Glazba, film & TV – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Thu, 25 Apr 2019 14:22:39 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.1.1 Portreti: Društveno osviještene drame Sidneya Lumeta u kinu Tuškanac https://arteist.hr/portreti-drustveno-osvijestene-drame-sidneya-lumeta-u-kinu-tuskanac/ https://arteist.hr/portreti-drustveno-osvijestene-drame-sidneya-lumeta-u-kinu-tuskanac/#respond Mon, 22 Apr 2019 11:00:48 +0000 https://arteist.hr/?p=19547 U kinu Tuškanac održava se velika retrospektiva poznatog američkog redatelja i scenarista Sidneya Lumeta. Bit će prikazano 11 naslova.]]>
Od utorka, 23. travnja do ponedjeljka, 29. travnja u kinu Tuškanac održava se velika retrospektiva poznatog američkog redatelja i scenarista Sidneya Lumeta, autora čuvenog po djelima kao što su Dvanaest gnjevnih ljudi, Pasje poslijepodne, TV-mreža, Serpico i drugi. Ukupno će biti prikazano 11 naslova, a uoči prve projekcije uvodnu riječ o redateljevu stvaralaštvu održat će filmski kritičar Josip Grozdanić.

Program započinje u utorak, 23. travnja u 19 sati redateljevim prvijencem, impresivnom komornom sudskom dramom Dvanaest gnjevnih ljudi (1957), nagrađenom Zlatnim medvjedom na filmskom festivalu u Berlinu. Iako u vrijeme premijere nije ostvario uspjeh na kino-blagajnama, film se danas drži jednim od najuspjelijih filmova svih vremena, a lik porotnika br. 8 uvršten je na listu 100 najvećih filmskih junaka Američkog filmskog instituta.

U srijedu je na rasporedu izvrsna triler-drama Kritična točka (1964), jedno od najuspjelijih ostvarenja hladnoratovske tematike koje je zbog antologijskog filma Dr. Strangelove… (1964) Stanleya Kubricka u ono vrijeme ostalo u sjeni, dok u nastavku večeri slijedi psihološka krimi-drama Uvreda/Zločin (1973), karakterna studija policijskoga narednika u kojoj je glavnu ulogu ostvario Sean Connery.

Četvrtak donosi dramu Dugo putovanje u noć (1962), vjernu adaptaciju istoimenog kazališnog komada Eugenea O’Neilla, autobiografskog djela u kojem je O’Neill dao intrigantan prikaz razjedinjene obitelji koju uništavaju međusobne svađe, ogorčenosti, zamjeranja i zavist. Lumetov film nagrađen je u Cannesu, dok je Katherine Hepburn osvojila nominacije za Oscara i Zlatni globus u kategoriji najbolje glavne glumice.

U petak je na programu kultna biografska krimi-drama Pasje poslijepodne (1975), nagrađena Oscarom za najbolji izvorni scenarij, dok je Al Pacino nagrađen nagradom BAFTA za najboljeg glumca. U nastavku večeri slijedi Brdo (1965), ratna drama nagrađena u Cannesu za najbolji scenarij koja je publici ponudila beskompromisno brutalan prikaz zbivanja u britanskom vojnom zatvoru tijekom Drugog svjetskog rata u Sjevernoj Africi.

Subota donosi dramu Čovjek iz zalagaonice (1964), za koju je sjajni Rod Steiger osvojio Srebrnog medvjeda te nominacije za Oscara i Zlatni globus, dok je redatelj u Berlinu ovjenčan posebnim priznanjem FIPRESCI-ja. U nastavku večeri slijedi TV-mreža (1976) crnohumorna satira nagrađena brojnim Oscarima, Zlatnim globusima i nagradom BAFTA za najboljeg glumca, koja je Peteru Finchu dodijeljena posthumno.

U nedjelju je na programu Gospodar grada (1981), krimi-drama temeljena na istinitim događajima te na stvarnom liku njujorškom policajca, o hipokriziji u policijskim redovima. Tematikom sličan redateljevom remek-djelu Serpico, film je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija, tri Zlatna globusa, dok je na filmskom festivalu u Veneciji ovjenčan nagradom Pasinetti za najbolji film.

Program završava u ponedjeljak projekcijom filma Zmijska koža (1960), drame temeljene na kazališnom komadu Tennesseeja Williamsa u kojoj glavne uloge tumače Marlon Brando i Anna Magnani, te sudske drame Presuda (1982), koja je uz nominaciju za Oscara i Zlatni globus u pet kategorija, ostvarila veliki komercijalni i kritičarski uspjeh, dok je Paul Newman ostvario jednu od najboljih uloga u karijeri.

Raspored prikazivanja:

Utorak, 23. 4.

19:00   Uvod: Josip Grozdanić, filmski kritičar

Dvanaest gnjevnih ljudi / 12 Angry Men (1957), 96′

Srijeda, 24. 4. 

