Film & TV – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Thu, 25 Apr 2019 14:22:39 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.1.1 Portreti: Društveno osviještene drame Sidneya Lumeta u kinu Tuškanac https://arteist.hr/portreti-drustveno-osvijestene-drame-sidneya-lumeta-u-kinu-tuskanac/ https://arteist.hr/portreti-drustveno-osvijestene-drame-sidneya-lumeta-u-kinu-tuskanac/#respond Mon, 22 Apr 2019 11:00:48 +0000 https://arteist.hr/?p=19547 U kinu Tuškanac održava se velika retrospektiva poznatog američkog redatelja i scenarista Sidneya Lumeta. Bit će prikazano 11 naslova.]]>
Od utorka, 23. travnja do ponedjeljka, 29. travnja u kinu Tuškanac održava se velika retrospektiva poznatog američkog redatelja i scenarista Sidneya Lumeta, autora čuvenog po djelima kao što su Dvanaest gnjevnih ljudi, Pasje poslijepodne, TV-mreža, Serpico i drugi. Ukupno će biti prikazano 11 naslova, a uoči prve projekcije uvodnu riječ o redateljevu stvaralaštvu održat će filmski kritičar Josip Grozdanić.

Program započinje u utorak, 23. travnja u 19 sati redateljevim prvijencem, impresivnom komornom sudskom dramom Dvanaest gnjevnih ljudi (1957), nagrađenom Zlatnim medvjedom na filmskom festivalu u Berlinu. Iako u vrijeme premijere nije ostvario uspjeh na kino-blagajnama, film se danas drži jednim od najuspjelijih filmova svih vremena, a lik porotnika br. 8 uvršten je na listu 100 najvećih filmskih junaka Američkog filmskog instituta.

U srijedu je na rasporedu izvrsna triler-drama Kritična točka (1964), jedno od najuspjelijih ostvarenja hladnoratovske tematike koje je zbog antologijskog filma Dr. Strangelove… (1964) Stanleya Kubricka u ono vrijeme ostalo u sjeni, dok u nastavku večeri slijedi psihološka krimi-drama Uvreda/Zločin (1973), karakterna studija policijskoga narednika u kojoj je glavnu ulogu ostvario Sean Connery.

Četvrtak donosi dramu Dugo putovanje u noć (1962), vjernu adaptaciju istoimenog kazališnog komada Eugenea O’Neilla, autobiografskog djela u kojem je O’Neill dao intrigantan prikaz razjedinjene obitelji koju uništavaju međusobne svađe, ogorčenosti, zamjeranja i zavist. Lumetov film nagrađen je u Cannesu, dok je Katherine Hepburn osvojila nominacije za Oscara i Zlatni globus u kategoriji najbolje glavne glumice.

U petak je na programu kultna biografska krimi-drama Pasje poslijepodne (1975), nagrađena Oscarom za najbolji izvorni scenarij, dok je Al Pacino nagrađen nagradom BAFTA za najboljeg glumca. U nastavku večeri slijedi Brdo (1965), ratna drama nagrađena u Cannesu za najbolji scenarij koja je publici ponudila beskompromisno brutalan prikaz zbivanja u britanskom vojnom zatvoru tijekom Drugog svjetskog rata u Sjevernoj Africi.

Subota donosi dramu Čovjek iz zalagaonice (1964), za koju je sjajni Rod Steiger osvojio Srebrnog medvjeda te nominacije za Oscara i Zlatni globus, dok je redatelj u Berlinu ovjenčan posebnim priznanjem FIPRESCI-ja. U nastavku večeri slijedi TV-mreža (1976) crnohumorna satira nagrađena brojnim Oscarima, Zlatnim globusima i nagradom BAFTA za najboljeg glumca, koja je Peteru Finchu dodijeljena posthumno.

U nedjelju je na programu Gospodar grada (1981), krimi-drama temeljena na istinitim događajima te na stvarnom liku njujorškom policajca, o hipokriziji u policijskim redovima. Tematikom sličan redateljevom remek-djelu Serpico, film je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija, tri Zlatna globusa, dok je na filmskom festivalu u Veneciji ovjenčan nagradom Pasinetti za najbolji film.

Program završava u ponedjeljak projekcijom filma Zmijska koža (1960), drame temeljene na kazališnom komadu Tennesseeja Williamsa u kojoj glavne uloge tumače Marlon Brando i Anna Magnani, te sudske drame Presuda (1982), koja je uz nominaciju za Oscara i Zlatni globus u pet kategorija, ostvarila veliki komercijalni i kritičarski uspjeh, dok je Paul Newman ostvario jednu od najboljih uloga u karijeri.

Raspored prikazivanja:

Utorak, 23. 4.

19:00   Uvod: Josip Grozdanić, filmski kritičar

Dvanaest gnjevnih ljudi / 12 Angry Men (1957), 96′

Srijeda, 24. 4. 

19:00   Kritična točka / Fail-Safe (1964), 112′

21:00   Uvreda/Zločin / The Offence (1973), 112′

Četvrtak, 25. 4.

19:00   Dugo putovanje u noć / Long Day’s Journey into Night (1962), 174′

Petak, 26. 4.

19:00   Pasje poslijepodne / Dog Day Afternoon (1975), 125′

21:00   Brdo / The Hill (1965), 123′

Subota, 27. 4.

