U krizi, strah kao da je hrana koju želimo gutati u ogromnim količinama pa ga umnožavamo, poklanjamo, prodajemo. Psihologija objašnjava da je to mehanizam kojim čovjek samoga sebe tješi. Samosažaljenje, kukanje nad svojom i zajedničkom sudbinom, samoobrana je protiv nevolje. U redu. No kako to da malo tko potiče nešto zvano hrabrost? Kako to da malo tko potiče odvažnost, samoprijegor, suočavanje sa strahom, prkošenje strahu, borbu?
Kao u lošem filmu, usred pandemije „krunskog“ virusa, Zagreb je pogodio potres i u proljeće je zaprhutao snijeg. Već zabrinuti, u nedjeljno jutro na prepad smo torpedirani iz postelja, zapljusnuti valom straha i zbunjene bespomoćnosti. Pred dvoje poginulih, mnoštvom izgubljenih domova i okrhnućem tornja općeg doma – katedrale koja je simbolički domus grada – samo je jedan odgovor: tišina. Snijeg kao da je to potvrdio. Nakon prvobitnog šoka, javni su mediji odaslali poruke ohrabrenja, među kojima se opetovano čulo da se krivuljom Hrvatska pred COVID-om drži dobro i da nam panika nije dobar saveznik, te da se s ovim iskušenjem moramo suočiti zajedno. Glas naroda, međutim, na društvenim mrežama i grupama, odgovorio je drukčije: apokaliptičkim mišljenjem u stilu „evo, kraj svijeta, tako nam i treba“, porukama koje umnožavaju već ukorijenjeni strah i paniku, anonimnim dojavama o drakonskim mjerama koje su pred vratima, online-izniklim travarskim receptima prema kojima se korona uspješno liječi kombinacijom limuna i sode ili čajem, i poplavom dobrog ironičnog humora.
U svemu tome prostrujalo je i ono lijepo svake krize – solidarnost i kreativnost – pa su tako do nas doprle snimke ljudi koji susjedima vješaju kupljene banane na udice, obitelji koja je pecačkim štapom spustila s balkona i ponovo podigla psića, umjetnika koji s balkona pjevaju arije, svećenika koji na krovu slavi liturgiju itd. Podatak pred kojim se možda najviše treba zamisliti najcrnja je ironija; kada su ljudi stjerani u domove i njihovo normalno vrzmanje stane, priroda trijumfira u slobodi: zrak se pročišćuje, ribe se ponovo vide u Kanalu Grande. Doduše, jutrošnja vijest o lebdećim česticama onečišćena u zraku čini se nastavkom ukletog (čovjekom izazvanih?) niza nevolja.
Nakon prve tišine, želim napisati nešto poprilično „anti“ onoga što se u neslužbenom virtualnom prostoru prenosilo i prenosi jer to iskreno mislim i osjećam. Normalno je da osjećamo strah i paniku. Evolucijski, strah omogućuje da pobjegnemo od opasnosti i preživimo. Međutim, nevjerojatno je koliko imamo potrebu povećavati već postojeći strah i paniku, koliko imamo potrebu neprestano obavještavati druge o insinuacijama lošeg, kobnog i još goreg budućeg scenarija. U krizi, strah kao da je hrana koju želimo gutati u ogromnim količinama pa ga umnožavamo, poklanjamo, prodajemo. Psihologija objašnjava da je to mehanizam kojim čovjek samoga sebe tješi. Samosažaljenje, kukanje nad svojom i zajedničkom sudbinom, samoobrana je protiv nevolje. U redu. No kako to da malo tko potiče nešto zvano hrabrost? Kako to da malo tko potiče odvažnost, samoprijegor, suočavanje sa strahom, prkošenje strahu, borbu? U katalogu vrlina, koje su u našoj kulturi popisane već barem dvije i pol tisuće godina (a ne razlikuju se mnogo od kataloga drugih kultura) hrabrost – andreia, fortitudo – zauzima istaknuto mjesto.
U Platona i u kršćanskoj etici četiri su glavne vrline koje čovjek vježbom može steći: hrabrost, umjerenost, razboritost i pravednost. Američki filmovi često prikazuju hrabrog čovjeka kao snažnog pojedinca koji u opasnosti ne osjeća strah; školski je primjer toga Avatar Jamesa Camerona u kojem glavna junakinja glavnom junaku daje kompliment izjavom: „Imaš snažno srce, bez straha“. Međutim, ako bolje pogledamo, ako je hrabrost odsutnost straha koju neki, eto, prirodno posjeduju, onda ona nije vrlina – nešto što uvježbavamo, što je plod niza ispravnih odabira, stava, volje. Aristotel, koji je prvi neprolazno uvjerljivo razradio pojam vrline, mislio je upravo suprotno; hrabrost nije odsutnost straha, nego postojanost u dobru usprkos strahu. Poteškoća s vrlinom je u sljedećem: što je dobro, kako ispravno reagirati, to nije unaprijed zapisano u zvijezdama, to u svakoj situaciji osoba mora procijeniti. A da bi to mogla, mora već imati odnjegovan karakter.
Dakle, hrabrost nije urođen dio temperamenta, nego uvježbana sposobnost da, u situaciji u kojoj se s pravom bojimo, unatoč strahu učinimo ono što procijenimo da je ispravno. Kakve ćemo poruke u virtualnom prostoru širiti u ovoj situaciji, ostaje na procjenu svakoga od nas.
Ovim nipošto ne želim omalovažiti načelo opreza. Neki kažu da je bolje što više straha u ljudima jer upravo on osigurava pridržavanje mjera izolacije i socijalnog razmaka koji će svesti širenje virusa na najmanju moguću mjeru. Osobe koje se ne boje zaraze najopasnije su za okolinu, kažu. U tom smislu, u pravu su. Međutim, čovjek koji se potpuno prepustio strahu i panici, teško da će misliti na druge. Čini se da prekomjeran strah i panika imaju veze sa širenjem lažnih vijesti i kupovanjem kvasca, maski ili ma čega drugog u golemim količinama – pa ih onda ne može nabaviti nitko drugi.
U krizi smo dočekali Svjetski dan poezije 21. ožujka koji je ujedno i Svjetski dan osoba s Down sindromom i jučerašnji Svjetski dan kazališta. Dok ova situacija u mnogome podsjeća na teatar koji zabavlja bogove, ne zaboravimo da nam izolacija pruža mogućnosti nadahnjivanja na poeziji i drami od kojih dobar dio govori upravo o suprotstavljanju strahu za dobru stvar – o hrabrosti. Tu je poruku najbolje sažela drama HNK Split: Iskoristimo ovo razdoblje, dok čekamo povratak u normalnu svakodnevicu, kako bismo postali bolji ljudi.
Odajući počast žrtvama i svima koji se nesebično bore u ovoj situaciji, sebi samoj i svima vama želim da se manje samosažalijevamo i kukamo, te da više budemo hrabri i izdržimo teške dane.
Marina Katinić