19:00   Kritična točka / Fail-Safe (1964), 112′

21:00   Uvreda/Zločin / The Offence (1973), 112′

Četvrtak, 25. 4.

19:00   Dugo putovanje u noć / Long Day’s Journey into Night (1962), 174′

Petak, 26. 4.

19:00   Pasje poslijepodne / Dog Day Afternoon (1975), 125′

21:00   Brdo / The Hill (1965), 123′

Subota, 27. 4.

19:00   Čovjek iz zalagaonice / The Pawnbroker (1964), 116′

21:00   TV-mreža / Network (1976), 121′

Nedjelja, 28. 4.

19:00   Princ grada / Prince of the City (1981), 167′

Ponedjeljak, 29. 4.

19:00   Zmijska koža / The Fugitive Kind (1960), 119′

21:00   Presuda / The Verdict (1982), 129′

Cijena ulaznice je 20 kuna, za članove 10 kuna.

Program kina Tuškanac realiziran je zahvaljujući potpori Gradskog ureda za kulturu i Hrvatskog audiovizualnog centra.

kinotuskanac.hr

 

]]>
https://arteist.hr/portreti-drustveno-osvijestene-drame-sidneya-lumeta-u-kinu-tuskanac/feed/ 0
Kino Tuškanac poziva na prizore iz bračnog života https://arteist.hr/fokus-brak-na-filmu/ https://arteist.hr/fokus-brak-na-filmu/#respond Fri, 12 Apr 2019 13:58:06 +0000 https://arteist.hr/?p=19503 Od petka, 12. travnja do ponedjeljka, 22. travnja kino Tuškanac donosi program od 15 filmova koji na različite načine progovaraju o braku.]]>

Fokus: Brak na filmu

Kino Tuškanac, 12. travnja – 22. travnja 2019.

Od petka, 12. travnja do ponedjeljka, 22. travnja kino Tuškanac donosi program od 15 filmova koji na različite načine progovaraju o braku. Izbor autora čine velika redateljska imena poput Ingmara Bergmana, Jean-Luc Godarda, Roberta Rossellinija, Abbasa Kiarostamija, Friedricha Wilhelma Murnaua, Erica Rohmera, Johna Cassavetesa, Woodyja Allena, Mike Leigha, Jeana Vigoa i dr.

Gledatelji će u petak, 12. travnja imati prilike pogledati Zlatnim globusom ovjenčanu dramu Prizori iz bračnog života (Ingmar Bergman, 1974), uoči koje će uvodnu riječ održati filmska kritičarka Višnja Vukašinović, dok u nedjelju slijedi Tko se boji Virginije Woolf? (Mike Nichols, 1966), remek-djelo nagrađeno s čak pet Oscara, s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom u naslovnim ulogama.

U ponedjeljak je na programu screwball komedija, odnosno tzv. komedija ponovnog vjenčanja Strašna istina (Leo McCarey, 1937), nagrađena Oscarom za režiju, dok u nastavku slijedi drama temeljena na romanu Alberta Moravije Prezir (Jean-Luc Godard, 1963), s Brigitte Bardot, Michel Piccolijem i Jackom Palanceom u naslovnim ulogama, te nastupom velikog njeačkog redatelja Fritza Langa.

Utorak donosi dramu Putovanje u Italiju (Roberto Rossellini, 1954) s Ingrid Bergman, koju su kritičari okupljeni oko časopisa Cahiers du cinema prozvali kamenom temeljcem filmskog modernizma, te remek-djelo nijemoga filma Zora (Friedrich Wilhelm Murnau, 1927), film koji se često nalazio na listama najboljih filmova svih vremena te bio nagrađen Oscarom za najbolji film, žensku ulogu i fotografiju.

U srijedu se prikazuje humorna romantična drama Ljubav poslijepodne (Eric Rohmer, 1972), posljednji, šesti dio iz autorova ciklusa tzv. Moralnih priča, dok u nastavku slijedi Nader i Simin se rastaju (Asghar Farhadi, 2011), remek-djelo nagrađeno Oscarom za najbolji film s neengleskog govornog područja, Zlatnim medvjedom, Nagradom ekumenskog žirija i Srebrnim medvjedom za najbolju glumačku postavu u Berlinu.

Četvrtak donosi dramu Stromboli (Roberto Rossellini, 1950) prikazanu u konkurenciji festivala u Veneciji, ujedno i prvi redateljev film u kojem je surađivao sa svojom budućom suprugom Ingrid Bergman, nakon čega slijede Lica (John Cassavetes, 1968), drama nagrađena u Veneciji i nominirana za Oscara, posljednji film velikog američkog nezavisnog filmaša realiziran u crno-bijeloj tehnici.

