Glazba – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Thu, 25 Apr 2019 14:22:39 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.1.1 Najdublje i najintimnije u hipnotičkom svijetu The Curea https://arteist.hr/the-cure-na-inmusicu/ https://arteist.hr/the-cure-na-inmusicu/#respond Sun, 07 Apr 2019 11:29:28 +0000 https://arteist.hr/?p=19442 The Cure nisu samo jedna stvar ili jedan osjećaj, nego pokušaj oslikavanja raznih duševnih stanja pojedinca - doom and gloom za svako kućanstvo.]]>

Kako se čini, tekuća godina ostat će upisana kao jedna od važnijih u povijesti dugovječnih goth-rock ikona The Cure. Osim što se 2019. navršava četrdeset godina od izlaska njihova debitantskog albuma ”Three Imaginary Boys”, trideset godina puni i legendarni ”Disintegration”, njihov vjerojatno najpoznatiji album. Bend je ove godine i primljen u Kuću slavnih rock’n’rolla, a najavio je i veliku svjetsku turneju u sklopu koje dolazi u Zagreb, kao headliner INmusic festivala.

No, The Cure ne bi bili The Cure kad frontman Robert Smith ne bi ”pokvario” tu slavljeničku atmosferu najavom kako će dugo očekivani četrnaesti album benda, ujedno i prvi nakon više od deset godina, biti intenzivno iskustvo, doom & gloom pun desetominutnih pjesama. Bez obzira na to pokaže li se priča istinitom, ona jako dobro ilustrira dvojaku narav benda.

Uzmemo li u ruke kompilacije poput ”Galore” ili ”Greatest Hits” bez nekog većeg poznavanja bendove diskografije lako možemo dobiti dojam kako je riječ o slatkastom, lepršavom pop-rock bendu. The Cure zasigurno ne oskudijevaju radiofoničnim singlovima – ”Close to Me”, ”Just Like Heaven”, ”Boys Don’t Cry”, ”Pictures of You”, ”Why I Can’t Be You”, ”Friday I’m in Love” odreda predstavljaju klasike onoga što se nekad zvalo college rockom, pa kasnije alternativnim rockom. Pitki je to, radiofonični pop-rock izveden u duhu doba u kojem je nastao, odnosno sredine i druge polovice osamdesetih te ranih devedesetih.

Osim te pop strane, koja je sigurno značajnu odigrala ulogu pri prodaji dvadeset sedam milijuna albuma tijekom karijere, bend ima i onu drugu stranu po kojoj je vjerojatno poznatiji, iako je u principu manje probavljiva. Taj drugi, načelno skriveniji The Cure predstavlja sliku neutješnih darkerskih vrana u čijem se katalogu nalazi niz dugačkih, sporo gorućih pjesama. Iz njih se melankolija cijedi poput olovka za oči i maskara na Smithovu licu.

Bend je bio najviše cijenjen kad je spojio te dvije strane u jednu cjelinu kao na ”Kiss Me, Kiss me, Kiss Me” (1987.) ili spomenutom ”Disentegration”, na kojem se uz bok velikih hitova poput ”Lullaby” ili ”Lovesong” nalaze epski komadi atmosferične melankolije poput ”The Same Deep Water as You” ili ”Prayers For Rain”. S druge strane, rani albumi poput ”Seventeen Seconds”, ”Faith” i ”Pornography” svojim nesmiljenim tekstualnim mrakom i sugestivnim, prostranim melodijama ostaju ne samo kamen temeljac goth-rocka koji su ih sa Siouxe and the Banshees i Bauhausom uspjeli stilski odvojiti iz šireg post-punk konteksta, nego i inspiracija brojnim bendovima iz drugih svjetova poput alternativnog rocka i metala.

Velika vrlina Roberta Smitha kao vokalista je ta da vam uspije prodati i najdublji očaj i najlepršavije leptiriće bez puno mijenjanja svojeg prepoznatljivo ljepljiva, razvučena tenora. But the world is neither just nor unjust/It’s just us trying to feel that there’s some sense in it, glasi refren ”Where the Birds Always Sing” s relativno podcijenjenog ”Bloodflowers” (2000.) i time nehotično sumira filozofiju i opus benda.

The Cure nisu samo jedna stvar ili jedan osjećaj, nego pokušaj oslikavanja raznih duševnih stanja pojedinca. Upravo zato u njihovoj glazbi u pravilu nema onog osjećaja samosažaljenja koji krasi ogromnu količinu glazbe s povišenim, teatralnim emocijama od gothic-rocka, hard rocka preko ema ili indie folka, pa čak do dobrog djela pop balada ili u novije vrijeme hip-hopa. Smith nikad ne opisuje pojedinca u odnosu na svijet, nego ono što se događa u njemu na često apstraktnoj razini. Činjenica da se takvim, izrazito osobnim pristupom uspio povezati s milijunima slušatelja u nekoliko generacija svjedoči ne samo o univerzalnosti takvih najdubljih i intimnih osjećaja prihvaćenosti i neprihvaćenosti, povezanosti i izolacije, nego i o njegovoj nespornoj umješnosti kao pop autora da osobno pretvori u opće. Miješanjem melodije i atmosfere dobili su sugestivnu mješavinu koja vas hipnotički uvlači u svoj tamno-šareni svijet.

