prvo slovo kulture

Nemojte se zakinuti za užitak gledanja ovog ostvarenja

Gnjev mirna čovjeka (Tarde para la ira, Španjolska, 2017., 148 min)
Režija i scenarij: Raúl Arévalo
Uloge: Antonio de la Torre, Luís Callejo, Ruth Díaz, Manolo Solo

 

Drugi po redu najnagrađivaniji film ovogodišnje dodjele nagrade Goya (španjolski ekvivalent Oskaru) svakako je bio redateljski prvijenac glumačkog veterana Raúla Arévaloa. Naime, Tarde para la ira (doslovno “(pre)kasno za gnjev”, a prevedeno “Gnjev mirna čovjeka”) pobrao je 4 nagrade u bitnijim kategorijama, uključujući onu za najbolji film. S punim pravom (ushićeno i bez imalo gnjeva zaključujem) jer ovaj intrigantni španjolski triler u jednakoj mjeri opčinjava i iznenađuje, nasmijava (!) i zgražava. No to možda ipak nije ništa neobično, uzevši u obzir da je Arévalo izjavio kako je dobar dio vremena provedenog na setovima uložio u pomno i strpljivo proučavanje i izučavanje zanata. Predanost se u svakom slučaju isplatila – za kvalitetno pripovijedanje kroz sigurnu režiju nipošto nismo ostali uskraćeni.

Gnjev nas već svojim prvim kadrom uvlači napetom i kaotičnom scenom pljačke draguljarnice koja je pošla po krivu. No umjesto razrješenja, redatelj nas ostavlja s upitnicima iznad glava prebacivši radnju u posve drugi kontekst i među likove koji na prvi pogled s odigranom uvodnom scenom nemaju veze. Tako tijekom prve trećine filma pomalo i zaboravljamo na pljačku te sa zanimanjem pratimo Josea (Antonio de la Torre), šutljivog i blagog muškarca, posjetitelja lokalnog birca u kojem radi Ana (Ruth Díaz). Ubrzo saznajemo da Curro (Luís Callejo), Anin agresivni muž s kojim ima sina, uskoro izlazi iz zatvora nakon osam godina, dok paralelno navijamo za to da se Ana i Jose spanđaju. To se ubrzo i dogodi, no njihova sreća je kratkotrajna jer Curro se vraća kući…

Jedno od najvećih postignuća Mirna čovjeka leži u njegovoj moći zavaravanja i uljuljkavanja gledatelja, samo da bi nas trenutak kasnije, uhvativši nas nespremne, potpuno razoružao. Navodeći publiku na krivi trag, Arévalo neopterećeno i k’o od šale kreira atmosferu ležernog nedjeljnog popodneva, koju uspijeva zadržati do samog kraja, premda film u svojoj suštini i s obzirom na priču i nasilje nije ni ležeran ni za šaliti se. Što ne znači da humor nije prisutan – jer za divno čudo jest. I to taman u onoj mjeri koja je potrebna da se opustimo i na sekundu “zaboravimo”, samo kako bi nam se u idućem trenutku zadao metaforički šamar, koji upravo zbog prethodnog opuštanja daleko jače boli i odzvanja.

Cijela prva trećina sugerira kako će okosnica priče biti “zabranjena” ljubav. Iznenađenje je utoliko veće kada shvatimo da zapravo gledamo – film o osveti. A nesvakidašnjost ove osvetničke priče očituje se upravo u tome da je sama tema osvetništva nepredvidivi i neočekivani smjer razvoja radnje, koja tek polaganim i postepenim odmatanjem i sadržavanjem još dodatnih dvaju twistova daje potpuni smisao prvoj treći, iako potpuno drugačiji od prvotno pretpostavljenog. Dobra kombinacija pametnog pisanja (Arévalo je, zajedno s Davidom Pulidom, zaslužan i za scenarij) i nenametljive, a kristalno “čiste” režije uvelike je zaslužna za kvalitetu i faktore iznenađenja koji proizlaze iz svega navedenog.

No nisu samo režija i scenarij jedini aduti. Svi glumci odrađuju sjajan posao, dajući kompleksnost živopisnim likovima koje utjelovljuju i uvjerljivu dinamiku nepredvidivim međusobnim odnosima. Potrebno je naglasiti (i nahvaliti) onaj Josea i Curra koji unutar nesvakidašnje situacije u kojoj su se skupa našli uspijevaju pridonijeti atmosferi unošenjem štiha karakterističnog za buddy-buddy filmove, iako njih dvojica prijatelji nipošto nisu, niti to mogu biti. Također je zanimljivo primijetiti pametno poigravanje uvriježenim konceptom mačizma. Dok je Curro temperamentan i otvoreno agresivan bivši kriminalac, i time do krajnosti doveden prototip macho vibre, za Josea kao da je izmišljena ona dobra stara “tiha voda brege dere”. U toku gledanja, zapitajte se kojeg se više bojite i čija energija stvara veći autoritet – i više štete.

Zahvaljujući toj (i ne samo toj) slojevitosti, daje nam se mogućnost empatiziranja sa svim likovima. I, opet krajnje neobično za osvetničku priču, u ovom filmu navijaš za sve njih, premda je zbog same postavke jasno da ne mogu svi u konačnici izaći kao pobjednici. Utoliko je upečatljiviji kraj, koji nam daje završno (meni osobno ugodno) iznenađenje i pruža nam priliku da dodatno shvatimo koliko zapravo nismo ni na čijoj strani – odnosno koliko nas je Arévalo uspio pridobiti da budemo na svačijoj.

Stoga se nemojte zakinuti za užitak gledanja ovog ostvarenja koje osvaja atmosferom toliko “običnom” da je genijalna, nasiljem toliko neočekivanim i abruptnim da uvijek iznova šokira i iznenadi te pričom toliko jakom i zaokruženom da sa zadovoljstvom možete nakon odjavne špice reći kako ste upravo svjedočili pripovijedanju u njegovom najboljem izdanju.

Koraljka Suton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...