19:00   Čovjek iz zalagaonice / The Pawnbroker (1964), 116′

21:00   TV-mreža / Network (1976), 121′

Nedjelja, 28. 4.

19:00   Princ grada / Prince of the City (1981), 167′

Ponedjeljak, 29. 4.

19:00   Zmijska koža / The Fugitive Kind (1960), 119′

21:00   Presuda / The Verdict (1982), 129′

Cijena ulaznice je 20 kuna, za članove 10 kuna.

Program kina Tuškanac realiziran je zahvaljujući potpori Gradskog ureda za kulturu i Hrvatskog audiovizualnog centra.

kinotuskanac.hr

 

]]>
https://arteist.hr/portreti-drustveno-osvijestene-drame-sidneya-lumeta-u-kinu-tuskanac/feed/ 0
Kino Tuškanac poziva na prizore iz bračnog života https://arteist.hr/fokus-brak-na-filmu/ https://arteist.hr/fokus-brak-na-filmu/#respond Fri, 12 Apr 2019 13:58:06 +0000 https://arteist.hr/?p=19503 Od petka, 12. travnja do ponedjeljka, 22. travnja kino Tuškanac donosi program od 15 filmova koji na različite načine progovaraju o braku.]]>

Fokus: Brak na filmu

Kino Tuškanac, 12. travnja – 22. travnja 2019.

Od petka, 12. travnja do ponedjeljka, 22. travnja kino Tuškanac donosi program od 15 filmova koji na različite načine progovaraju o braku. Izbor autora čine velika redateljska imena poput Ingmara Bergmana, Jean-Luc Godarda, Roberta Rossellinija, Abbasa Kiarostamija, Friedricha Wilhelma Murnaua, Erica Rohmera, Johna Cassavetesa, Woodyja Allena, Mike Leigha, Jeana Vigoa i dr.

Gledatelji će u petak, 12. travnja imati prilike pogledati Zlatnim globusom ovjenčanu dramu Prizori iz bračnog života (Ingmar Bergman, 1974), uoči koje će uvodnu riječ održati filmska kritičarka Višnja Vukašinović, dok u nedjelju slijedi Tko se boji Virginije Woolf? (Mike Nichols, 1966), remek-djelo nagrađeno s čak pet Oscara, s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom u naslovnim ulogama.

U ponedjeljak je na programu screwball komedija, odnosno tzv. komedija ponovnog vjenčanja Strašna istina (Leo McCarey, 1937), nagrađena Oscarom za režiju, dok u nastavku slijedi drama temeljena na romanu Alberta Moravije Prezir (Jean-Luc Godard, 1963), s Brigitte Bardot, Michel Piccolijem i Jackom Palanceom u naslovnim ulogama, te nastupom velikog njeačkog redatelja Fritza Langa.

Utorak donosi dramu Putovanje u Italiju (Roberto Rossellini, 1954) s Ingrid Bergman, koju su kritičari okupljeni oko časopisa Cahiers du cinema prozvali kamenom temeljcem filmskog modernizma, te remek-djelo nijemoga filma Zora (Friedrich Wilhelm Murnau, 1927), film koji se često nalazio na listama najboljih filmova svih vremena te bio nagrađen Oscarom za najbolji film, žensku ulogu i fotografiju.

U srijedu se prikazuje humorna romantična drama Ljubav poslijepodne (Eric Rohmer, 1972), posljednji, šesti dio iz autorova ciklusa tzv. Moralnih priča, dok u nastavku slijedi Nader i Simin se rastaju (Asghar Farhadi, 2011), remek-djelo nagrađeno Oscarom za najbolji film s neengleskog govornog područja, Zlatnim medvjedom, Nagradom ekumenskog žirija i Srebrnim medvjedom za najbolju glumačku postavu u Berlinu.

Četvrtak donosi dramu Stromboli (Roberto Rossellini, 1950) prikazanu u konkurenciji festivala u Veneciji, ujedno i prvi redateljev film u kojem je surađivao sa svojom budućom suprugom Ingrid Bergman, nakon čega slijede Lica (John Cassavetes, 1968), drama nagrađena u Veneciji i nominirana za Oscara, posljednji film velikog američkog nezavisnog filmaša realiziran u crno-bijeloj tehnici.

U petak slijedi Provjerena kopija (Abbas Kiarostami, 2010), prvo redateljevo dugometražno ostvarenje ostvareno izvan Irana za koje je Juliette Binoche nagrađena za glavnu žensku ulogu u Cannesu. U nastavku večeri slijedi humorna romantična drama Muževi i žene (Woody Allen, 1992), ostvarenje u kojem je dio gledatelja detektirao i neke detalje iz tadašnjeg redateljeva privatnog života.

U subotu je na programu psihološka drama Žena pod utjecajem (John Cassavetes, 1974), remek-djelo za koju je izvrsna Gena Rowlands nagrađena Zlatnim globusom i nominirana za Oscara. Film je izvorno zamišljen kao dramsko djelo namijenjeno izvođenju na pozornici, da bi u konačnici postalo jedno od najuspjelijih redateljevih ostvarenja i američkog neovisnog filma uopće.

Program završava u ponedjeljak, 22. travnja projekcijom filma Atalanta (Jean Vigo, 1934), jednog od najutjecajnijih ostvarenja francuske kinematografije i kinematografije općenito u vremenu između dva svjetska rata, te sjajne humorne drame Još jedna godina (Mike Leigh, 2010), za koju je veliki britanski filmaš u Cannesu nagrađen Posebnim priznanjem Ekumenskog žirija.