Te dvije različite strane tvore neodvojivu cjelinu benda koji je gore spomenuti doom and gloom uspio pretvoriti u nešto prihvatljivo prosječnom kućanstvu. Sasvim solidan uspjeh za bend čiji je prvi singl bio ”Killing an Arab”, nadahnut egzistencijalnim nemirom Camusova ”Stranca”.

Karlo Rafaneli

]]>
https://arteist.hr/the-cure-na-inmusicu/feed/ 0
Nonšalancija i lakoća feminizma Dolly Parton https://arteist.hr/dolly-parton-i-feminizam/ https://arteist.hr/dolly-parton-i-feminizam/#respond Sun, 24 Mar 2019 09:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=19334 Trajnost i univerzalnost poruke ''9 do 5'', kao i medijska pojava megazvijezde countryja, podsjećaju da nije sve u grandioznim izjavama i megafonima.]]>

U veljači 2019. zbila su se dva vrlo različita događaja koja se referiraju na ”9 do 5”, hit-komediju iz ranih osamdesetih. Na londonskom West Endu zaigrala je nova verzija mjuzikla iz 2008., a senatorica Elizabeth Warren je s naslovnom pjesmom najavila početak svoje predsjedničke kampanje.

Nekoliko je razloga zašto je ta visoko stilizirana, gotovo farsična komedija iz 1980. relevantna u 2019. Prvi je njezina implicitno feministički nastrojena radnja o tri zaposlenice koje se urote protiv ”seksističkog, egoističnog, lažljivog, licemjernog, šovinističkog” šefa. Drugi je ponekad nespretno, ali načelno iznimno šarmantno, slavljenje jednakosti spolova, radničkih i roditeljskih prava najzastupljenijih tijekom promjena koje Violet Newstead (Lily Tomlin) unosi u tvrtku nakon otmice šefa Franklina M. Harta (Dabney Coleman).

Gledajući danas film, teško je ne primijetiti raskorak između crtić-nasilja i vrlo ozbiljnih tema poput seksualnog uznemiravanja na poslu i korupcije. Unatoč tom inzistiranju na apsurdističkom humoru i vizualnim skečevima, ali možda i baš zbog njega, film vrlo uspješno prenosi poruku rodne i radničke ravnopravnosti.

U vremenu u kojem se velika fama diže oko poruka i sadržaja pop-kulturnih proizvoda, pa se usput često i zamuti nespretnim odabirom glumaca ili scenarističkim komplikacijama, teško je ne diviti se nonšalanciji i lakoći s kojom ”9 do 5” isporučuje svoju poruku. Još je zanimljivija činjenica da je od tri glavne zvijezde filma – Dolly Parton, Lily Tomlin i Jane Fonda – upravo Parton najzaslužnija za kontinuirano održavanje filma u kolektivnoj svijesti bilo u mjuziklu ili naslovnoj temi.

Poznata kao neuništiva country zvijezda koja je prodala milijune albuma uspješno doprijevši do dobno, geografski i rodno najrazličitije publike, Parton se uvijek odbijala deklarirati feministicom, premda se njezino javno djelovanje često moglo takvim okarakterizirati. O neobičnom slučaju ”stalne neutralnosti” možete pročitati u nedavnom iznimno zanimljivom Guardianovu intervjuu i bit će vam možda nešto jasnija ta potreba da se nikog ne alijenira ako nema krajnje potrebe.

Da bi se shvatio kontekst njezinih stavova uputno je poslušati ne samo neku od kompilacija najvećih hitova punih pjesama poput ”My Tennessee Mountain Home”, ”Coat Of Many Colors” ili ”In the Good Old Days (When Times Were Bad)” koje jasno otkrivaju njezino skromno odrastanje kao četvrte od ukupno dvanaestero djece, nego i ”9 to 5 and Odd Jobs”, konceptualni album koji je pratio spomenuti film. Parton se možda naljutila na Tomlin i Fondu kad su na dodjeli Emmyja 2017. usporedile Trumpa sa šefom iz ”9 do 5”, ali nisu one te koje su na albumu posvećenom radu i radnicima obradile ”Deportee (Plane Wreck at Los Gatos)”, protestnu pjesmu Woodyja Guthrieja koja tematizira rasizam i nesnošljivost prema migrantima.