U petak slijedi Provjerena kopija (Abbas Kiarostami, 2010), prvo redateljevo dugometražno ostvarenje ostvareno izvan Irana za koje je Juliette Binoche nagrađena za glavnu žensku ulogu u Cannesu. U nastavku večeri slijedi humorna romantična drama Muževi i žene (Woody Allen, 1992), ostvarenje u kojem je dio gledatelja detektirao i neke detalje iz tadašnjeg redateljeva privatnog života.

U subotu je na programu psihološka drama Žena pod utjecajem (John Cassavetes, 1974), remek-djelo za koju je izvrsna Gena Rowlands nagrađena Zlatnim globusom i nominirana za Oscara. Film je izvorno zamišljen kao dramsko djelo namijenjeno izvođenju na pozornici, da bi u konačnici postalo jedno od najuspjelijih redateljevih ostvarenja i američkog neovisnog filma uopće.

Program završava u ponedjeljak, 22. travnja projekcijom filma Atalanta (Jean Vigo, 1934), jednog od najutjecajnijih ostvarenja francuske kinematografije i kinematografije općenito u vremenu između dva svjetska rata, te sjajne humorne drame Još jedna godina (Mike Leigh, 2010), za koju je veliki britanski filmaš u Cannesu nagrađen Posebnim priznanjem Ekumenskog žirija.

Raspored prikazivanja:

Petak, 12.04.

19:00   Uvod: Višnja Vukašinović, filmska kritičarka

Prizori iz bračnog života / Scener ur ett äktenskap (Ingmar Bergman, 1974), 169′

Nedjelja, 14.04.

19:00   Tko se boji Virginije Woolf? / Who’s Affraid of Virginia Woolf? (Mike Nichols, 1966), 131′

Ponedjeljak, 15.04. 

19:00   Strašna istina / The Awful Truth (Leo McCarey, 1937), 90′

21:00   Prezir / Le mepris (Jean-Luc Godard, 1963), 102′

Utorak, 16.04.

19:00   Putovanje u Italiju / Viaggio in Italia (Roberto Rossellini, 1954), 97′

21:00   Zora / Sunrise: A Song of Two Humans (Friedrich Wilhelm Murnau, 1927), 94′

Srijeda, 17.04. 

19:00   Ljubav poslijepodne / L’amour l’après-midi (Eric Rohmer, 1972), 97′

21:00   Nader i Simin se rastaju / Jodaeiye Nader az Simin (Asghar Farhadi, 2011), 123′

Četvrtak, 18.04.

19:00   Stromboli / Stromboli (Roberto Rossellini, 1950), 81′

21:00   Lica / Faces (John Cassavetes, 1968), 130′

Petak, 19.04.

19:00   Provjerena kopija / Copie conforme (Abbas Kiarostami, 2010), 106′

21:00   Muževi i žene / Husbands and Wives (Woody Allen, 1992), 108′

Subota, 20.04.

19:00   Žena pod utjecajem / A Woman Under the Influence (John Cassavetes, 1974), 155′

Ponedjeljak, 22.04.

19:00   Atalanta / L’Atalante (Jean Vigo, 1934), 89′

21:00   Još jedna godina / Another Year (Mike Leigh, 2010), 129′

Cijena ulaznice je 20 kuna, za članove 10 kuna.

Program kina Tuškanac realiziran je zahvaljujući potpori Gradskog ureda za kulturu i Hrvatskog audiovizualnog centra.

 

kinotuskanac.hr

]]>
https://arteist.hr/fokus-brak-na-filmu/feed/ 0
Najdublje i najintimnije u hipnotičkom svijetu The Curea https://arteist.hr/the-cure-na-inmusicu/ https://arteist.hr/the-cure-na-inmusicu/#respond Sun, 07 Apr 2019 11:29:28 +0000 https://arteist.hr/?p=19442 The Cure nisu samo jedna stvar ili jedan osjećaj, nego pokušaj oslikavanja raznih duševnih stanja pojedinca - doom and gloom za svako kućanstvo.]]>

Kako se čini, tekuća godina ostat će upisana kao jedna od važnijih u povijesti dugovječnih goth-rock ikona The Cure. Osim što se 2019. navršava četrdeset godina od izlaska njihova debitantskog albuma ”Three Imaginary Boys”, trideset godina puni i legendarni ”Disintegration”, njihov vjerojatno najpoznatiji album. Bend je ove godine i primljen u Kuću slavnih rock’n’rolla, a najavio je i veliku svjetsku turneju u sklopu koje dolazi u Zagreb, kao headliner INmusic festivala.

No, The Cure ne bi bili The Cure kad frontman Robert Smith ne bi ”pokvario” tu slavljeničku atmosferu najavom kako će dugo očekivani četrnaesti album benda, ujedno i prvi nakon više od deset godina, biti intenzivno iskustvo, doom & gloom pun desetominutnih pjesama. Bez obzira na to pokaže li se priča istinitom, ona jako dobro ilustrira dvojaku narav benda.