Raspored prikazivanja:

Petak, 12.04.

19:00   Uvod: Višnja Vukašinović, filmska kritičarka

Prizori iz bračnog života / Scener ur ett äktenskap (Ingmar Bergman, 1974), 169′

Nedjelja, 14.04.

19:00   Tko se boji Virginije Woolf? / Who’s Affraid of Virginia Woolf? (Mike Nichols, 1966), 131′

Ponedjeljak, 15.04. 

19:00   Strašna istina / The Awful Truth (Leo McCarey, 1937), 90′

21:00   Prezir / Le mepris (Jean-Luc Godard, 1963), 102′

Utorak, 16.04.

19:00   Putovanje u Italiju / Viaggio in Italia (Roberto Rossellini, 1954), 97′

21:00   Zora / Sunrise: A Song of Two Humans (Friedrich Wilhelm Murnau, 1927), 94′

Srijeda, 17.04. 

19:00   Ljubav poslijepodne / L’amour l’après-midi (Eric Rohmer, 1972), 97′

21:00   Nader i Simin se rastaju / Jodaeiye Nader az Simin (Asghar Farhadi, 2011), 123′

Četvrtak, 18.04.

19:00   Stromboli / Stromboli (Roberto Rossellini, 1950), 81′

21:00   Lica / Faces (John Cassavetes, 1968), 130′

Petak, 19.04.

19:00   Provjerena kopija / Copie conforme (Abbas Kiarostami, 2010), 106′

21:00   Muževi i žene / Husbands and Wives (Woody Allen, 1992), 108′

Subota, 20.04.

19:00   Žena pod utjecajem / A Woman Under the Influence (John Cassavetes, 1974), 155′

Ponedjeljak, 22.04.

19:00   Atalanta / L’Atalante (Jean Vigo, 1934), 89′

21:00   Još jedna godina / Another Year (Mike Leigh, 2010), 129′

Cijena ulaznice je 20 kuna, za članove 10 kuna.

Program kina Tuškanac realiziran je zahvaljujući potpori Gradskog ureda za kulturu i Hrvatskog audiovizualnog centra.

 

kinotuskanac.hr

]]>
https://arteist.hr/fokus-brak-na-filmu/feed/ 0
”Crno-bijeli svijet” u raljama nostalgije https://arteist.hr/crno-bijeli-svijet-hrt/ https://arteist.hr/crno-bijeli-svijet-hrt/#respond Mon, 01 Apr 2019 07:00:28 +0000 https://arteist.hr/?p=19401 Serija suprotstavlja elemente (polu)kronike Zagreba osamdesetih i simpatične obiteljske dramedije bez ozbiljnije društvene analize.]]>

Serija ”Crno-bijeli svijet” autora, scenarista i redatelja Gorana Kulenovića u svoje tri dosadašnje sezone prošla je kroz suptilne, ali značajne promjene. U samom početku su Kulenović i Igor Mirković seriju zamislili kao svojevrsnu novovalnu kroniku i pritom podijelili publiku i kritiku jer je naravno svatko imao vlastitu ideju o tome kako treba pristupiti u nas uvijek aktualnoj i mitskoj novovalnoj tematici. U drugoj sezoni, Mirkovićevim povlačenjem sa suredateljske i suscenarističke pozicije, dolazi do značajnog povećanja udjela elemenata sitcoma, Kulenovićeva zaštitnog znaka iz ranijeg projekta ”Bitange i princeze”. Taj fokus na likove i situacije, manje na povijesne događaje i ličnosti, pametno je nastavljen i u upravo okončanoj trećoj sezoni, no to ne znači da serija ne pati od nekoliko velikih problema.

Iako je riječ o rijetkom primjeru serije kojoj se kvaliteta povećava sa smanjenjem budžeta, ipak često dobar dio radnje završi u nekom interijeru iz puke potrebe ili još gore neki su rukavci radnje napušteni bez objašnjenja. Kulenović je u prvoj epizodi treće sezone odabrao zbunjujući narativni mehanizam od kojeg je, ili u jednom trenutku odustao, ili ga pak odgodio za potencijalne buduće sezone, premda su one, kako sam kaže, malo vjerojatne.

Serija s kraja 1982., gdje staje druga sezona, skače u 1984., no odmah slijedi daljnji skok na početak Domovinskog rata, popraćen drastičnom vizualnom i dramaturškom promjenom tona. Taj segment sam po sebi je intrigantan i predstavlja svojevrsni alternativni pogled na cijeli projekt, ali završava pucnjem iz pištolja, koji do kraja sezone nije razriješen niti na bilo koji način adresiran, pa se čini da je Kulenović čitav dio s početkom rata ubacio više kao šokantni štos za početak sezone, negoli nešto čemu se planira vraćati. Takav bi potez definitivno imao smisla u cjelini za koju je stopostotno sigurno da će biti zaokružena, no ovako se sve čini kao improvizacija kontrasta dvaju razdoblja. To posebno upada u oči jer su nagoviješteni događaji iz 1984. uvezani na kraju sezone, ali i dalje pripadaju kategoriju zgoda i nezgoda očekivanih unutar osnovnog tona serije.