Drugim riječima, Dolly Parton možda ne voli mahati zastavama ili etiketama, ali vlastita stajališta ipak ne skriva. Stavlja ih tamo gdje misli da im je i mjesto – u glazbu i stihove – s obzirom na to da je autorica preko tri tisuće pjesama. Uostalom, upravo je varljivo poletna ”9 to 5” s početnim zvukom pisaćeg stroja savršeno utjelovila nemilosrdnu egzistencijalnu nervozu tada tek nadolazeće Reaganove Amerike. Slično se može reći i za ”Just Because I’m a Woman” (1968.) s refrenom: ”My mistakes are no worse than yours/Just because I’m a woman”. Možda se Parton ne smatra feministkinjom, ali to nije ni bitno kad su ti stihovi jednako izravni, ako ne i izravniji iskaz emancipacije od onih današnjih ikona poput Beyonce ili Cardi B.

Parton bi zapravo iznimno lako bilo otpisati kao promućurnu podilaziteljicu masovnom ukusu, no to bi značilo negirati sve nijanse njezina opusa koje je predstavljaju kao upravo suprotnu – vještu diplomatkinju koja bira bitke. Uostalom, malo tko se može pohvaliti da se suprotstavio mitski zloglasnom Elvisovom menadžeru pukovniku Tomu Parkeru, kojem je odbila prepustiti polovicu autorskih prava na ”I Will Always Love You” kad ju je Elvis htio snimiti u sedamdesetima.

Ne treba ni spominjati koliko se to pokazalo pametnim potezom kad je pjesma početkom devedesetih postala pop megahitom u izvedbi Whitney Houston. Trajnost i univerzalnost poruke ”9 do 5”, kao i medijska pojava Dolly Parton, podsjećaju nas da nije sve u grandioznim izjavama i megafonima. Puno toga je i u načinu na koji sustavno djeluješ, a to je ovoj neuništivoj sedamdesetrogodišnjoj country legendi uvijek išlo nevjerojatno glatko i jednostavno, baš kao i onaj vječni osmijeh na licu.

Karlo Rafaneli

]]>
https://arteist.hr/dolly-parton-i-feminizam/feed/ 0
Keith Flint – dinamo koji je gurao The Prodigy https://arteist.hr/keith-flint-dinamo-the-prodigyja/ https://arteist.hr/keith-flint-dinamo-the-prodigyja/#respond Thu, 07 Mar 2019 13:11:36 +0000 https://arteist.hr/?p=19227 Flintovim odlaskom ravnoteža je narušena. The Prodigy nisu ostali samo bez zaštitnog lica, nego lako moguće i bez razloga za postojanje.]]>

Samoubojstvo Keitha Flinta tragično je skrenulo pozornost na najveće zvijezde stadionske elektroničke glazbe devedesetih – The Prodigy. Bend je tijekom posljednjeg desetljeća funkcionirao kao neosporna živa atrakcija, a krajem prošle godine izdali su i solidan studijski album ”No Tourists”. Najveće dane slave doživjeli su sredinom devedesetih kad su, barem nakratko, pretvorili rave u ”novi punk”. Zasluga za to pripala je upravo Flintu i njegovoj dobroj volji da utjelovi novu metu javne sablazni.

Osnovani 1990. u Essexu, The Prodigy su u čisto glazbenom smislu pokrenuti kao samostalni projekt producenta i DJ-a Liama Howletta. Rani singlovi poput ”Charly”, ”Jericho”, ”Out of Space” bili su jako dobar primjer u to vrijeme popularnog breakbeat techna, a Howlett je u startu pokazao da ima uho za stvari puno pamtljivije od jednokratnih klupskih hitova kakvi su dominirali u žanru. Debi album ”Experience” (1992.) odjeknuo je izvan kruga rave i techno publike polažući temelje za daleko širi uspjeh koji će uslijediti u drugoj polovici devedesetih.

Formalno Howlett nije bio sam u bendu jer je u živoj varijanti njegov nastup uključivao plesače Keitha Flinta, Maxima, Leeroya Thornhilla i, na samom početku, plesačicu Sharky. Već se na ”Experience” od spomenutih pojavljuje samo Maxim kao vokal na živoj verziji ”Death of the Prodigy Dancers”. Natruhe zvuka po kojem će The Prodigy postati najpoznatiji postale su izrazite na drugom albumu ”Music for the Jilted Generation”(1994.), svojevrsnom protestnom ostvarenju koje se na nekoliko pjesama referenciralo na Criminal Justice and Public Order Act 1994, zakon koji je branio održavanje rave zabava na otvorenom. Pjesme poput ”Their Law”, ”Break and Enter”, ”No Good (Start The Dance)” i ”Voodoo People” pršte buntovnom energijom i zvukom koji bez problema spaja techno, jungle i rock/punk utjecaje. Ne računajući Howletta, ponovno je Maxim Reality jedini vokalno prisutan na singlu ”Poison”.

