Od True Detectivea do Sharp Objectsa – tko nam to oblikuje ukus?

Pojavom onoga što se uobičajeno naziva peak TV ili zlatno doba televizije dogodila se ne samo eksplozija kvalitetnog sadržaja čiji je rezultat vječna rasprava o tome je li danas kvalitetniji film ili TV, nego su se pojavile i mnoge nuspojave rastuće popularnosti i kritičke prihvaćenosti formata. Jedan od takvih fenomena je uporaba aktualne pop-glazbe u televizijskim serijama. Uporaba neke pjesme ili izvođača skrene pažnju na seriju ili obrnuto (i češće),te poraste fokus na možda do tad ne pretjerano poznatog izvođača. Stranice poput What Song ili Tunefind omogućuju gledateljima traženje određene pjesme odmah nakon odgledane ili pauzirane epizode, potencirajući fokus i na jedno i na drugo u ovoj profitabilnoj simbiozi.

Za razliku od visokobudžetnih filmova koji desetljećima kao dio svoje promocije imaju praksu vezati uza se pjesmu jednog ili više popularnih izvođača u želji da prošire promociju i ugrabe interes čim većeg kruga publike, glazbeni voditelji na televizijskim serijama ograničeni su budžetima i trajanjem serije koje se često proteže na nekoliko godina. Ono što je bilo iznimno popularno na početku emitiranja dugotrajne serije, ne mora nužno biti popularno i na njezinu kraju. U tom smislu angažiranje trenutačno ”vrućeg” imena nije samo skupo, nego često i neisplativo jer u pet sezona može pasti u potpuni zaborav.

Nije to naravno jedini kriterij: urednici televizijskih soundtrackova moraju prvo voditi računa o onome što će najbolje ocrtati atmosferu ili emotivno stanje nekog lika. Za razliku od originalne partiture koja nas vodi kroz radnju i pojačava emocionalnu reakciju na događaje na ekranu, pjesme nam najčešće tumače unutrašnji svijet likova, a rjeđe, kao u korištenju  ”Should I Stay or Should I Go” The Clasha u prvoj sezoni ”Stranger Things”, označavaju bitnu točku u radnji utkanu u širi narativ. Neke pjesme poput Sijine ”Breathe me” u završnici ”Dva metra pod zemljom” ili ”Baby Blue” Badfingera u posljednjim minutama ”Breaking Bada” postale su neodvojiv dio mitologije samih serija.

Druge poput ”The Regulator” od Clutcha u drugoj sezoni ”Živih mrtvaca” ili verzije ”Where is My Mind” Telepathic Teddy Bear u prvoj sezoni ”Mr. Robota” iskorištene su kao potvrda definiranja ili u ovim slučajevima redefiniranja glavnog lika.

Serije poput ”The Leftovers”, ”True Detective” ili ”Twin Peaks: The Return” koriste glazbu kao važnu komponentu stvaranje atmosfere i proširenje vizualnog stila. Serije hvaljenog Davida Simona koriste glazbu kako bi odredile kontekst (”The Wire”), geografski položaj (”Treme”) ili vrijeme radnje (”The Deuce”). Uporaba pjesama tako često puni rupe u scenariju, suptilno nam dajući informacije o događajima bez izravnog narativnog ili vizualnog upliva.

Sve navedeno ukazuje na važnost zanimanja glazbenog voditelja, a od 2017. taj posao konkurira i za prestižnu televizijsku nagradu Emmy. Logistika posla ne sastoji se samo od preslušavanja stotina pjesama i predlaganja odabranih za uvrštavanje u određenu scenu. Dobrim dijelom ona ovisi o menadžerskim sposobnostima poput uklapanja u postojeći budžet ili osiguravanja prava korištenja. U svjetlu suvremene multimedijske prožetosti, takav tip posla predstavlja utjelovljenje nevidljivog utjecaja kojeg krajnji konzument nije ni svjestan. Glazbeni voditelj utječe ne samo na dojam radnje ili likova u gledatelja, nego i na njegov glazbeni ukus, potencijalno mu šireći horizonte kroz posredno djelovanje drugog medija.

Listajući tako, primjerice Tunefindovu rubriku ”Top Sync Artists of 2018” moguće je ipak uočiti neke trendove u odabirima glazbe za film, reklame i TV koje sežu izvan sadržajnog i stilskog definiranja prikazanog na ekranu i ulaze u teritorij čistog komercijalnog potencijala. Ne čudi na primjer što je na deseto mjesto zasjeo Led Zeppelin – njihova je glazba imala praktično sporednu ulogu u mini-seriji ”Sharp Objects”, dok je ”Immigrant Song” odjekivala u blockbusteru ”Thor: Ragnarok”.

Ne iznenađuje ni sveprisutnost Imagine Dragons čija se količina namjenskih pojavljivanja može mjeriti s onom Mobyja početkom nultih. S druge strane, malo bi tko pretpostavio da će se naći mjesta za Snow Patrol, koji su omiljeni valjda još jedino u dugovječnoj ”Uvod u anatomiju”. Još veće iznenađenje izaziva prvo mjesto koje pripada Ruelle, čija je glazba tijekom protekle godine korištena u desecima projekata. Njezin visokostilizirani, iznimno kinematički elektro-pop s daškom melodrame Lane Del Rey možda nema neki posebni potencijal za samostalni proboj, ali očigledno dobro prolazi u mediju koji uvijek rado koristi visokostilizirani dramski trenutak.

Koliko je ovaj posao postao presudan za kreiranje novih televizijskih formata govori i činjenica da Hollywood Reporter ima redovnu mjesečnu ljestvicu najpopularnijih pjesama u televizijskim serijama. Ona jasno pokazuje afinitet za obradama poznatih pjesama i melodramatične balade te poneki biser zaboravljenih projekata poput ”Rivers of Deceit” Mad Season, koji se pojavljuje na ovomjesečnoj listi. Sve je to logično, dakako, jer bez obzira na važnost stila i atmosfere, televizija je ipak pragmatičan medij koji cijeni funkcionalnost.

Zato i postoji tek ograničen broj mračnih southern gothic zakutaka rezerviranih, primjerice za ”Lungs” Townesa Van Zandta. Za sve drugo – od medicinskih drama preko reality televizije do reklama za teretna vozila i gume za žvakanje, tu su Ruelle i Snow Patrol.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...