Glazba u 2015.: Savršena godina za hejtere!

InMusic

Što se tiče glazbe, barem one koja je stvarana u Hrvatskoj, 2015. bi najbolje bilo zaboraviti. Mogli ste komotno zaspati 1.siječnja i probuditi se za predstojeći doček i ne biste ama baš ništa propustili. Probudili bi se taman kad je Kandžija izdao svoj novi album koji je vjerojatno i najzanimljivija stvar koja se diskografski dogodila unatrag proteklih 12 mjeseci.

Na svoje su jedino mogli doći hejteri. Dugo vremena se činilo da je to nemoguće, ali napokon se dogodilo i to da dosad “bezgrešni“ The Beat Fleet objave nepodnošljiv album. Kako im je od prvijenca prošlo punih 18 godina, dakle cijela jedna punoljetnost po hrvatskim standardima, to neće bitnije narušiti opći dojam o njima. Da bilo kojem glazbeniku kažete da će se držati toliko vremena prije nego postane parodija samom sebi, vjerujem da bi svatko, pa i Saša Antić, to potpisao – ako treba i krvlju.

Aktivni su bili i drugi domaći “teškaši“, Hladno pivo. Za razliku od TBF-a, oni su debelo zaronili već s prethodnim Svijetom glamura, tako da od novog albuma i nije bilo nekih očekivanja. Ono što je svakako pozitivno jest da s ovogodišnjim Danima zatvorenih vrata ne istražuju mulj s dna, naprotiv, malo su se i podigli, ali od benda koji je pojam “hrvatski mainstream“ godinama držao smislenim trebalo bi se očekivati i nešto više od dobrih Miletovih tekstova, u ovom slučaju o emotivnim brodolomima ljudi njegove generacije.

Da je Tomfa imao trenutke Miletove lucidnosti, Kawasaki 3P je mogao ući u rang “teškaša“ s navedenim dvojcem. Ovako, krug svojih fanova, kao i status odličnog živog benda, održali bi i da se nisu nakon šest godina oglasili s albumom Goli zbog pasa. Premda album nije loš, radi viška vulgarnost i agresivnosti – ako hoćete i infantilnosti – svi oni (glazbeno) dobri momenti, a ima ih, ostali su osakaćeni da bi ponovili sve ono pozitivno što su isporučili na zaista briljantnom prethodniku “Idu Bugari“. Da su se 2015. malo izmješale postave Kawasakija i Piva mogli smo dobiti remek djelo, ovako imamo dva vrlo prosječna izdanja.

Od velikih imena treba spomenuti i Rundeka, tj. njegove Mostove. Daleko je on od svjetala reflektora koja su zasipala njegove Haustore, a i njega samoga nakon povratka, tako da Mostovi nisu album koji je prodrmao scenu. No, oni koji su ostali vjerni Rundeku dobili su još jedan argument da im to ljubav bude s pokrićem, a ne ona nostalgičarska, na neke stare emocije.

Ako prokopamo malo ispod površine, na underground scenu, dolazimo do zaključka da je i domaće podzemlje imalo produženi zimski san. Većih uzbuđenja nije bilo ni tu – nit’ je jedan bend krenuo u proboj prema široj publici i srednjoj struji, nit’ je postao kultan među hipsterima (bez obzira na negativnu konotaciju te riječi, to bi mu smatrao samo plusem). Ono što sa žalošću moram primjetiti jest da sve više bendova okreću sami sebi i snimaju albume više za svoj gušt, a ne za publiku. Naravno da trebaju uživati u onome što rade, ali s ovakvim rasporedom prioriteta sviranje u bendu i snimanje albuma više podsjeća na hobi poput skupljanja poštanskih markica, u čemu možete uživati i bez drugih, a ne da glazbom pokušavate komunicirati sa svojom okolinom.

Drugi negativni trend je taj da se klinci sve više okreću pjevanju na engleskom jeziku (izuzev Šanka!, nedvojbeno preagresivnog, ali i nedvojbeno suvislog benda). Nisam baš siguran kome je to potrebno – ako hoću slušati nekog tko mi se obraća na engleskom, onda ću slušati nešto s izvora. Dakako da nije sve u tekstu i da je puno bitnija glazba sama, ali i tu treba biti realan. Osim The Bambi Molestersa zapravo i ne znam neki domaći bend koji zvuči bolje od svojih žanrovskih srodnika u svijetu, pa se predonost jezika, kao jedini način kojim se može nadoknaditi objektivni hendikep da postoji netko u svijetu koji radi nešto bolje od vas, time baca u vjetar.

Zapravo, ako podvučem crtu na tekuću 2015. – i ne samo ovu, već i prethodne godine – dolazim do zaključka kako su nas globalizacijski procesi potpuno pojeli. Zahvaljujući odličnoj koncertnoj ponudi s jedne strane (iako je ove godine i ona nešto zaštekala), a i čarima interneta s druge, inozemni bendovi – bili oni alternativa ili srednja struja – prilično su se udomaćili među nama. Ne samo da možemo preslušati albume odmah po izlasku, već svakoga možemo dočekati – ako ne u Hrvatskoj, onda u bližoj okolini (Exit, Siget, Italija, Austrija…), tako da su nam domaćice postale gotovo pa višak.

No, ako nam to kao publici nije bio problem, zadnjih godina pomalo postajemo svjesni da višak postajemo i mi sami kao publika. Ruku na srce, glazbeno najuzbudljivije stvari koje se događaju u Hrvatskoj – od mega-spektakla poput Ultre, do manjih festivala elektronske glaze za probraniju ekipu (Outlook, Dimensions, Garden…) – događaju se u značajnoj mjeri mimo domaće publike. Strani organizatori, strani izvođači, strana publika (a prema izvješćima iz crne kronike tu su i strani dileri), jedino što je naše je – lokacija. Optimist bi se mogao nadati da bi na dugi rok to moglo stvoriti i jaku domaću elektronsku scenu, no realist bi lako mogao odgovoriti da bi prema tom istom modelu Španjolska, zahvaljujući Ibizi i drugim balearskim lokacijama, odavno postala EDM-velesila. A nije.

U svemu tome jedna je stvar dobra – nije se nama pogoršala ni scena, ni glazba, već su nam se jednostavno podigli standardi onoga što smatramo vrhunskim. Iako bi možda bilo i ljepše živjeti u iluzijama…

Daniel Radman

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More