Proteklih petnaestak godina činilo se da trendovi u glazbi postaju disperziraniji i da je nemoguće naći neki jasniji zajednički nazivnik između brojnih glazbenih mikrokultura. U 2018. zahvaljujući streamingu, na koji prema Business Insideru otpada čak 75 % ukupnog slušanja glazbe, ta je raspršenost daleko manja nego proteklih godina.
Ponovna uspostava dominantnog modela distribucije iznjedrila je hip-hop kao apsolutnog pobjednika u kategoriji komercijalno najraširenije glazbe, u sjeni pomalo ostaje pop čiji su vodeći izvođači imali dobru (Ariana Grande, Taylor Swift), ali i poprilično katastrofalnu godinu (Justin Timberlake). Rock je u komercijalnom smislu gotovo mrtav i osuđen na često prozirne crossovere i trendovske zahvate. Tome svjedoče odreda slabi i dozlaboga generički ovogodišnji albumi Fall Out Boy, Toma Morella, Imagine Dragons, Muse ili Mumford & Sons.
Streaming bi također mogao pokrenuti trend jeziva repliciranja prošlosti zahvaljujući playlistama kao sve istaknutijem načinu formatiranja glazbe. Pioniri su u tom smislu mladi Amerikanci Greta Van Fleet, čije je neskriveno kopiranje Led Zeppelina kritičar Pitchforka Jeremy D. Larson vjerojatno ispravno označio kao početak ”klasičnog rocka za playliste”, odnosno nove glazbe koja će se naći na nekoj playlisti jer se savršeno uklapa u nešto postojeće. No više od podloge za lamentacije o smrti kreativnosti to nam zapravo daje naslutiti da će se, ako se niste voljni prilagoditi okrutnim zakonima algoritama, razlika između malih i velikih izvođača povećavati.Napokon, umjesto godinama naslućivane demokratizacije, digitalizacija je donijela novu monokulturu, ne toliko žanrovsku, koliko industrijsku.
Sistem s postavljenih 1 500 pojedinačnih streaminga kao ekvivalenta jednom prodanom albumu sasvim jasno pogoduje izvođačima s najjačom promocijom, dok sve druge više nego ikad prije ostavlja u prašini. U svijetu s pedesetak do sto globalnih superzvijezda ostali izvođači osuđeni su na neprekidne turneje i žive nastupe kao jedni izvjesni način zarade. U određenom smislu to je odlično za svaku manje komercijalno orijentiranu formu glazbe jer stvara izravniju vezu s publikom. No za krvnu sliku glazbene industrije, to nije najbolje jer ponovno dozvoljava velikim izdavačkim kućama da, nakon pada CD-a kao vodećeg formata u nultima, uspostave jasnu hegemoniju izvođača i jednostavnije diktiraju masovni ukus.
Pogledamo li Billboardovu listu najpopularnijih izvođača i albuma, uočit ćemo možda i zabrinjavajući trend ”antidepresiv trapa” ovjekovječen u multiplatinastim ostvarenjima Posta Malonea i Travisa Scotta. ”Beerbongs & Bentleys” i ”Astroworld” svaki na svoj način i s različitim artističkim rezultatima slave hedonizam načinom dosad rijetko korištenim u pop-kulturi. U pitanju je eskapizam za koji pripovjedač unaprijed zna da neće donijeti ništa dobro, crna rupa praznine u kojoj ”tablete” postaju važniji predmet tekstova, nego dosadašnji klasični motivi hip-hop izričaja poput materijalnog bogatstva ili seksualnih odnosa.
No tematika nije sama po sebi problem. ”Swimming” preminulog Maca Millera i ”Some Rap Songs” Earla Sweatshirta obrađuju slične motive, ali s dozom emocionalne neposrednosti koje Scott i Malone ne prezentiraju u svojem narkotičkom kulu, vjerojatno jer bi iziskivalo previše truda. Izvođači poput Lil Xana, koji je toliko doslovan da je stavio Xanax u svoje izvođačko ime, ili emo rap senzacije Juicea Wrlda pokušavaju pak bezvoljnost pretvoriti u neku vrstu generacijskog bunta. Mogli bismo teoretizirati kako se radi o nekakvoj političkoj poruci generacije milenijalaca koja se osjeća izgubljeno, no čini mi se da je stvar daleko jednostavnija. Digitalna kultura proizvodi osjećaj nedodirljivosti koji proizlazi iz nedostatka neposrednog kontakta. Ljudi oslonjeni samo na beskonačno gomilanje teksta, rasprava i referenciji naposljetku žive najviše u vlastitoj glavi pa je rezigniranost posljedica izoliranosti od zajednice.
Osim emocionalne otupljenosti, drugi veliki trend su memovi koji iz godine u godinu postaju sve jači promocijski alat. Ove su godine uz Kanyea Westa (koji je imao potpuno nefiltriranu, kvalitativno i kreativno neujednačenu godinu) u prvu ligu mainstreama isplivali izvođači poput Cardi B ili 6ix9inea, jednako poznati po skandalima, internetskim i javnim istupima, koliko i po samoj glazbi. Spomenuti je dvojac vrlo mudro koristio i trend naslijeđen iz 2017. – spajanje latino popa i reggaetona s trap produkcijom, a to je urodilo s nekoliko hitova poput ”I Like it” ili ”Bebe”, ali i usponom latino repera poput J Balvina ili Bad Bunnyja.
Uz sav taj nemar i kič provukao se i kameleonski bezveznjaković suvremenog popa – Drake. Njegov je ”Scorpion” oborio rekord Spotifya s najviše streamova u jednom danu, čak stotinu trideset dva milijuna, a uz to je završio i kao drugi najprodavaniji Billboardov album godine, nakon Taylor Swift i njenog ”Reputation” (2017). Sve je to postigao neprimjetnim prilagođavanjem trendovima koje godinama savija i obrađuje u svoju korist, unatoč gotovo univerzalno prihvaćenom manjku karizme.
Da ne bi sve ispalo svedeno na prazni hedonizam, brojke, statistike i klikove, pobrinuli su se izvođači podalje od srca mainstreama. Nakon što je proteklih godina jazz zaživio zahvaljujući možda i neočekivanom crossover uspjehu mlađih glazbenika poput Roberta Glaspera i Kamasija Washingtona, ove godine su zasjali i Britanci okupljeni oko sjajnog saksofonista Shabake Hutchingsa što kroz njegov bend Sons of Kemet, što kroz izvrsni presjek scene na kompilacijskom album ”We Out Here”. Ako ste se slučajno pitali kako stotinu stara glazbena forma može zvučati svježe i inovativno, a da pritom ne gubi na osnovnim organskim kvalitetama, onda su ovo glazbenici za vas.
Primjera sjajnih ostvarenja ima još, u rasponu od sjajnih kantautorica okupljenih u Boygenius, preko konceptualnog preporoda Arctic Monkeysa, do prosvjednog punka Idles i još mnogo toga drugog u svim mogućim žanrovima i razinama poznatosti, ako već ne i globalne popularnosti. No, svejedno ostaje osjećaj da će u idućih desetak godina traženje takvih bisera i građenje osobnog ukusa biti sve teže uz algoritamski diktat streaming servisa i sve manje vremena za istraživanje glazbe. Komocija ponekad jednostavno pojede znatiželju.
Karlo Rafaneli