografiju u dizajn, a nedavno sam i u suradnji s Brunom Dubravcem, potaknuta cenzurom na društvenim mrežama, dizajnirala i izradila vlastitu stranicu/portfolio posvećenu fotografiji. Tako da, put do izložbe je, evo, relativno kratak i svjež, pošto sam tek zakoračila u neku fazu gdje mi nije više neugodno dijeliti radove i ideje, a time i slati na natječaje”, priča nam Ana Miletić.

Želja za dočaravanjem klaustrofobije presudila je, kaže, u odabiru smeđih socijalističkih interijera, a onda je na snagu stupilo “novo normalno” i na neki joj način dodatno pomoglo u oslikavanju osamljenosti. “Nakon spajanja ‘slobodnih’ aktova sa širokim kadrovima u netaknutoj prirodi, bila mi je želja okušati se u nečem dijametralno suprotnom, odnosno, u interijeru. Prikladnim za taj kontrast kojem sam težila činili su mi se stari, skučeni, strogi jugoslavenski “bablji” stanovi i javne ustanove u Splitu (poput hotela Bellevue ili HNK) koje, barem meni, odišu tom atmosferom klaustrofobije. S neba pa u rebra, u isto vrijeme se odvijao i prvi val korone, pa su se osjećaji izolacije u karanteni nenamjerno, ali dobro spojili s vizualima”, kaže umjetnica.

Krava je bila prva

Prvotno nazvan “Karantena”, projekt je u posljednjoj fazi preimenovala u čast Tini, jednom od modela na ovom izazovnom, ali zabavnom snimanju iza kojeg stoji cijeli jedan psihološki, ali i sociološki proces.

“Svi modeli su mi zapravo prijateljice, koje su na moju sreću vrlo otvorene, hrabre i dobro podnose hladnoću. Sve je počelo spontano kad smo se upoznale u Crnoj Gori, u razdoblju kad sam razvijala afinitet prema aktovima. Dok smo se vozile po nekim proplancima oko Žabljaka, pitala sam – Koja će se od vas skinuti i ići pomaziti kravu?, što su dvije bez puno razmišljanja i napravile, a onda se sutradan uključila i treća”, priča nam Ana. Slučajna krava tako je označila početak lijepe suradnje.

“Od tada smo se i počele družiti i stvorile neku vrstu ‘egzibicijskog rituala’, u kojem ponavljamo istu stvar kad se susretnemo s nekim atraktivnim pejsažem. Koliko sam ja našla njih, toliko su i one našle mene, i da nismo bile sličnih sklonosti eskapadama, sada ne bi bilo ni ovog projekta. A kako ga smatram zajedničkim projektom, kao hommage jednom od modela, Karantena se pretvorila u Karantinu”, priča nam o svojoj prvoj samostalnoj izložbi.

Problem objektivizacije žene, piše kustosica Sara Čović u uvodnom tekstu, nametljivo je uveden u fokus fotografija. “Kadrovi u kojima modeli poziraju kao dio namještaja ili kao sam namještaj i činjenica kako su modelima lica ostala skrivena, što uvodi dodatni element dehumanizacije u ciklus, čine dobru podloga za pobudu lascivnosti. Ipak, objektivnim bilježenjem zatečenih bizarnih situacija i uronjenost cijelog ciklusa u jedan homogeni smeđi ton autorica je postigla deadpan estetiku koja kod promatrača potiče alijenaciju od emocija koje bi prizori potencijalno mogli potaknuti. Zabilježeni kadrovi konfrontiraju se postignutoj estetici međusobno se anulirajući, što se može protumačiti kao autoričin emancipiran odgovor na prethodno postavljeno pitanje seksualne objektifikacije žene u suvremenom društvu”, piše kustosica.

Suvereno progovarajući o vlastitom iskustvu, koje reflektira iskustvo mnogih, autorica u diskurs uvodi pitanje integriteta osobe čije zdravlje čini fizičko, ali i psihično blagostanje koje je neupitno narušeno aktualnim panoptikonskim mjerama.

– Sara Čović, kustosica

Nakon izložbe “Karantina”, Ana će se, otkriva nam, posvetiti diplomi, a slobodno vrijeme rezervirano je za analognu fotografiju i izučavanje ručnog razvijanja filma. “Ako krene, nadam se otvaranju nekakve kućne radinosti. Dotad planiram putovati, koliko to dopusti korona, i pronalaziti nove prostore podložne aktovima ili kojim god smjerovima me fotografija odnese”, zaključuje mlada umjetnica.