Tko to danas ide u kazalište?

''The theater is an art form scaled to the human.'' (Ayad Akhtar)

Produkcija i recepcija kazališta dubinski su povezani procesi koje Marco de Marinis u Razumijevanju kazališta utemeljuje na Ecovu modelu čitatelja. Damir Karakaš u jednom je od zagrebačkih kazališnih prolaza dometnuo kako mu predstava nikad nije predugačka jer se još u školskim danima naviknuo na barem šesterosatno sjedenje. Postoji li generacijski jaz između nekadašnjih i sadašnjih gledatelja zbog nevjerojatno brzih tehnoloških dostignuća? Mlađim generacijama koncentracija i strpljivost nisu jača strana, no s druge pak strane gotovo intuitivno shvaćaju interaktivnosti digitalne tehnologije. Teško je reći u kojoj su se mjeri takve promjene odrazile i na samo kazalište s obzirom na to da je istraživanje publike te njezinih mijena podzastupljeno u hrvatskoj teatrologiji. Nešto objavljenih radova Darka Lukića odnosi se na inozemna znanstvena istraživanja. Koja to publika danas ide u kazalište?

”Soba u Indiji”, Théâtre du Soleil

Američki dramski pisac i scenarist Tom Donaghy određenu skupinu gledatelja naziva internaliziranim kazališnim fobičarima jer kazalište u koje su odlazili i voljeli ga više ne postoji. No, oni svejedno i dalje redovito odlaze na predstave te bivaju nezadovoljni. S druge pak strane, polagano umjesto istinske kazališne kulture počinje prevladavati zabava, a odlazak na premijere mlađim generacijama postaje ”vesela estradna pojava vedre budućnosti” (Boko, Kazalište 13 – 14, 2003). Tako se u parteru snimaju i objavljuju selfiji, tijekom predstave užurbano tipka, a nakon predstave odlazi na piće i večeru. Iako sveto trojstvo društvenih mreža Facebook, Instagram i Twitter mogu biti izvrsne besplatne reklame za naša kazališta, one publiku ne usmjeravaju na sam kazališni čin koji je po sebi intiman, nego daju kratkotrajnu zadovoljštinu klikanja. Ništa se važno zapravo nije dogodilo.

Generacijski jaz između gledatelja odraslih na strukturiranim narativima i onih odraslih na fragmentarnosti YouTubea postaje tim veći pojavom Netflixa. Za cijenu mjesečne pretplate možete kupiti jednu kazališnu ulaznicu. Netflix je jeftin, ostajete u udobnosti doma i odabirete sadržaje koje želite. Kazalište je skuplji kockarski rizik gdje nikad ne znate što ćete dobiti te hoće li vam možda nečija glava zakloniti pogled na pozornicu. Ono je ujedno i mjesto emancipatorskog mehanizma društva. Vodi društvo naprijed bez obzira na mogući otpor. Soba u Indiji pariškoga Théâtrea du Soleil postavlja provokativno pitanje o kazališnoj budućnosti:

Bi li kazalište ikome nedostajalo i u kojoj mjeri ako bismo ga sutradan uništili?

Kada se medijski napisi svode na političke afere, tada se čini kako je kazalište još jedno mjesto olakog trošenja novca poreznih obveznika bez kojeg bismo itekako mogli. Nitko ne može izbjeći zakone tržišta pa nema mjesta naricanju, liberalna je mantra. Parafrazirajući Pavlicu Bajsić Brazzoduro, umjetnost nije zadovoljavanje jednostavnih potreba publike i političara. Tim više ne smijemo zanemariti niti podcijeniti njezin kritički karakter. U tome leži izazov svakoga vremena. Kazališta našim građanima nisu svugdje pred kućnim pragom. Neka su mjesta od najbližeg kazališta udaljena stotine kilometara ili četrdesetak nautičkih milja te su njihovi stanovnici sretni ako tijekom ljetnih mjeseci dođe gostujuća predstava.

Hamlet, National Theatre Live; prikazivan u siječnju i veljači 2016. u Kinu Tuškanac povodom Shakespearea 400

Zadržati i stvarati stalno novu kazališnu publiku koja će istinski znatiželjno iščekivati odlazak u kazalište izazov je većini kulturnih politika. Jedan od puteva jest možda ići i ukorak s digitalnim tehnologijama – udaljenijima omogućiti mrežne prijenose kazališnih predstava. Nakon toga mogućnosti su bezbrojne. Jedna od njih je i Robotsko kazalište lutaka, koje su osmislili učenici Prve tehničke škole Tesla u Zagrebu. Režu, buše, 3D printaju, pišu, glume i snimanju po scenama iz lektira. Sjedinjenje raspršene kreativnosti i stvaranje zajedničke energije u trenutku moguće je isključivo u kazalištu, iako u njemu povremeno glume i roboti.

           Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...