Odluka da se priguši novovalni aspekt pozitivno je utjecala na osjećaj glumačke prirodnosti pa se u drugoj i trećoj sezoni likovi ne čine tek kao automati za ispaljivanje nostalgičnih pop-kulturnih referenci. To je uostalom zamka koja je pokopala i dva svjetska serijska glazbeno-nostalgična projekta koja su otprilike istodobno startala kad i ”Crno-bijeli svijet” – ”Vinyl” Martina Scorsesea i ”The Get Down” Baza Luhrmanna. Unatoč tome što više nema referenci na svaki društveni događaj, pojavu ili popularnog glazbenika iz osamdesetih, ”Crno-bijeli svijet” i dalje ima potrebu krojiti radnju po sistemu križanja bitnih kulturnih označitelja određenog razdoblja.

Zašto Kipo (Filip Riđički) ne bi intervjuirao Stipu Šuvara ili gostovao kao bubnjar Zabranjenom pušenju na koncertu održanom tijekom Olimpijskih igara u Sarajevu? Ta tendencija serija, filmova ili književnih djela smještenih u određena povijesna razdoblja da njihovi fiktivni likovi svjedoče važnim događajima ili susreću povijesne ličnosti najčešće mi se čini kao prazna potvrda autentičnosti, puko opravdavanje smještanja u neko razdoblje. Junaci tako susreću mlađe verzije Davora Gopca, Davorina Bogovića ili Sanje Doležal ne zato što je to posebno bitno za radnju, nego kao dokaz da su se kretali na tada ”bitnim” mjestima.

”Crno-bijeli svijet” suprotstavlja elemente (polu)kronike Zagreba osamdesetih i simpatične obiteljske dramedije. Kako sezone odmiču i kako su glumci opušteniji, a gledatelji upoznatiji s likovima, primarni emocionalni fokus prestaje biti historiografija jednog grada i pomiče se životima njegovih fiktivnih žitelja. U osnovnoj postavci priče o dvoje razvedenih roditelja, njihovim novim partnerima i djeci, postoji univerzalnost koja omogućuje da se radnja smjesti praktički bilo kad od sedamdesetih pa naovamo.

Nisam sasvim siguran da su Kulenović i njegovi suscenaristi obavili najbolji posao u smislu argumentiranja odabira osamdesetih, osim igranja na osobnu i kolektivnu nostalgiju. S druge strane, kad bi se ispustila dosjetka o smještanju radnje u osamdesete, publici bi se oduzela zabava traženja faktografskih i scenografskih pogrešaka kojima svaki takav projekt po svojoj prirodi mora obilovati, a rasprave bi se pomakle na kvalitetu ili radnju serije.

Ono što mene osobno smeta više od neuklonjenog grafita protiv Zdravka Mamića, datuma izlaska određenog albuma pa čak i ”pobjeglih” displeja na zagrebačkom željezničkom kolodvoru ili knjiga iz biblioteke Jutarnjeg lista na policama, uporna je tendencija likova da se referiraju na buduće događaje – od davanja imena pjesmama i albumima do razvoja buduće tehnologije, karijere Dražena Petrovića ili statusa ”Kose” Miloša Formana u pop-kulturi. Takve stvari vrlo često djeluju podcjenjivački prema gledatelju, ponekad narušavajući unutarnju logiku priče, ali češće služe kao neugodni scenaristički mig u smislu ”gledajte kako smo dosjetljivi”.

Pored sve površno postavljene pop-nostalgije, povremenih glumačkih nespretnosti i scenarističkog praznog hoda, Kulenović i ekipa serije su u jednoj stvari gotovo u potpunosti uspjeli u ove tri sezone. Napravili su seriju o vremenima o kojima, kao i svemu drugom, današnji građani Hrvatske imaju vrlo oprečno mišljenje, a da su pritom vrlo uspješno izbalansirali pozitivne i negativne aspekte razdoblja. Serija kroz humor obrađuje teme poput korupcije i šverca u javnim poduzećima ili čestih nestašica ponekad suptilno povlačeći paralelu s današnjicom, ali u kontekstu opisa načina života, a ne ocjene je li se živjelo bolje ili gore.

Sam Kulenović je u nedavnom intervju Jutarnjem izjavio kako ”osamdesete doživljavamo upravo tako pozitivnima, simpatičnima jer su nakon njih uslijedile devedesete”. To uistinu ima smisla u kontekstu ovih prostora i odnosi se ponajviše na redateljevu generaciju koja je punoljetnost dočekala u osvit rata. No ovaj citat ne objašnjava generalne nostalgične trendove koji u pravilu cirkuliraju dva do tri desetljeća unatrag. Jednostavno objašnjenje tog fenomena jest – sjećanje na mladost uvijek je obojeno pozitivnim tonovima. Nostalgija za nečijom, bilo čijom mladošću također je komercijalno potentna jer se njome zahvati širok sloj publike – od adolescenata do ljudi koji su prošli sredovječnost.

Recentni megafenomeni poput ”Stranger Things” ili ”Bohemian Rhapsody” potvrđuju tezu da nostalgična ostvarenja najbolje prolaze jer zahvate raznolike demografske skupine. Stoga se i Kulenovićeve ”osamdesete” kroz svoje univerzalno postavljene likove namjerno obraćaju sredovječnoj publici i adolescentima te tako stvaraju puno širi krug gledateljstva, nego da se koncentriraju samo na ljude koji znaju nabrojiti sve pjesme s Azrinih ”Filigranskih pločnika”. Shvaćen tako, kao zabava za cijelu obitelj, ”Crno-bijeli svijet” sa svojim redom referenci na osamdesete, ljubavnih nevolja i obiteljske komedije daleko bolje djeluje od pokušaja društvene kronike.

