”Ghosteen” Nicka Cavea – nesvakidašnja ljepota tuge

Like there’s just this thing, and there’s no way to navigate it. It just sits there and it fills up all the space.

Ako je prethodni album Nicka Cavea & Bad Seedsa ”Skeleton Tree”, nastao neposredno nakon tragične pogibije njegova petnaestogodišnjeg sina Arthura u srpnju 2015., predstavljao kombinaciju prvih četiriju stupnjeva tuge – negiranja, ljutnje, pregovaranja i depresije, onda friški ”Ghosteen” predstavlja onaj peti – prihvaćanje.

Uz to što funkcionira kao nastavak glazbene terapije, album zatvara i ambicioznu, iako neformalnu trilogiju započetu s ”Push The Sky Away” (2013), po mojem mišljenju ne samo jednim od najboljih albuma u autorovoj diskografiji, nego i jednim od najboljih ostvarenja ovog desetljeća općenito. Dok je taj album značajno proširio rock instrumentarij po kojem su Cave i njegov prateći bend bili najpoznatiji, ”Skeleton Tree”, a pogotovo ”Ghosteen” radikalno redefiniraju njihov stilski raspon.

Sve bliži jeziku filmske glazbe koju Cave i glavni suradnik Warren Ellis već godinama kontinuirano objavljuju, u pitanju je album gotovo u startu osuđen na negativnu kritiku fanova naviknutih na bučne gitare, agresivnu vokalnu izvedbu i biblijske reference. Svojim Brian Eno/Popul Voh zvukom koji su Cave i Ellis istraživali na soundtracku za ”War Machine” (2017), ”Ghosteen” je odmaknut od pojma rocka koliko god to može biti album autora, koji je cijelom svojom karijerom povezan s njim. Rasplinute, eterične strukture, slojevi sintesajzera i tretiranih orkestracija ne djeluju kao nešto namijenjeno koncertima ili široj publici, čak i onoj unutar nezanemariva kruga odanih poklonika.

No, kombinacijom visoko emotivnog vokalnog i tekstualnog sadržaja te lijepe, ali suzdržane i spokojne zvučne slike, album podsjeća na ”Sleep Has His House”, podcijenjeno remek-djelo iz kataloga povremenog suradnika Davida Tibeta i njegovih Current 93. Slično kao na tom albumu, posvećenom smrti Tibetova oca, tako i na ”Ghosteen” prevladava osjećaj tuge pretočen u opreznu, žilavu nadu. Naslovna dvanaestominutna pjesma otvara drugi disk na kojem su samo dvije pjesme povezane recitatorskim dijelom i odličan je primjer takvog pristupa; u nedostatku boljeg termina, nazvao bih ga ”gotičkim new ageom”.

Tuga poprima notu retrofuturističke sintetizirane smirenosti, antigravitacijskog polja u kojem ljudskost izlazi iz tijela, oslobođena ovozemaljskih okova. Cave te dvije duge pjesme koje zaključuju album koncipira kao slobodne narative svijesti. Dirljivi stihovi miješaju se s imaginacijom pokupljenom iz bajki i svakodnevnim, dosadnim detaljima. Ako je na prvom disku kroz osam tonom i kvalitetom ujednačenih pjesama pokušao dekonstruirati svoj stil prepun religijske i popkulturne simbolike, do te mjere da se u prvoj pjesmi ”Spinning Song” još jednom vraća svojoj vječnoj temi i inspiraciji – Elvisu, onda se na drugom disku, a posebice u impresivnom finalu ”Hollywood”, jednoj od najsnažnijih pjesama koje je ikad napisao, prepušta minimalističkim postavkama vlastitog stvaralačkog nagona. Preko zloslutne, iznimno umanjene synth podloge redaju se stihovi poput:

We crawl into our wounds, I’m nearly all the way to Malibu

I’m gonna buy me a house up in the hills

With a tear-shaped pool and a gun that kills

Cause they say there is a cougar that roams these parts

With a terrible engine of wrath for a heart

da bi se potom sve zaključilo mantričnim ponavljanjem:

Everybody’s losing someone

Everybody’s losing someone

It’s a long way to find peace of mind, peace of mind

It’s a long way to find peace of mind, peace of mind

 

koji zrcale stihove iz uvodne ”Spinning Song”:

 

Peace will come, a peace will come, a peace will come in time

A time will come, a time will come, a time will come for us.

Nemoguće je predvidjeti hoće li se nakon ovog Nick Cave i Bad Seeds vratiti konvencionalnijem, uvjetno rečeno rokerskijem izričaju, no ostaje činjenica da su rijetki izvođači koji su dobrano zakoračili u četvrto desetljeće karijere spremni na tako hrabre, radikalne i riskantne poteze. Uvjeren sam da bi, i bez tragičnih događaja, ciklus započet 2013. završio sličnim stilskim zahvatima.

Ovako je poprimio auru posttraumatskog tretmana, a to možda nije pošten zaključak jer je Cave i ranije često bježao u svoju nutrinu. Istina, to se događalo u manje radikalnim stilskim odmacima, na albumima poput ”The Good Son” ili ”The Boatmans Call”, na kojima su pažljivo konstruirane balade imale ulogu emocionalnih sidrišta. Tu pak pjesme funkcioniraju kao tokovi svijesti pa sve djeluje poprilično monolitno, no sasvim je očito da je to i bila temeljna autorska namjera. Ako to prihvatite, pred vama se krije album nesvakidašnje ljepote, koji najbolje funkcionira kao neprekinuta cjelina koja se u ovom obliku vjerojatno više neće ponoviti.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More