Stvari se značajno mijenjaju s ”Firestarter”, prvim singlom tad još uvijek nadolazećega trećeg albuma. Tragovi gitarskih utjecaja s ”Their Law” i ”Voodoo People” gurnuti su u prvi plan, ritam je zarazni hip hop breakbeat napuhan do nevjerojatnih razmjera, a na scenu stupa Keith Flint naoružan pankerskim vokalom i imidžem koji djeluje kao sinteza Johnnyja Rottena i Sida Viciousa za devedesete. Dopunjen efektnim crno-bijelim spotom Waltera Sterna, ”Firestarter” je The Prodigy iz obećavajućeg britanskog electro fenomena pretvorio u globalne superzvijezde. Drugi singl ”Breathe” ponovio je istu formulu još snažnije i zacementirao status nadolazećeg ”The Fat of The Land” kao sigurna hita. Objavljen sredinom ljeta 1997., album je prodan u zavidnih deset milijuna primjeraka, od čega je 2,5 milijuna otpalo na Britancima često, a elektroničkim izvođačima gotovo uvijek, do tada nedodirljivu Ameriku. S Fat Boy Slimom i The Chemical Brothers, The Prodigy su prepoznati kao predvodnici Big Beata, populističke techno fuzije koja se uspješno obraćala publici u širokom rasponu od ljubitelja elektroničke glazbe, hip-hopa preko alternativnog rocka do popa.

Zlatno doba elektroničke glazbe nije dugo trajalo. Nakon što se do kraja devedesetih učinilo da svaki filmski soundtrack, reklama za žvakaće gume, glazbena tema videoigre i sve između ima visokooktansku glazbenu podlogu koja bi se zvukom mogla povezati s ”The Fat of the Land” ili ”Dig Your Own Hole” od The Chemical Brothers, početkom nultih su se stvari potrošile. Trebalo je desetak godina da elektronička glazba kroz EDM ponovno postane velika komercijalna sila. Sami The Prodigy nisu si olakšali stvari u tom razdoblju. Posljednji singl s ”The Fat of the Land” – ”Smack My Bitch Up” – podigao je prašinu zbog naslovne fraze pokupljene iz pjesme ”Give the Drummer Some” Ultramagnetic MCs i kontroverzna videospota Jonasa Åkerlunda, koji je zbog brojnih eksplicitnih detalja bilo praktično nemoguće emitirati.

Nakon petogodišnje pauze bend se 2002. vratio sa singlom ”Baby’s Got a Temper”, agresivnim komadom alter electro rocka, koji je trebao najaviti njihov novi album. Nepromišljene reference na ”drogu za silovanje”, Rohypnol u tekstu pjesme uzrokovale su nove kontroverze i lako moguće utjecale na odnos Howletta i Flinta jer je sljedeći album ”Always Outnumbered, Never Outgunned” bio povratak Howlettova solo pristupa, bez upliva Maxima i Flinta koji su zamijenjeni brojnim gostima. Očekivano, album koji je izašao punih sedam godina nakon superuspješnog prethodnika nije uspio ponoviti niti desetinu njegova uspjeha. Howlett je, baš kao i Flint, koji je tada pokušao pokrenuti alternativni rock solo projekt, morao razmisliti kako će nastaviti s bendom.

Od 2005. The Prodigy ponovno tvore Howlett, Maxim i Flint, bez Leeroya Thornhilla koji je bend napustio nakon izlaska ”The Fat of the Land”. Nove diskografske okolnosti i stilske preferencije publike pretvorile su bend primarno u živu atrakciju, polivalentni hibrid rave i rock prošlosti od kojeg se više nije očekivala evolucija sa svakim novim albumom kao u devedesetima. Tri posljednja albuma – ”Take Me to the Hospital”, ”The Day is My Enemy” i ”No Tourists” – jasno reflektiraju činjenicu da je bend toga itekako svjestan. Pjesme su funkcionalne, vidljivo napravljene s namjerom da se dobro uklope u živi set, i pažljivo balansirane između rejverskog ushita i pankerske energije.

Upravo su živi nastupi, uz klasične singlove s ”The Fat of the Land”, razlog zašto ljudi percipiraju Flinta kao frontmena benda, bez obzira na ograničen autorski doprinos. Skriven iza brda opreme, Howlett je od samog početka znao ono što su brojni izvođači elektroničke glazbe naučili s godinama, da mu za upečatljiv živi nastup nedostaje dinamični vizualni element. To je prvo nadoknađeno spomenutim trojcem kao plesačima, a potom Flintom i Maximom kao klasičnijim vokalistima i frontmenima.

Vođen maničnom energijom i neprekidnim, bezbrojnim varijacijama na ikonični imidž iz videa za ”Firestarter”, Keith Flint je tijekom posljednjih petnaestak godina postao dinamo koji je gurao The Prodigy naprijed, ako već ne u budućnost, onda sigurno u bolju prošlost u kojoj je bend naoružan naramkom klasika iz devedesetih i dovoljno dobrim novim materijalom privlačio pozornost i razgalio mase gdje god bi se pojavio.