Uzmemo li u ruke kompilacije poput ”Galore” ili ”Greatest Hits” bez nekog većeg poznavanja bendove diskografije lako možemo dobiti dojam kako je riječ o slatkastom, lepršavom pop-rock bendu. The Cure zasigurno ne oskudijevaju radiofoničnim singlovima – ”Close to Me”, ”Just Like Heaven”, ”Boys Don’t Cry”, ”Pictures of You”, ”Why I Can’t Be You”, ”Friday I’m in Love” odreda predstavljaju klasike onoga što se nekad zvalo college rockom, pa kasnije alternativnim rockom. Pitki je to, radiofonični pop-rock izveden u duhu doba u kojem je nastao, odnosno sredine i druge polovice osamdesetih te ranih devedesetih.

Osim te pop strane, koja je sigurno značajnu odigrala ulogu pri prodaji dvadeset sedam milijuna albuma tijekom karijere, bend ima i onu drugu stranu po kojoj je vjerojatno poznatiji, iako je u principu manje probavljiva. Taj drugi, načelno skriveniji The Cure predstavlja sliku neutješnih darkerskih vrana u čijem se katalogu nalazi niz dugačkih, sporo gorućih pjesama. Iz njih se melankolija cijedi poput olovka za oči i maskara na Smithovu licu.

Bend je bio najviše cijenjen kad je spojio te dvije strane u jednu cjelinu kao na ”Kiss Me, Kiss me, Kiss Me” (1987.) ili spomenutom ”Disentegration”, na kojem se uz bok velikih hitova poput ”Lullaby” ili ”Lovesong” nalaze epski komadi atmosferične melankolije poput ”The Same Deep Water as You” ili ”Prayers For Rain”. S druge strane, rani albumi poput ”Seventeen Seconds”, ”Faith” i ”Pornography” svojim nesmiljenim tekstualnim mrakom i sugestivnim, prostranim melodijama ostaju ne samo kamen temeljac goth-rocka koji su ih sa Siouxe and the Banshees i Bauhausom uspjeli stilski odvojiti iz šireg post-punk konteksta, nego i inspiracija brojnim bendovima iz drugih svjetova poput alternativnog rocka i metala.

Velika vrlina Roberta Smitha kao vokalista je ta da vam uspije prodati i najdublji očaj i najlepršavije leptiriće bez puno mijenjanja svojeg prepoznatljivo ljepljiva, razvučena tenora. But the world is neither just nor unjust/It’s just us trying to feel that there’s some sense in it, glasi refren ”Where the Birds Always Sing” s relativno podcijenjenog ”Bloodflowers” (2000.) i time nehotično sumira filozofiju i opus benda.

The Cure nisu samo jedna stvar ili jedan osjećaj, nego pokušaj oslikavanja raznih duševnih stanja pojedinca. Upravo zato u njihovoj glazbi u pravilu nema onog osjećaja samosažaljenja koji krasi ogromnu količinu glazbe s povišenim, teatralnim emocijama od gothic-rocka, hard rocka preko ema ili indie folka, pa čak do dobrog djela pop balada ili u novije vrijeme hip-hopa. Smith nikad ne opisuje pojedinca u odnosu na svijet, nego ono što se događa u njemu na često apstraktnoj razini. Činjenica da se takvim, izrazito osobnim pristupom uspio povezati s milijunima slušatelja u nekoliko generacija svjedoči ne samo o univerzalnosti takvih najdubljih i intimnih osjećaja prihvaćenosti i neprihvaćenosti, povezanosti i izolacije, nego i o njegovoj nespornoj umješnosti kao pop autora da osobno pretvori u opće. Miješanjem melodije i atmosfere dobili su sugestivnu mješavinu koja vas hipnotički uvlači u svoj tamno-šareni svijet.

Te dvije različite strane tvore neodvojivu cjelinu benda koji je gore spomenuti doom and gloom uspio pretvoriti u nešto prihvatljivo prosječnom kućanstvu. Sasvim solidan uspjeh za bend čiji je prvi singl bio ”Killing an Arab”, nadahnut egzistencijalnim nemirom Camusova ”Stranca”.

Karlo Rafaneli

]]>
https://arteist.hr/the-cure-na-inmusicu/feed/ 0
”Crno-bijeli svijet” u raljama nostalgije https://arteist.hr/crno-bijeli-svijet-hrt/ https://arteist.hr/crno-bijeli-svijet-hrt/#respond Mon, 01 Apr 2019 07:00:28 +0000 https://arteist.hr/?p=19401 Serija suprotstavlja elemente (polu)kronike Zagreba osamdesetih i simpatične obiteljske dramedije bez ozbiljnije društvene analize.]]>

Serija ”Crno-bijeli svijet” autora, scenarista i redatelja Gorana Kulenovića u svoje tri dosadašnje sezone prošla je kroz suptilne, ali značajne promjene. U samom početku su Kulenović i Igor Mirković seriju zamislili kao svojevrsnu novovalnu kroniku i pritom podijelili publiku i kritiku jer je naravno svatko imao vlastitu ideju o tome kako treba pristupiti u nas uvijek aktualnoj i mitskoj novovalnoj tematici. U drugoj sezoni, Mirkovićevim povlačenjem sa suredateljske i suscenarističke pozicije, dolazi do značajnog povećanja udjela elemenata sitcoma, Kulenovićeva zaštitnog znaka iz ranijeg projekta ”Bitange i princeze”. Taj fokus na likove i situacije, manje na povijesne događaje i ličnosti, pametno je nastavljen i u upravo okončanoj trećoj sezoni, no to ne znači da serija ne pati od nekoliko velikih problema.