Karlo Rafaneli

Foto: Facebook/CBS

]]>
https://arteist.hr/crno-bijeli-svijet-hrt/feed/ 0
Od ”La Dolce Vite” do ”Probuđene savjesti” u Tuškancu https://arteist.hr/od-la-dolce-vite-do-probudene-savjesti/ https://arteist.hr/od-la-dolce-vite-do-probudene-savjesti/#respond Wed, 13 Mar 2019 13:17:36 +0000 https://arteist.hr/?p=19247 Od 14. do 21. ožujka 2019. u Tuškancu se prikazuje čak 14 vrhunskih gotovo klasika, koji tematiziraju novinarstvo na filmu.]]>

Od četvrtka, 14. do četvrtka, 21. ožujka u kinu Tuškanac prikazuje se izbor od čak 14 naslova nastalih u razdoblju 1931. – 2015. koji na različite načine tematiziraju ”novinarstvo na filmu”. Na programu će se naći remek djela Federica Fellinija, Sidneyja Lumeta, Howarda Hawksa, Billyja Wildera i mnogih drugih, a uoči prve projekcije uvodnu riječ održat će filmska kritičarka Višnja Vukašinović.

Program započinje u četvrtak projekcijom Zlatnom plamom u Cannesu ovjenčane modernističke drame Slatki život (Federico Fellini, 1961.), mozaično strukturiranog ostvarenja u kojem je autor prikazao tamno naličje tadašnjeg urbanog života, industriju zabave i dekadenciju potrošačkog društva. Djelo je Marcella Mastroiannija etabliralo kao vrsnog karakternog glumca, a zahvaljujući prezimenu jednog lika lansiralo naziv paparazzo.

U petak slijedi remek-djelo TV-mreža (1976.) Sidneyja Lumeta, crnohumorna satira usmjerena protiv tabloidnog korporativnog novinarstva, nagrađena brojnim Oscarima, Zlatnim globusima i nagradom BAFTA za najboljeg glumca, koja je Peteru Finchu dodijeljena posthumno. Iste večeri prikazujemo Strah i prijezir u Las Vegasu (1998.), psihodelični satirični film ceste Terryja Gilliama, adaptaciju kultnog istoimenog romana Huntera S. Thompsona.

Subota donosi s četiri Oscara nagrađen politički triler Svi predsjednikovi ljudi (1976.) Alana J. Pakule, djelo vrlo sugestivno dočaranog ozračja urote, nemorala i prijetnje o aferi Watergate. Iste večeri prikazujemo i Spotlight (2015.) Toma McCarthyja, nagrađivanu politiziranu dramu temeljenu na istinitim događajima, djelo koje predstavlja odu nekadašnjem istraživačkom novinarstvu kakvo danas kao da više nije moguće.

U nedjelju prikazujemo Probuđenu savjest (1999.) Michaela Manna, također na istinitim događajima temeljenu triler-dramu o duhanskoj industriji i prikrivanju podataka o štetnosti pušenja. Posrijedi je sugestivno režirano, dramski tenzično djelo koje odlikuje slojevito karakterno-psihološko profiliranje dvojice središnjih likova koji se baš kao i njihov odnos mijenjaju pod pritiskom i djelovanjem straha, te odličan ritam i naglašena atmosferičnost.

U ponedjeljak slijedi Novinar (Fadil Hadžić, 1979.), opora storija o nevoljama s kojima se suočavaju profesiji i istini odani pojedinci iz novinarske struke, i jedno od najuspjelijih hrvatskih filmova uopće, sa sjajnim Radom Šerbedžijom i Fabijanom Šovagovićem, dok u nastavku večeri prikazujemo fantastičnu komediju Dogodilo se sutra (Rene Clair, 1944.), jedno od ležernih eskapističkih ostvarenja koje je Clair realizirao tijekom boravka u Americi.

Utorak donosi impresivno režiranu noirovsku dramu As u rukavu (Billy Wilder, 1951.), nominiranu za Oscara i nagrađenu u Veneciji, djelo u kojem je Kirk Douglas u liku amoralnog reportera ostvario izuzetno uvjerljivu ulogu. Iste večeri na rasporedu je i Park Row (Samuel Fuller, 1951.), djelo kultnog Sama Fullera koje se odlikuje slikovitim karakterima, intrigantnim međuodnosima te elaboriranjem strasti i integriteta pojedinca posvećena novinarstvu.

U srijedu prikazujemo remek-djelo Slatki miris uspjeha (Alexander Mackendrick, 1957.), izričito kritičan i ciničan portret novinarskog okruženja fokusiran na elaboriranje dvoje beskrupuloznih protagonista koje ukazuje na raspad moralnih vrijednosti. U nastavku večeri slijedi za Oscara višestruko nominirana Naslovna strana (Lewis Milestone, 1931.), vrlo rani eksperiment u korištenju humornih dijaloga koja je još dvaput ekranizira (1974. i 1988.).