Autorstvo je čudna stvar jer ponekad ima više veze s percepcijom i imidžem, negoli sa stvarnim stanjem stvari. Howlett i Flint nisu mogli funkcionirati samostalno i to su s vremenom prihvatili, zakoračivši u srednju dob kao dobro uigran plesni stroj. Jedan je predstavljao audio okosnicu, a drugi vizualnu. Flintovim odlaskom ta ravnoteža je narušena. The Prodigy nisu samo ostali bez zaštitnog lica, nego lako moguće i bez razloga za postojanje

Karlo Rafaneli

]]>
https://arteist.hr/keith-flint-dinamo-the-prodigyja/feed/ 0
The Cure, Garbage i The Hives na INmusicu #14 https://arteist.hr/14-in-music-cure-headlineri/ https://arteist.hr/14-in-music-cure-headlineri/#respond Thu, 28 Feb 2019 16:54:09 +0000 https://arteist.hr/?p=19192 Bogati će se popis izvođača zasigurno još širiti, a i ove godine će s Jaruna neumorno i pedantno izvještavati Karlo Rafaneli. ]]>

Na impresivni se popis imena 14. INmusica upisuju headlineri The Cure, fantastični Britanci The Foals, američka kantatautorica LP, indie Kurt Vile, punk trubadur Frank Turner, young folksi Peter Bjorn and John, rockeri Garbage, punkmetalci Skindred, tropski duo Sofi Tukker, spoj black metala i tradicije s Zeal & Ardor, brit-pop Suede, švedski garage rockeri The Hives i domaći Edi East Trance Blues!, Edija Maružina iz Gustafa.

Popis će se sigurno još širiti, a i ove godine će s Jaruna neumorno i pedantno izvještavati naš Karlo Rafaneli.

Organizatori INmusic festivala su naglasili važnost najavljenog nastupa The Cure na nadolazećem festivalskom izdanju:

INmusic festival kontinuirano raste i kao nezavisni festival njeguje zavidan međunarodni ugled te ustraje u namjeri da lokalnoj publici svakim izdanjem predstavi umjetnike čija je glazba oblikovala naš svijet i ostavila neizbrisiv kulturni trag na mnogim generacijama. U tom smislu je ispunjen višegodišnji san našeg tima – napokon dovesti The Cure u Hrvatsku i proslaviti s njima 40 godina uistinu izvanredne karijere.

Garbage je projekt glazbenika i producenata Butcha Viga, Dukea Eriksona i Stevea Markera koji su još 1993. počeli raditi na zajedničkim pjesmama, dok im se Shirley Manson priključila 1994. godine nakon turneje sa svojim dotadašnjim bendom. Butch Vig je već ranije radio s najvećim svjetskim bendovima, a najpoznatiji je kao producent legendarnog Nirvaninog albuma Nevermind i suradnjama sa Sonic Youth i Smashing Pumpkins. Vig je 2012. godine od uglednog časopisa NME uvršten među top 10 najboljih producenata na svijetu. Garbage su 1995. godine počeli objavljivati singlove s prvog istoimenog albuma, a pjesme “Stupid Girl” i “Only Happy When It Rains” osvojile su svjetske top liste te osigurale njihovom prvom albumu visoke pozicije na top listama i prve nominacije za čitav niz glazbenih nagrada, između ostalog i tri nominacije za nagradu Grammy.

The Hives su se službeno okupili u malenom švedskom gradu Fagersta 1993. godine, a nakon što su objavili debitantski album Barely Legal 1997., energična petorka zajahala je val post-punk renesanse s početka 2000-tih koji ih je globalno lansirao do milijunskog auditorija. Nekoliko desetljeća kasnije ovi rock’n’roll heroji prodali su milijune albuma diljem svijeta, njihove pjesme našle su se na soundtrackovima najpopularnijih video igrica i filmova, a srca publike i kritike nepovratno su osvojili svojim odličnim live nastupima.

Marin Raster

PS. U prodaji su trodnevne ulaznice za 14. INmusic festival koje se mogu nabaviti putem službenog INmusic webshopa po cijeni od 499 kn (+ troškovi transakcije), u preko 140 poslovnica OTP banke Hrvatska i u Dirty Old Shopu (Tratinska 18, Zagreb) po cijeni od 499 kn. Kamperske ulaznice za INmusic #14 dostupne su isključivo putem festivalskog webshopa po cijeni od 250 kn (+ troškovi transakcije) do isteka zaliha.

]]>
https://arteist.hr/14-in-music-cure-headlineri/feed/ 0
Thank U, Next: Twitter manija s pokrićem https://arteist.hr/thank-u-next-ariana-grande/ https://arteist.hr/thank-u-next-ariana-grande/#respond Mon, 25 Feb 2019 14:01:10 +0000 https://arteist.hr/?p=19169 ''Thank U, Next'' Ariane Grande rijedak je primjer spoja marketinške vještine i vjerno prenesene emocije. ''Rumors'' za milenijalce.]]>

Peti album Ariane Grande ”Thank U, Next” izašao je 8. veljače, samo pet mjeseci i 22 dana nakon ”Sweetener”, njezina prvog albuma od bombaškog napada na koncertu u Manchesteru 22. svibnja 2017. u kojem se poginule dvadeset tri osobe.