Iako je riječ o rijetkom primjeru serije kojoj se kvaliteta povećava sa smanjenjem budžeta, ipak često dobar dio radnje završi u nekom interijeru iz puke potrebe ili još gore neki su rukavci radnje napušteni bez objašnjenja. Kulenović je u prvoj epizodi treće sezone odabrao zbunjujući narativni mehanizam od kojeg je, ili u jednom trenutku odustao, ili ga pak odgodio za potencijalne buduće sezone, premda su one, kako sam kaže, malo vjerojatne.

Serija s kraja 1982., gdje staje druga sezona, skače u 1984., no odmah slijedi daljnji skok na početak Domovinskog rata, popraćen drastičnom vizualnom i dramaturškom promjenom tona. Taj segment sam po sebi je intrigantan i predstavlja svojevrsni alternativni pogled na cijeli projekt, ali završava pucnjem iz pištolja, koji do kraja sezone nije razriješen niti na bilo koji način adresiran, pa se čini da je Kulenović čitav dio s početkom rata ubacio više kao šokantni štos za početak sezone, negoli nešto čemu se planira vraćati. Takav bi potez definitivno imao smisla u cjelini za koju je stopostotno sigurno da će biti zaokružena, no ovako se sve čini kao improvizacija kontrasta dvaju razdoblja. To posebno upada u oči jer su nagoviješteni događaji iz 1984. uvezani na kraju sezone, ali i dalje pripadaju kategoriju zgoda i nezgoda očekivanih unutar osnovnog tona serije.

Odluka da se priguši novovalni aspekt pozitivno je utjecala na osjećaj glumačke prirodnosti pa se u drugoj i trećoj sezoni likovi ne čine tek kao automati za ispaljivanje nostalgičnih pop-kulturnih referenci. To je uostalom zamka koja je pokopala i dva svjetska serijska glazbeno-nostalgična projekta koja su otprilike istodobno startala kad i ”Crno-bijeli svijet” – ”Vinyl” Martina Scorsesea i ”The Get Down” Baza Luhrmanna. Unatoč tome što više nema referenci na svaki društveni događaj, pojavu ili popularnog glazbenika iz osamdesetih, ”Crno-bijeli svijet” i dalje ima potrebu krojiti radnju po sistemu križanja bitnih kulturnih označitelja određenog razdoblja.

Zašto Kipo (Filip Riđički) ne bi intervjuirao Stipu Šuvara ili gostovao kao bubnjar Zabranjenom pušenju na koncertu održanom tijekom Olimpijskih igara u Sarajevu? Ta tendencija serija, filmova ili književnih djela smještenih u određena povijesna razdoblja da njihovi fiktivni likovi svjedoče važnim događajima ili susreću povijesne ličnosti najčešće mi se čini kao prazna potvrda autentičnosti, puko opravdavanje smještanja u neko razdoblje. Junaci tako susreću mlađe verzije Davora Gopca, Davorina Bogovića ili Sanje Doležal ne zato što je to posebno bitno za radnju, nego kao dokaz da su se kretali na tada ”bitnim” mjestima.

”Crno-bijeli svijet” suprotstavlja elemente (polu)kronike Zagreba osamdesetih i simpatične obiteljske dramedije. Kako sezone odmiču i kako su glumci opušteniji, a gledatelji upoznatiji s likovima, primarni emocionalni fokus prestaje biti historiografija jednog grada i pomiče se životima njegovih fiktivnih žitelja. U osnovnoj postavci priče o dvoje razvedenih roditelja, njihovim novim partnerima i djeci, postoji univerzalnost koja omogućuje da se radnja smjesti praktički bilo kad od sedamdesetih pa naovamo.

Nisam sasvim siguran da su Kulenović i njegovi suscenaristi obavili najbolji posao u smislu argumentiranja odabira osamdesetih, osim igranja na osobnu i kolektivnu nostalgiju. S druge strane, kad bi se ispustila dosjetka o smještanju radnje u osamdesete, publici bi se oduzela zabava traženja faktografskih i scenografskih pogrešaka kojima svaki takav projekt po svojoj prirodi mora obilovati, a rasprave bi se pomakle na kvalitetu ili radnju serije.