Ciklus završava projekcijom remek-djela screwball komedije Njegova djevojka Petko (Howard Hawks, 1940.), kojeg odlikuju brze i duhovite replike, izvrsno profilirani likovi, te nadasve izuzetno raspoloženi glumački nastupi Caryja Granta i Rosalind Russell. Posljednji film ciklusa je Zovi Northside 777 (Henry Hathaway, 1948.), izuzetno realistična noirovska drama snimana na autentičnim lokacijama, s izvrsnim Jamesom Stewartom u glavnoj ulozi.

Marin Raster

 

]]>
https://arteist.hr/od-la-dolce-vite-do-probudene-savjesti/feed/ 0
15. ZagrebDox: Bijeda modernog rasističkog i klasnog odvajanja https://arteist.hr/rasizam-i-klase-u-3-filma-15-zagreb-dox/ https://arteist.hr/rasizam-i-klase-u-3-filma-15-zagreb-dox/#respond Wed, 27 Feb 2019 19:14:07 +0000 https://arteist.hr/?p=19184 Pogledali smo tri odlična filma o odrastanju u društvu koje tolerira mržnju i njome bolno odvaja pojedince jedne od drugih.]]>

U procijepu (2018), red. Bing Liu, 98 min

Crna ovca (2018), red. Ed Perkins, 27 min

Okrug Hale jutros, večeras (2018), red. RaMell Ross, 76 min

Rasizam na filmu nije neviđena tema i nipošto nije nova, nažalost još je aktualna i možda danas važnija nego ikad. Odrastanje u društvu koje tolerira mržnju i njome bolno odvaja jedne od drugih ne može stvoriti zdrave pojedince, dorasle situacijama s kojima se susreću na svojem životnom putu.

Na 15. ZagrebDoxu pogledali smo odlične prikaze posljedica mržnje i agresivnosti u različitim životnim sredinama, te na koji način zacjeljuju zadobivene rane mladih ljudi. Sva su tri filma bila nominirana za Oscara i u utrci su za ovogodišnji Veliki pečat u Međunarodnoj konkurenciji, a u kategoriji Biografski dox prikazuje se i Free Solo, dobitnik ovogodišnjeg Akademijinog kipića za dugometražni dokumentarac.

Život se možda kreće prebrzo.

Skejtanje je za redatelja Bing Liua oduvijek bilo emocionalnije, duhovnije i ženstvenije nego što ga većina doživljava. Jurio je na skejtu dok je snimao svoje prijatelj jer kaže, nije mu se dalo toliko trčati. Njegova kamera sa skejta žustro se kreće prikazujući brzinu života, ali i strpljivo gleda u procijep između protagonista i emocija s kojima se nisu suočili u realnom vremenu, pa ih one sustižu putem. Originalnu glazbu Liu ovdje koristi kako je navikao dok je samostalno učio, snimajući i montirajući skejterske video uratke. Materijale korištene za U procijepu snimao je dvanaest godina, a montirao s Joshuom Altmanom.

Upoznajemo bijelca Zacka i crnca Keirea, Bingove prijatelje s kojima odrasta na ulicama  Rockforda u državi Illinois. Zack upravo postaje otac, pa pratimo razvoj, zatim i prekid veze s njegovom djevojkom Ninom. Samozatajni Kiere osjeća krivnju jer pokojnom ocu za života nije uspio izraziti svoju ljubav i poštovanje, te mu je zahvalan što ga je učio da bude ponosan kao crnac, iako je svjestan da je to puno teža ‘’opcija’’. Azijata Binga puno manje vidimo jer stoji iza kamere. Točka preokreta jest kada redatelj odlučuje sudjelovati u filmu zbog saznanja da je Zack udario Ninu – smatra da se u patrijarhalnom svijetu u kojem živimo, ženama ne vjeruje dovoljno i ne shvaća ih se ozbiljno.

Tako film dobiva i autobiografsku notu, posebno u trenucima kad Bing razgovara s majkom o razlozima zašto je ostala s očuhom, unatoč njegovu zlostavljanju sinova i nje same. Autor od samog početka propituje sramotu i poniženje te je li uopće prikladno današnjem muškarcu pokazati emocionalnost. Ta vrlo izdašna i neophodna tema sve je češći motiv umjetnicima i tragaocima u raznim područjima stvaralaštva. Usprkos intimnom otvaranju protagonista i teškim pitanjima, Liu film spretno približava široj publici zadržavši sve do kraja ležeran, mladenački ton.

Uvođenjem skejtanja u čitavu priču, koje vidi kao snažnu poveznicu sa svojom ženskom stranom, a koju su prema njegovu mišljenju muškarci tijekom odrastanja prisiljeni potisnuti, te osobno zainteresiran za psihoanalizu, u filmu pažljivo navodi sugovornike da progovaraju o međuljudskim odnosima i boli kroz koju su prolazili.

Upravo je tu neusklađenost emotivnosti i muškosti vrlo dobro izbalansirao sa skejterskim stilom života i tako filmu dao zanimljivu dinamiku. U složenosti odnosa sve njih ne zaobilaze životne odgovornosti ni egzistencijalna pitanja američkog grada u krizi nezaposlenosti i porasta kriminala. Posredno vidimo Trumpovu Ameriku u bijedi modernog rasističkog i klasnog odvajanja. Film oslikava društvo u kojem su ljudi postali roboti koji izvršavaju zadatke kako bi zaradili za život, dok su njihova emotivna bliskost i toplina zaglavile negdje u procijepu.

Je li moguće reći da vidiš zlo u nekome, samo dok ga gledaš?