Simbolička tumačenja obično su rezervirana za opsesivne fanove Toola, Pinka Floyda ili Stanleyja Kubricka, no Grande ipak fanovima nudi materijal osobniji i slojevitiji od puke numeričke dosjetke. Tim ostvarenjem dvadesetpetogodišnja pop-zvijezda želi obilježiti te zaokružiti profesionalno i privatno turbulentno razdoblje. Pop-zvijezde nerijetko koriste privatni život kao podlogu i inspiraciju za pjesme, no Ariana Grande emocionalno i umjetnički ide mnogo dalje nego, primjerice Taylor Swift na ”Reputation” ili The Weeknd sa svojim recentnijim ostvarenjima. Premda tematizira izrazito osobne stvari poput smrti bivšeg dečka, repera Maca Millera, i raskid zaruka s komičarom Peteom Davidsonom, ”Thank U, Next” ne djeluje kao puka emocionalna pornografija u kakvu suvremena pop, r’n’b i hip-hop ostvarenja često znaju upasti u želji privlačenja čim više medijske pozornosti. Riječ je o promišljenu i zaokruženu konceptualnom albumu.

Izdan u kolovozu prošle godine, ”Sweetener” je donio velike hitove poput ”No Tears Left to Cry” i ”God Is A Woman”. Oblikovan je raznolikim pop zvukom u rasponu od Pharrellovih standardnih retro soul stilizacija do sveprisutnih trap elemenata bez kojih je više nemoguće zamisliti suvremenu pop produkciju. Pun uspona i padova, unatoč vidljivom izvođačkom sazrijevanju, bio je to još jedan pop album koji igra na snagu pojedinih pjesama, a ostatak popunjava prostor.

S dvanaest kompaktnih, ujednačenih pjesama, ”Thank U, Next” nije takav tip albuma. U potpunosti lišen vokalnih i reperskih gostovanja, album fokus uvijek drži na glavnoj zvijezdi i onom što ona želi reći. Njezina dominacija tolika je da je čak i čuveni švedski mega producent Max Martin odustao od prepoznatljiva maksimalizma. Cijeli album oblikovan je koherentnom i vrlo decentnom estetikom, začuđujuće uspješno spajajući digitalno i organsko, suvremeno i staromodno. Godinu izdavanja albuma nećete zamijeniti s nekom iz prošlosti premda dobar dio pjesama sadrži popularne trapom inspirirane hi-hatove, duboke digitalne basove i atmosferične sintesajzere, nećete pronaći ni oslanjanja isključivo na trendovske trikove koji bi mogli zazvučati zastarjelo za koju godinu. Većina aranžerskih detalja u pjesmama odražava tekstualni sadržaj i jako lijepo nadopunjuje fascinantno široki raspon vokala.

Retrofuturistički pristup najbolje je izražen u sjajnoj ”Fake Smile”, kreativnom i emocionalnom središtu albuma. Izgrađena na sampleu After Laughter (Comes Tears)” Wendy Rene, koji su Wu Tang Clan već sjajno iskoristili u ”Tearz”, pjesma uspijeva povezati nekoliko različitih desetljeća pop tradicije u cjelinu koja djeluje izrazito osobno i utjelovljava bit albuma – prikaz vrlo široka raspona osjećaja u samosvjesne mlade, uspješne i vrlo poznate osobe. Mijenjanje perspektiva i načina pripovijedanja u album sprječava ”Thank U, Next” od skretanja na teritorij kuknjave. Umjesto toga, predstavlja kompleksno vrelo osjećaja kakvo se ne susreće često u pop glazbi, poglavito ne u formatu albuma.

Unatoč iznimnoj ujednačenosti i kvaliteti albuma, za njegov ogromni uspjeh i rušenje brojnih rekorda streaminga i prodaje nije dovoljno uprijeti prstom u pjesme. Njegova je promocija nešto posve nezamislivo iz perspektive prošlih desetljeća. Grande samo na Twitteru prati 61 milijuna ljudi i prilično je aktivna u komunikaciji s fanovima, pa je skoro svaka pjesma javno rastavljena i objašnjena, a time je definitivno dodatno zainteresirala slušatelje za svoju glazbu. Naravno, da već ne postoji spona između izvođača i publike učinak komunikacije ne bi bio ni približno tolikog opsega, no ostaje činjenica da je ovo odličan, iako zahtjevan način širenja dosega. O viralnom potencijalu naslovne pjesme svjedočio je i popularni meme nazvan po stihovima pjesme ”One taught me love. One taught me patience. And One taught me pain” na koji su ljudi lijepili omiljene likove iz popularne kulture, umjesto Arianinih ljubavnih interesa iz pjesme.