Ono što mene osobno smeta više od neuklonjenog grafita protiv Zdravka Mamića, datuma izlaska određenog albuma pa čak i ”pobjeglih” displeja na zagrebačkom željezničkom kolodvoru ili knjiga iz biblioteke Jutarnjeg lista na policama, uporna je tendencija likova da se referiraju na buduće događaje – od davanja imena pjesmama i albumima do razvoja buduće tehnologije, karijere Dražena Petrovića ili statusa ”Kose” Miloša Formana u pop-kulturi. Takve stvari vrlo često djeluju podcjenjivački prema gledatelju, ponekad narušavajući unutarnju logiku priče, ali češće služe kao neugodni scenaristički mig u smislu ”gledajte kako smo dosjetljivi”.

Pored sve površno postavljene pop-nostalgije, povremenih glumačkih nespretnosti i scenarističkog praznog hoda, Kulenović i ekipa serije su u jednoj stvari gotovo u potpunosti uspjeli u ove tri sezone. Napravili su seriju o vremenima o kojima, kao i svemu drugom, današnji građani Hrvatske imaju vrlo oprečno mišljenje, a da su pritom vrlo uspješno izbalansirali pozitivne i negativne aspekte razdoblja. Serija kroz humor obrađuje teme poput korupcije i šverca u javnim poduzećima ili čestih nestašica ponekad suptilno povlačeći paralelu s današnjicom, ali u kontekstu opisa načina života, a ne ocjene je li se živjelo bolje ili gore.

Sam Kulenović je u nedavnom intervju Jutarnjem izjavio kako ”osamdesete doživljavamo upravo tako pozitivnima, simpatičnima jer su nakon njih uslijedile devedesete”. To uistinu ima smisla u kontekstu ovih prostora i odnosi se ponajviše na redateljevu generaciju koja je punoljetnost dočekala u osvit rata. No ovaj citat ne objašnjava generalne nostalgične trendove koji u pravilu cirkuliraju dva do tri desetljeća unatrag. Jednostavno objašnjenje tog fenomena jest – sjećanje na mladost uvijek je obojeno pozitivnim tonovima. Nostalgija za nečijom, bilo čijom mladošću također je komercijalno potentna jer se njome zahvati širok sloj publike – od adolescenata do ljudi koji su prošli sredovječnost.

Recentni megafenomeni poput ”Stranger Things” ili ”Bohemian Rhapsody” potvrđuju tezu da nostalgična ostvarenja najbolje prolaze jer zahvate raznolike demografske skupine. Stoga se i Kulenovićeve ”osamdesete” kroz svoje univerzalno postavljene likove namjerno obraćaju sredovječnoj publici i adolescentima te tako stvaraju puno širi krug gledateljstva, nego da se koncentriraju samo na ljude koji znaju nabrojiti sve pjesme s Azrinih ”Filigranskih pločnika”. Shvaćen tako, kao zabava za cijelu obitelj, ”Crno-bijeli svijet” sa svojim redom referenci na osamdesete, ljubavnih nevolja i obiteljske komedije daleko bolje djeluje od pokušaja društvene kronike.

Karlo Rafaneli

Foto: Facebook/CBS

]]>
https://arteist.hr/crno-bijeli-svijet-hrt/feed/ 0
Nonšalancija i lakoća feminizma Dolly Parton https://arteist.hr/dolly-parton-i-feminizam/ https://arteist.hr/dolly-parton-i-feminizam/#respond Sun, 24 Mar 2019 09:00:00 +0000 https://arteist.hr/?p=19334 Trajnost i univerzalnost poruke ''9 do 5'', kao i medijska pojava megazvijezde countryja, podsjećaju da nije sve u grandioznim izjavama i megafonima.]]>

U veljači 2019. zbila su se dva vrlo različita događaja koja se referiraju na ”9 do 5”, hit-komediju iz ranih osamdesetih. Na londonskom West Endu zaigrala je nova verzija mjuzikla iz 2008., a senatorica Elizabeth Warren je s naslovnom pjesmom najavila početak svoje predsjedničke kampanje.

Nekoliko je razloga zašto je ta visoko stilizirana, gotovo farsična komedija iz 1980. relevantna u 2019. Prvi je njezina implicitno feministički nastrojena radnja o tri zaposlenice koje se urote protiv ”seksističkog, egoističnog, lažljivog, licemjernog, šovinističkog” šefa. Drugi je ponekad nespretno, ali načelno iznimno šarmantno, slavljenje jednakosti spolova, radničkih i roditeljskih prava najzastupljenijih tijekom promjena koje Violet Newstead (Lily Tomlin) unosi u tvrtku nakon otmice šefa Franklina M. Harta (Dabney Coleman).

Gledajući danas film, teško je ne primijetiti raskorak između crtić-nasilja i vrlo ozbiljnih tema poput seksualnog uznemiravanja na poslu i korupcije. Unatoč tom inzistiranju na apsurdističkom humoru i vizualnim skečevima, ali možda i baš zbog njega, film vrlo uspješno prenosi poruku rodne i radničke ravnopravnosti.