Nakon što se Corneliusova obitelj iz jugoistočne londonske četvrti Peckham, pretežno naseljene Nigerijcima, preselila u Essex, on uviđa da je u manjem mjestu mržnja spram drukčijeg znatno jača. Tu počinje srž Crne ovce. Guardianov dokumentarist Ed Perkins uposlio je naturščike da pretuku novopridošlog crnca Corneliusa Walkera (u tim scenama glumi ga Kai Francis Lewis), uz dramatične zvukove viole, na istoj lokaciji gdje se događaj i dogodio prije petnaestak godina. Prevladavajućih tamnijih tonova, također pripovjedačko ispovjedne forme, i taj nam film pokazuje da su rasizam i nezdravo inzistiranje na muškosti univerzalni problem.

Cornelius se očajnički želi uklopiti u društvo koje je zatekao u novom gradu i pritom mijenja boju svojih očiju lećama i izbjeljuje kožu kremom, ne bi li im postao fizički sličniji. Njegov novi wannabe bijelac look pomalo podsjeća na simpatično (od ljudi) preplašenog vanzemaljca iz holivudskih blockbustera, pa tako i autorovo inzistiranje na vizualnom film zadržava na površini duboke vode rasizma. Film kojim također prevladavaju muški likovi govori o odrastanju i pronalasku identiteta u prilično tvrdoj i konzervativnoj sredini, koja drhti od straha pred različitostima i odbija usvojiti koliko je mržnja opasan otrov.

Perkinsova Crna ovca kratkog metra bio bi znatno uvjerljiviji film da se umjesto vizualne atraktivnosti autor ozbiljnije pozabavio bolnim razlozima zbog kojih je Cornelius htio pripadati baš tom istom bijelom društvu, koje ga je prebilo nasmrt. Ima li sve to možda nekog uporišta u nedovoljno izgrađenom odnosu s ocem o kojem govori ili manjkom ljubavi u njegovom procesu odrastanja? Bez obzira, snaga priče hrabrog i upornog Corneliusa nije ništa manje važna, kao ni bolni ožiljci mržnje kojima je bio izložen, a to je filmu osiguralo važnost i nužnost te nominaciju Akademije.

Što se događa kad se pobere sav pamuk?

Zadnje mjesto presjeka društva odavno oboljela od rasizma pripalo je ništa manje bitnim događajima u Okrugu Hale jutros, večeras kako ih redatelj RaMell Ross prikazuje, nakon što je snimio 1 300 sati materijala u pet godina. Nelinearnom naracijom prizora povezanih u kolaž, katkad gotovo nezgrapno prekinutih, ubrzanih ili preklopljenih, pratimo životne aktivnosti studenta Daniela i košarkaša Quincyja. Jedna od redateljevih ideja kojima je htio približiti publici okrug američkog Crnog pojasa u Alabami, u kojem je i sam živio, upravo i jest prikazati rasizam u slikama. On koristi kameru iz ruke, snima iz različitih rakursa, izmjenjuju se brojni motivi, a pored (za područje američkog Juga) autentičnog bluesa pojavljuju se i eksperimentalni zvukovi.

S pažnjom prikazuje čvrstu klasnu pripadnost Afroamerikanaca rođenih na sjevernoameričkom kontinentu kao i težinu njihovih nastojanja da izađu iz tog začaranog kruga. Upravo je zbog toga film na trenutke toliko tužan jer gledamo očajne pripadnike crne rase kako se osjećaju potlačeno i nesigurno u vlastitoj domovini. Svemu tome Ross je udahnuo i mnogo ljepote, prikazavši crnačku tradiciju i kulturu, prepoznatljiv jezik i način života te simpatičnu dozu neposredna humora stanovnika okruga Hale.

Oni u svom jadu ismijavaju sami sebe kao crnce, ali i vlasti koje ih još uvijek tretiraju kao drukčije, i to ismijavanje je genijalno. Kroz tu odličnu opservaciju vidljivo je da ih Ross snima iz čiste empatije i aktivističke želje da svijetu pošalje poruku što je rasizam donio i kakav je danas, a to ga estetski i moralno postavlja dijagonalno suprotno od sablasnog trenda pornografije siromašnih.

Film je podijeljen u sekvence rečenicama koje opisuju i prate događaje. Ross upravo nelinearnom naracijom želi gledatelje potaknuti na razmišljanje o filmovima kakve su i kako su ih navikli gledati, kao i o načinima na koje razmišljaju. Sam taj autorov avangardni pristup čini se još zanimljivijim kad smo svjesni njegove nominacije za prestižnu filmsku nagradu glavne struje.

No, nedvojbeno je da su Rossove igre svjetlosti u gustom dimu, produženo trčkaranje malenog Kyria, ubacivanje crno-bijelog nijemog Barta Williamsa, kao i svi montažerski trikovi posve smion potez za dugometražni prvijenac. I moguće je, nada se i Ross, da će se tako otvoriti vrata nekonvencionalnim filmskim uradcima, a i omekšati tvrdoća rasizma. Kao kreativni savjetnik na filmu je radio i tajlandski majstor Apichatpong Weerasethakul, čija se prisutnost osim u izraženom empatijskom pristupu i nelinearnosti naracije, očituje u angažiranju gledateljeve mašte i osjećaja poetikom.

Taj zanimljivi eksperiment socijalnog realizma vjerno dočarava kako je rasizam u modernom dobu postao suptilniji, ali mu snaga udarca nipošto nije popustila, nego udara čak i jače, i gađa tamo gdje najviše boli.