Što sve to znači u široj slici stvari i načinu na koji percipiramo glazbu i komuniciramo s njom? Kanali distribucije i promocije nastavit će se mijenjati i evoluirati, i sigurno ćemo se nagledati sve kreativnijih načina svraćanja pozornosti na objavljenu glazbu. No da bi nešto moglo zadržati pozornost dulje od nekoliko dana ili mjeseci ipak mora uspostaviti emocionalnu vezu sa slušateljima. To se u pop-kulturi nikad nije promijenilo. Stoga je ”Thank U, Next” rijedak primjer spoja marketinške vještine i vjerno prenesene emocije. Bez obaju elemenata, sveo bi se na razinu fenomena tipa ”Gangnam Style”, koji dugoročno nije ostavio neki trag. Ariane Grande sa zadnjim albumom po jasnoći i uspješnosti poruke ima potencijal postati ”Rumours” ovog desetljeća – osobni dnevnik velikog mainstream izvođača s kojim se mogu identificirati milijuni slušatelja.

Karlo Rafaneli

]]>
https://arteist.hr/thank-u-next-ariana-grande/feed/ 0
Oscari 2019: Standardna predvidljivost s proplamsajima trendovskih zaokreta https://arteist.hr/oscari-2019-glazba/ https://arteist.hr/oscari-2019-glazba/#respond Sun, 10 Feb 2019 11:49:47 +0000 https://arteist.hr/?p=19103 Nagovještaj raznolikosti može značiti da jednog dana ono što budemo zvali ''oskarovskim'' nećemo moći baš tako lako predvidjeti.]]>

U prošlogodišnjem osvrtu na glazbeni dio oskarovskih nominacija spomenuo sam kako su zbog relativno zatvorena kruga imena u svijetu filmske glazbe nominirani često iz godine u godinu isti. Ovogodišnje nominacije donekle opovrgavaju tu tezu. Marc Shaiman i Alexandre Desplat dosad su više puta nominirani. Ne treba zanemariti da je Desplat i prošlogodišnji osvajač Oscara za originalnu glazbu u filmu ”Oblik vode”. Nicholas Britell i Ludwig Göransson relativno su mladi kompozitori u tridesetima. Pristupom i generacijskom pripadnošću predstavljaju dašak svježine na popisima za takve nagrade. Dosad zanemareni veteran Terence Blanchard je pak napokon nagrađen za svoj dugogodišnji glazbeni doprinos specifičnoj vizualnoj i narativnoj estetici Spikea Leeja u ”Crnom članu KkKlana”. Sva nominirana djela pokazuju kako favoriziranje pristupa oslonjena na glomazne orkestracije pomalo prepušta mjesto nešto osobnijim stilovima.

Ludwig Göransson studentski je kolega redatelja Ryana Cooglera, no na glazbu za ”Black Panther” presudnije je utjecala njegova dugogodišnja suradnja s glumcem i scenaristom Donaldom Gloverom na hip hop projektu Childish Gambino. Glazba u filmu je zamišljena kao eklektični spoj prošlosti i sadašnjosti, afričkih i zapadnih tradicija, pa je Göranssonu jako dobro došlo i to producentsko iskustvo. Na tehničkoj je razini njegov ”Black Panther” impresivno ostvarenje koje spaja plemenske bubnjeve, orkestracije, trap i elektroničke elemente u jednu relativno kohezivnu i dinamičnu cjelinu. Njezin je emocionalni učinak ipak minimalan jer ona ponajprije služi kao dodatak i pojačalo kinetičke energije na filmskom platnu. Za bolji doživljaj Göranssonova rada preporučujem njegovu prvu suradnju s Cooglerom na ”Fruitvale Station”, čija je suzdržana ambijentalna glazba dijametralno suprotna od tog maksimalističkog bombasta.

Pomalo je nevjerojatno da je Terenceu Blanchardu to prva nominacija za originalnu filmsku glazbu jer je njegova dugogodišnja suradnja sa Spikeom Leejem urodila sjajnim partiturama za ”Malcolma X”, ”Dvadesetpeti sat” i još desetak drugih filmova. Leejeva slika i Blanchardov zvuk praktički su neodvojivi, a njegova glazbena estetika jedan je od važnih razloga zašto ”Crni član KKKlana” funkcionira. Kao i u većini njihovih suradnji, Blanchard spaja svoje osnovno zvanje jazz trubača s raskošno postavljenim orkestracijama koje uspješno povezuju svjetove jazza, funka i filmske glazbe te se savršeno uklapaju u prvu polovicu sedamdesetih, razdoblje u koje je film smješten. Blanchardove melodijske teme su delikatne, ali prepoznatljive i iznimno prilagođene melankoličnom optimizmu kojim film zrači. Premda nije u pitanju Blanchardov najbolji rad, nominacija je dokaz kako Akademija nerijetko s vremenom ipak ispravi nepravde.

