Ovo mi je već treći dan u Puli. Nisam se ni za prst približio tome da pohoblam Stojku. Toj frigidnoj štreberici očito i dalje najveći orgazam predstavlja upoznat pisca Mirka Svemirka Kovača. Kako dosadno i debilno.
A još je danas i Sveti Nikola. Šteta što u Pulu nije došao performer Labrović, da mi se posere u oglancanu čizmicu kao u vojnički čučavac. Vruće govno, i iz njega isparava više topline nego iz ove Stojke koja je očito navikla da joj brižna mama do tridesete na Svetog Nikolu u čizmu stavlja gumenog bambija i pločicu Milka čokolade.
Vidio sam da će Stojka još najmanje dva sata tvrdo spavati pa sam se spustio u blagavaonu. Možda je bar tamo, pomislio sam, osmišljen neki svetonikolaški ugođaj.
Dolje me dočekala scena – novinar Novog Lista Davor Mandić pohrvao se sa kritičarem i pjesnikom Čadežom oko zadnje kutijice Argeta paštete na pladnju. Jedva sam ih nekako razdvojio. Mandić je bio dosta jak. Dugo je držao Čadeža u hrvačkom zahvatu «kravata», pa se ovaj sav zajapurio u licu. Čadežova vojna šilterica zgužvana je ležala na tepisonu. Nalikovala je šljivi koju je neka istarska koza pojela pa je posrala.
– Daj, pusti ga, jebeš paštetu… – pokušao sam umiriti Čadeža.
– To je dječja «Argeta» koju obožavam… Htio sam si je pojesti na svetog Nikolu i onda je odnekud ovaj dvometarski pterodaktil obrijane glave doletio na mene… oborio me na tlo kao da sam došao igrat ragbi, a ne doručkovat… – teško je disao Čadež.
Sjeo sam s njim za stol. Novinar Mandić pokupio se s «Argetom» u kotlovnicu. Tamo ga je valjda poput izgladnjelog pterodaktilskog ptića, čekala kolegica iz Novog lista, Maja Hrgović.
– Koje jebeno loše započeto jutro – gunđao je Čadež, bijesno mažući grudastu marmeladu od šljiva na suhi kruh. – Još su mi javili da mi je dramaturginja Ivana Sajko na redakcijsku adresu poslala dvometarsku šibu s porukom: «Ovime će te šibati u paklu. Crkni, podrugljivi štakore!»
– To ti je cijena kritičarskog poziva. I mene si dosta razjebo s onim prekjučerašnjim pljuvanjem po Ivančićevom «Robiju K» u ćevabdžinici…
– Daj pusti me s tim Ivančićem. Sanjao sam ga da je postao Isus sa onom svojom sjedokosom fudbalerkom i bradom. Ja i Heni Erceg morali smo mu prati noge u lavoru uprljanom kokošjim izmetom…
– Možda je to tvoj pakao koji te čeka kad odapneš i kojeg ti priželjkuje Ivana Sajko. Kao onaj poremećeni tip iz «Zločina i kazne» koji se bojao da će, kad umre, završit u nekoj odvratnoj sobi punoj paukovih mreža i pauka.
– Radije bih u vječnosti prao noge Anti Tomiću. Bar bi me pri tom zabavljao boljim forama od dosadnog namčora Ivančića. Ideš li na Sajam? Na «Doručku s autorom» u kavani Mozart gostuje talijanski pisac Claudio Magris – obavijestio me Čadež.
Kavana Mozart u kojoj je nastupao Magris bila je puna kao Čadež i ja gorčine i sjete.
Magris je govorio nešto na talijanskom, nešto o robijanjima na Golom otoku. Kad je završio, Predrag Matvejević je ustao iz publike i upitao:
– Gospodine Magris, imate li u vašoj opsežnoj dokumentaciji ikakvih saznanja o tome da su jugoslavenski komunisti na Golom otoku robijašima dozvoljavali slavljenje katoličkih blagdana?
– Imam. Na Svetog Nikolu svi su dobivali šibu. Po tabanima i leđima – odgovorio je Magris i pritom mu se počeo trzati kapak na desnom oku.
Čadež se stresao, kao da je vizualizirao kako ga, kao zatočenika Golog otoka, zatvorska čuvarica Ivana Sajko šiba kao Krampus zločestog dječaka.
Književna Groupie