U vremenu u kojem se velika fama diže oko poruka i sadržaja pop-kulturnih proizvoda, pa se usput često i zamuti nespretnim odabirom glumaca ili scenarističkim komplikacijama, teško je ne diviti se nonšalanciji i lakoći s kojom ”9 do 5” isporučuje svoju poruku. Još je zanimljivija činjenica da je od tri glavne zvijezde filma – Dolly Parton, Lily Tomlin i Jane Fonda – upravo Parton najzaslužnija za kontinuirano održavanje filma u kolektivnoj svijesti bilo u mjuziklu ili naslovnoj temi.

Poznata kao neuništiva country zvijezda koja je prodala milijune albuma uspješno doprijevši do dobno, geografski i rodno najrazličitije publike, Parton se uvijek odbijala deklarirati feministicom, premda se njezino javno djelovanje često moglo takvim okarakterizirati. O neobičnom slučaju ”stalne neutralnosti” možete pročitati u nedavnom iznimno zanimljivom Guardianovu intervjuu i bit će vam možda nešto jasnija ta potreba da se nikog ne alijenira ako nema krajnje potrebe.

Da bi se shvatio kontekst njezinih stavova uputno je poslušati ne samo neku od kompilacija najvećih hitova punih pjesama poput ”My Tennessee Mountain Home”, ”Coat Of Many Colors” ili ”In the Good Old Days (When Times Were Bad)” koje jasno otkrivaju njezino skromno odrastanje kao četvrte od ukupno dvanaestero djece, nego i ”9 to 5 and Odd Jobs”, konceptualni album koji je pratio spomenuti film. Parton se možda naljutila na Tomlin i Fondu kad su na dodjeli Emmyja 2017. usporedile Trumpa sa šefom iz ”9 do 5”, ali nisu one te koje su na albumu posvećenom radu i radnicima obradile ”Deportee (Plane Wreck at Los Gatos)”, protestnu pjesmu Woodyja Guthrieja koja tematizira rasizam i nesnošljivost prema migrantima.

Drugim riječima, Dolly Parton možda ne voli mahati zastavama ili etiketama, ali vlastita stajališta ipak ne skriva. Stavlja ih tamo gdje misli da im je i mjesto – u glazbu i stihove – s obzirom na to da je autorica preko tri tisuće pjesama. Uostalom, upravo je varljivo poletna ”9 to 5” s početnim zvukom pisaćeg stroja savršeno utjelovila nemilosrdnu egzistencijalnu nervozu tada tek nadolazeće Reaganove Amerike. Slično se može reći i za ”Just Because I’m a Woman” (1968.) s refrenom: ”My mistakes are no worse than yours/Just because I’m a woman”. Možda se Parton ne smatra feministkinjom, ali to nije ni bitno kad su ti stihovi jednako izravni, ako ne i izravniji iskaz emancipacije od onih današnjih ikona poput Beyonce ili Cardi B.

Parton bi zapravo iznimno lako bilo otpisati kao promućurnu podilaziteljicu masovnom ukusu, no to bi značilo negirati sve nijanse njezina opusa koje je predstavljaju kao upravo suprotnu – vještu diplomatkinju koja bira bitke. Uostalom, malo tko se može pohvaliti da se suprotstavio mitski zloglasnom Elvisovom menadžeru pukovniku Tomu Parkeru, kojem je odbila prepustiti polovicu autorskih prava na ”I Will Always Love You” kad ju je Elvis htio snimiti u sedamdesetima.

Ne treba ni spominjati koliko se to pokazalo pametnim potezom kad je pjesma početkom devedesetih postala pop megahitom u izvedbi Whitney Houston. Trajnost i univerzalnost poruke ”9 do 5”, kao i medijska pojava Dolly Parton, podsjećaju nas da nije sve u grandioznim izjavama i megafonima. Puno toga je i u načinu na koji sustavno djeluješ, a to je ovoj neuništivoj sedamdesetrogodišnjoj country legendi uvijek išlo nevjerojatno glatko i jednostavno, baš kao i onaj vječni osmijeh na licu.

Karlo Rafaneli

]]>
https://arteist.hr/dolly-parton-i-feminizam/feed/ 0
Od ”La Dolce Vite” do ”Probuđene savjesti” u Tuškancu https://arteist.hr/od-la-dolce-vite-do-probudene-savjesti/ https://arteist.hr/od-la-dolce-vite-do-probudene-savjesti/#respond Wed, 13 Mar 2019 13:17:36 +0000 https://arteist.hr/?p=19247 Od 14. do 21. ožujka 2019. u Tuškancu se prikazuje čak 14 vrhunskih gotovo klasika, koji tematiziraju novinarstvo na filmu.]]>

Od četvrtka, 14. do četvrtka, 21. ožujka u kinu Tuškanac prikazuje se izbor od čak 14 naslova nastalih u razdoblju 1931. – 2015. koji na različite načine tematiziraju ”novinarstvo na filmu”. Na programu će se naći remek djela Federica Fellinija, Sidneyja Lumeta, Howarda Hawksa, Billyja Wildera i mnogih drugih, a uoči prve projekcije uvodnu riječ održat će filmska kritičarka Višnja Vukašinović.