Nicholas Britell bio je prije dvije godine nominiran za glazbu u filmu ”Mjesečina”, prethodnu suradnju s redateljem Barryjem Jenkinsom. ”If Beale Street Could Talk” sadrži sličan, melankoličan ton prožet naslanjanjima na suvremenu klasičnu, ali i ambijentalnu glazbu, no prezentiran nešto raskošnijom instrumentalnom paletom. Melodijski motivi su često zakopani duboko u slojevima komornih gudača i puhača čiji se aranžmani rastežu poput prostirke za naglašenije klavirske, violinske ili čelističke teme, mahom prizivajući osjećaj snijega i suzdržane zimske topline. Vrijedi istaknuti da Britellov delikatni pristup toj glazbi podsjeća pomalo na radove Maxa Richtera, koji je imao sjajnu godinu s glazbom za ”Hostiles”, ”White Boy Rick”, ”Mary Queen of Scots” i televizijsku seriju ”Genijalna prijateljica” pa ovdje ubacujem toplu preporuku za svakog željnog promišljene i sugestivne moderne klasike.

Francuski kompozitor Alexandre Desplat dvostruki je dobitnik Oscara, a nakon brojnih nominacija i lanjskog trijumfa za ”Oblik vode” evo ga u još jednoj suradnji s Wesom Andersonom čiji mu je ”Grand Hotel Budapest” donio prvu nagradu. S radnjom koja se odvija u Japanu, animirani film ”Otok pasa” pred Desplata, poznata po vrlo europskom postromantičnom stilu kompozicije, stavlja izazov uklapanja specifičnih glazbenih elemenata poput taiko bubnjeva. Premda je taj problem u filmu pragmatično riješen obilnom uporabom postojeće glazbe, pa tako i vrlo prepoznatljive teme iz ”Sedam samuraja” Akire Kurosawe, najbolji dijelovi soundtracka u pravilu su one teme u kojima se ta fuzija stilova dogodi, poput fantastično ritmične jazzy teme ”Re-Election Night, Parts 1-3”

Možda sam preoštar, ali ne vidim razlog uvrštavanju staromodne, generičke i vrlo saharinske glazbe Marca Shaimana za mjuzikl ”Povratak Mary Poppins” u ovogodišnje nominacije, posebice u usporedbi s puno zanimljivija ostala četiri kandidata. Ako Akademija već nije spremna na riskantnije radove poput onih Colina Stetsona za ”Naslijeđeno zlo” ili Johanna Johannssona za ”Mandy”, mogli su svakako uvrstiti ”Mission: Impossible – Fallout” Lornea Balfea, nevjerojatno dinamičnu i vrlo vjerojatno najupečatljiviju glazbu u nekom od blockbustera protekle godine.

Za razliku od nominacija za najbolju originalnu partituru, u kategoriji najbolje originalne pjesme nema ni najmanje pomaka. Svi oskarovski standardi su tu: pjesme iz mjuzikla (”The Place Where Lost Things Go” iz ”Povratka Mary Poppins” te ”Shallow” iz ”Zvijezda je rođena”), grandiozna inspirativna pop soul balada (”I’ll Fight” iz ”RBG”), pop hit u hit filmu (”All the Stars” iz ”Black Panther”) i obavezni autsajder (”When a Cowboy Trades His Spurs for Wings” iz ”Balade o Busteru Scruggsu”).

Premda je formula odabira nominiranih posve predvidljiva, kvalitetom iskaču ”Shallow”u duetu Bradleyja Coopera i Lady Gage, te “When a Cowboy Trades His Spurs for Wings”, simpatična folk pjesma Davida Rawlingsa i Gillian Welch u izvedbi glumaca Tima Blakea Nelsona i Willieja Watsona. ”All the Stars” je pak solidan duet Kendricka Lamara i SZA, ali opet ne spada čak ni među najbolje pjesme vlastitog soundtracka. Sjajni dokumentarac ”RBG” o neumornoj sutkinji američkog Vrhovnog suda Ruth Bader Ginsburg zaslužuje pak puno bolju pjesmu od polumrtve balade Diane Warren u anemičnoj izvedbi Jennifer Hudson. Što se tiče ”The Place Where Lost Things Go”, za tu pjesmu vrijedi sve što sam rekao i za Shaimanovu glazbu – neinspirirano i dosadno. Možemo pretpostaviti da je relativni financijski uspjeh filma samo posljedica prokušana Disneyjeva reanimiranja nekadašnjih uspješnica.

Bez obzira na standardnu predvidljivost u kategoriji originalne pjesme, sad je već sasvim jasno da se trendovi polako mijenjaju, barem kada je riječ o originalnoj glazbi u filmovima, pa i samome izboru filmova. Nagovještaj pokušaja traženja raznolikih ostvarenja može značiti da jednog dana ono što budemo zvali ”oskarovskim” nećemo moći baš tako lako predvidjeti.

Karlo Rafaneli

]]>
https://arteist.hr/oscari-2019-glazba/feed/ 0