Geranium: Klasik po mjeri statične suzdržanosti

Ono što se odvijalo u parku Umjetničke škole Luke Sorkočevića na posljednjoj dramskoj premijeri miksa Vojnovića i Šoljana u Geraniumu na 70. Dubrovačkim ljetnim igrama nije ništa novo. Riječ je ponovno kao u slučaju nekih prošlih dramskih lokalizama o dubokom nerazumijevanju i promišljanju starije, ali i novije hrvatske književnosti te nedostatku vizije što sa svim tim scenskim prostorom, koji nije idealan kad nas tjera u bespuća snalažljivosti i nadilaženja bučne dubrovačke svakodnevice i prateće bodyheatovske sparine.

Redateljica mlađe generacije Marina Pejnović i dramaturg Ivan Penović čitav taj unutrašnji svijet tuge malomišćanske i nelijepe Vojnovićeve Mare unutar tradicionalne malograđanštine dramaturški vrte u flashbackovima doslovnosti i ponavljanja. Odnosi među licima postaju sporedni, a Mare sva u nutrini postaje izvanjski simbol promašena života. U njoj su vidljivi odjeci Vodopićeve Tužne Jele. No, i taj promašenost ima intermezzo na Šoljanovu Otoku, koji nimalo ne nalikuje piščevoj egzistencijalnoj tjeskobi, nego više Defectedu u Tisnom gdje na kružnom putovanju pučinu shvaćaš kao privremeno oslobođenje od životnih običnosti.

Spajanje tekstova pisaca posve različitih provenijencija i senzibiliteta, neki bi mogli nazvati izazovnim, no prije će biti kako je posrijedi nedostatak ideje što bismo mogli učiniti s tom jednom pričom koja je pred nama ovdje i sada. Jednaka se dvojba može nadviti na sam odnos Igara i dubrovačkih pisaca, koji su neraskidivo povezani s publikom u kolopletu emocija, nostalgije, zaboravljenih riječi te nimalo bezazlene i gipke tradicije. Ona će uostalom opstati bez obzira htjeli mi to ili ne, jednom je prilikom rekao nedavno preminuli Radoslav Katičić.

Geranium već na samom početku zatvara ambijentalnost staklenikom bliskim estetici Mateje Koležnik (Zdenka Ivandija Kirigin) te se time ograničuju glumačke kretnje, a radnja uokviruje stalno prisutnim simbolom skučenosti. Prostor je tako uglavnom jednoznačan kretnjama onih dolje, koji su protagonisti pripovijetke i onih na taraci, koji sve to pripovijedanju. Premalo se oslanjajući na prostor, a suviše na nizanje predmeta, koje smo vidjeli i u primjerice, Kad-tad Pejnović uporno sužava mogućnost datog, umjesto da je upravo suprotno proširuje. Takva se sceno-vizija odražava i na lica koja čiji su odnosi i motivacije gotovo usputni, a poniranja u svijet najavljene osamljenosti izvan povika gotovo i nema.

Mare nije samo puko lice iz neke davne pripovijesti po uzoru na Flauberta, ona poput svih zanemarenih i nevoljenih djevojčica u posvemašnjoj zabiti nije odrasla, niti se u potpunosti psihološki razvila, pa stoga ni ne primjećuje da se ljubavni zaplet odvija ispred nje dok plovi svijetom mašte. Njezina je sudbina unaprijed određena vanjskim izgledom, stoga je Vojnović odmiče od predrasuda i ogorčenosti samoće, pa tako ona postaje nesebičnom u žrtvi za drugoga.

Na odabirima se govornih varijanti, ali i općenito s glumcima nedovoljno radilo. Doris Šarić Kukuljica unosi onoliko koliko joj sama dramaturgija dopušta dublje slojeve usamljenosti u svoje lice, no za razliku od izvornoga teksta, ona je tu itekako svjesna patrijarhalne okoline. Nataša Dangubić na rubu karikature i s prijekom potrebnim humorom solidno interpretira gramzivu tetu. Jednako je vesela, prpošna i točna u naglascima Dajana Čuljak u ulozi Nike. Tena Nemet Brankov nasmijana je i s razrađenim sustavom igrom s momcima za razliku od sestre Mare, no nerijetko neprecizna u izgovoru. Marin Klišmanić kao Vlado suviše je papirnat i neprirodan u izgovoru. Jelena Miholjević i Filip Detelić nisu išli dalje izvan vlastitih uobičajenih govornih varijanti.

Završetkom Igara tradicija i njezini vjerni tumači ponovno ostaju u dubokom nesporazumu. Umjesto malomišćanske običnosti, čežnje, uočavanja jednake malograđanštine na selu i u gradu, ukorijenjene religioznosti u osami, sve te bogate pojedinčeve nutrine dobili smo odjeke mrtvila, umjetnog cvijeća i izraženo prazni simbolizam. Zaboravljeni klasik po mjeri statične suzdržanosti.

           Anđela Vidović

Foto: Marko Ercegović/DLJI

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More