Program započinje u četvrtak projekcijom Zlatnom plamom u Cannesu ovjenčane modernističke drame Slatki život (Federico Fellini, 1961.), mozaično strukturiranog ostvarenja u kojem je autor prikazao tamno naličje tadašnjeg urbanog života, industriju zabave i dekadenciju potrošačkog društva. Djelo je Marcella Mastroiannija etabliralo kao vrsnog karakternog glumca, a zahvaljujući prezimenu jednog lika lansiralo naziv paparazzo.

U petak slijedi remek-djelo TV-mreža (1976.) Sidneyja Lumeta, crnohumorna satira usmjerena protiv tabloidnog korporativnog novinarstva, nagrađena brojnim Oscarima, Zlatnim globusima i nagradom BAFTA za najboljeg glumca, koja je Peteru Finchu dodijeljena posthumno. Iste večeri prikazujemo Strah i prijezir u Las Vegasu (1998.), psihodelični satirični film ceste Terryja Gilliama, adaptaciju kultnog istoimenog romana Huntera S. Thompsona.

Subota donosi s četiri Oscara nagrađen politički triler Svi predsjednikovi ljudi (1976.) Alana J. Pakule, djelo vrlo sugestivno dočaranog ozračja urote, nemorala i prijetnje o aferi Watergate. Iste večeri prikazujemo i Spotlight (2015.) Toma McCarthyja, nagrađivanu politiziranu dramu temeljenu na istinitim događajima, djelo koje predstavlja odu nekadašnjem istraživačkom novinarstvu kakvo danas kao da više nije moguće.

U nedjelju prikazujemo Probuđenu savjest (1999.) Michaela Manna, također na istinitim događajima temeljenu triler-dramu o duhanskoj industriji i prikrivanju podataka o štetnosti pušenja. Posrijedi je sugestivno režirano, dramski tenzično djelo koje odlikuje slojevito karakterno-psihološko profiliranje dvojice središnjih likova koji se baš kao i njihov odnos mijenjaju pod pritiskom i djelovanjem straha, te odličan ritam i naglašena atmosferičnost.

U ponedjeljak slijedi Novinar (Fadil Hadžić, 1979.), opora storija o nevoljama s kojima se suočavaju profesiji i istini odani pojedinci iz novinarske struke, i jedno od najuspjelijih hrvatskih filmova uopće, sa sjajnim Radom Šerbedžijom i Fabijanom Šovagovićem, dok u nastavku večeri prikazujemo fantastičnu komediju Dogodilo se sutra (Rene Clair, 1944.), jedno od ležernih eskapističkih ostvarenja koje je Clair realizirao tijekom boravka u Americi.

Utorak donosi impresivno režiranu noirovsku dramu As u rukavu (Billy Wilder, 1951.), nominiranu za Oscara i nagrađenu u Veneciji, djelo u kojem je Kirk Douglas u liku amoralnog reportera ostvario izuzetno uvjerljivu ulogu. Iste večeri na rasporedu je i Park Row (Samuel Fuller, 1951.), djelo kultnog Sama Fullera koje se odlikuje slikovitim karakterima, intrigantnim međuodnosima te elaboriranjem strasti i integriteta pojedinca posvećena novinarstvu.

U srijedu prikazujemo remek-djelo Slatki miris uspjeha (Alexander Mackendrick, 1957.), izričito kritičan i ciničan portret novinarskog okruženja fokusiran na elaboriranje dvoje beskrupuloznih protagonista koje ukazuje na raspad moralnih vrijednosti. U nastavku večeri slijedi za Oscara višestruko nominirana Naslovna strana (Lewis Milestone, 1931.), vrlo rani eksperiment u korištenju humornih dijaloga koja je još dvaput ekranizira (1974. i 1988.).

Ciklus završava projekcijom remek-djela screwball komedije Njegova djevojka Petko (Howard Hawks, 1940.), kojeg odlikuju brze i duhovite replike, izvrsno profilirani likovi, te nadasve izuzetno raspoloženi glumački nastupi Caryja Granta i Rosalind Russell. Posljednji film ciklusa je Zovi Northside 777 (Henry Hathaway, 1948.), izuzetno realistična noirovska drama snimana na autentičnim lokacijama, s izvrsnim Jamesom Stewartom u glavnoj ulozi.

Marin Raster

 

]]>
https://arteist.hr/od-la-dolce-vite-do-probudene-savjesti/feed/ 0