Iva Sirotić

]]>
https://arteist.hr/rasizam-i-klase-u-3-filma-15-zagreb-dox/feed/ 0
15. ZagrebDox: Arteistov odabir od intimizma do ratnih zona https://arteist.hr/15-zagreb-dox-selekcija/ https://arteist.hr/15-zagreb-dox-selekcija/#respond Sun, 17 Feb 2019 09:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=19164 Iz bogate selekcije 15. ZagrebDoxa naše je uredništvo odabralo četiri dokumentarna filma koja svakako ne želi propustiti.]]>

Na 15. izdanju Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, koje će se održati u kinu Kaptol Boutique Cinema od nedjelje, 24. veljače do nedjelje, 3. ožujka, gledatelje očekuju 104 dokumentarna filma raspoređena u 16 programa, niz atraktivnih službenih i posebnih filmskih programa, predavanja, razgovori s autorima i koncerti. Selektori su za ovogodišnje izdanje pogledali otprilike 1 700 filmova, a u natjecateljski program ZagrebDoxa uvrstili su 37 filmova: 19 u međunarodnu i 18 u regionalnu konkurenciju.

Iz te ogromne i bogate selekcije, naše je uredništvo odabralo četiri tematski i žanrovski različita dokumentarna filma koja svakako ne želimo propustiti:

  1. U procijepu (Minding the Gap), redatelj Bing Liu – nominiran za ovogodišnjeg Oscara atmosferični dokuhit sa Sundancea o američkim skejterima na pragu zrelosti koji je dosad osvojio gotovo 50 svjetskih nagrada.

Vrijeme projekcije
27.02. / Srijeda, 21:00 – 23:00 Dvorana 1
28.02. / Četvrtak, 15:00 – 17:00 Dvorana 1
02.03. / Subota, 11:00 – 13:00 Dvorana 1

Zašto nam je zanimljiv? Borivoj Radaković u jednom je intervjuu za Express rekao: ”…muškarci, dojučerašnji krivci za sve užase ovoga svijeta, odjednom ne mogu pronaći svoje mjesto, a još manje svoje identitete – oca, seksualnog bića, radnika/proizvođača, privređivača, građanina…”, i u ovome je dokumentarcu nastalom gotovo Linklaterovom strpljivošću riječ upravo o tome. Intimna su to ogoljavanja momaka na pragu zrelosti u osiromašenom i propalom industrijskom gradu ”na rubu svijeta”. Zvuči prilično poznato.

  1. Te noći smo pali (The Night We Fell), redateljica Cille Hannibal – dirljivi osobni dokumentarac o žalovanju i gubitku voljene osobe kojim se otvara ovogodišnji ZagrebDox

Vrijeme projekcije
24.02. / Nedjelja, 20:00 – 22:00 Dvorana 1
24.02. / Nedjelja, 20:00 – 22:00 Dvorana 2
24.02. / Nedjelja, 20:00 – 22:00 Dvorana 3
24.02. / Nedjelja, 20:00 – 22:00 Dvorana 4
24.02. / Nedjelja, 20:00 – 22:00 Dvorana 5
25.02. / Ponedjeljak, 20:00 – 22:00 Dvorana 4
01.03. / Petak, 14:00 – 16:00 Dvorana 3
02.03. / Subota, 11:00 – 13:00 Dvorana 2

Zašto nam je zanimljiv? Joan Didion je u vrhunskom memoaru, ”Godina magičnog razmišljanja”, zapisala kako je nakon suprugove smrti odbijala baciti njegove cipele jer je očekivala da će se on vratiti. Gubitak voljene osobe i anatomija žaljenja u kojem smo sami, u ovome se dokumentarcu nesebično dijeli.

  1. Prazna soba, redateljica Shirly Berkovitz – portret uobičajene izraelske obitelji koja živi sa sjećanjima na bližnje kojih više nema

Vrijeme projekcije
26.02. / Utorak, 22:00 – 00:00 Dvorana 4
27.02. / Srijeda, 15:00 – 17:00 Dvorana 5

Zašto nam je zanimljiv? Gubitak sina se u ovom filmu iskazuje u želji za unukom. Roditelji žele upotrijebiti njegovo sjeme iako je preminuo, ali ih zakon ne podupire u tome. Iznimno kontroverzno pitanje praktične etike u kojem se nerijetko biomedicina, zakoni i osobna vjerovanja razilaze.

  1. U posljednjem trenutku, redatelj Chris Martin – 13. veljače 2012. godine dvoje novinara ušlo je u ratom razorenu Siriju, samo se jedan vratio,a ovaj je dokumentarac njihova priča

Vrijeme projekcije
25.02. / Ponedjeljak, 17:00 – 19:00 Dvorana 1
02.03. / Subota, 15:00 – 17:00 Dvorana 5

Zašto nam je zanimljiv? Jer je riječ o poznatoj ratnoj reporterki Marie Colvin koja je izgubila život u Homsu. U jednom je govoru o vlastitoj profesiji izrekla: ”Možemo i činimo razliku izvještavajući o strahotama rata, a posebno o strahotama kojima su izloženi civili.” U eri fake newsa i dalje trebamo hrabre novinare na mjestima događaja.

]]>
https://arteist.hr/15-zagreb-dox-selekcija/feed/ 0