Gavelline večeri: u potrazi za indentitetom

Smjestivši se između većih i starijih festivala, 50. Bitefa (Srbija) i 51. Borštnikova srečanja (Slovenija), 31. Gavelline večeri kao da su unaprijed osuđene na umjetnički oskudniji program.

Za razliku od prošlogodišnjih večeri programski građenih i osmišljenih na povjerenju, susretu i suigri, nastajanju i razumijevanju, ovogodišnje nastavljaju zagrebačku pomodnu potragu za pulsirajućim kazališnim izrazom i inventivnim dramaturškim rješenjima u jedanaest predstava iz Hrvatske i susjednih država. Studentske produkcije u tim novim obzorima postaju integralni dio programa.

Parafrazirajući Andriju Tunjića pulsirajuća se inventivnost kazalištem širi poput epidemije, a krajnji su rezultat konfuzne i dosadne predstave s obiljem scenskih znakova po kojima je, primjerice riječki HNK prepoznatljiv. Stoga ne čudi što su se u takvu okruženju na Gavellinim večerima našle hrvatske predstave poput Nad grobom glupe Europe u režiji Sebastijana Horvata i dramaturškoj preradbi Milana Markovića Matthisa, Hinkemann Igora Vuka Torbice i/ili Tri zime Ivice Buljana. Provincijalizmu, primjerice osječkoga kazališta u toj neobuzdanoj programskoj slobodi, nema mjesta. Kada je riječ o inozemnome programu, jedino mi uzbuđenje predstavlja dramsko pismo mlade Banjalučanke Tanje Šljivar (1988.) – Mi smo oni na koji su nas roditelji upozoravali u režiji Mirjane Karanović.

Priroda je dala toliko moći ženama da im je zakon mudro dao malo
Samuel Johnson (1709 – 1784)

Onkraj konfuzije i dosade, vrijeme se pokazalo najvrjednijim suputnikom u procjeni komada Tene Štivičić, Tri zime u kojoj prevladavaju prepoznatljivi i topli likovi s vrckavim smislom za humor. Upravo na toj toplini slovenska redateljica Barbara Hieng Samobor s ansamblom Mestnog gledališča ljubljanskog na Gavellinim večerima gradi predstavu čineći je suzdržanijom, sumornijom i komornijom od divertissementa Ivice Buljana u kojem se grčilo, opiralo i pretjerivalo. Takvim se oprečnim čitanjima drame potvrđuje njezina vrijednost sadržana u mnogoznačnostima izvedbi u Londonu, Ljubljani i Zagrebu.

Barbara Hieng Samobor i dramaturginja Eva Mahkovic zadržavaju izvornu dramu za razliku od promijenjenoga kraja u zagrebačkoj predstavi. Najveću pozornost pridaju nijansiranju likova. Posebno je potresna uloga poražene Alise (Tjasa Železnik) koja uistinu jest jedini glas razuma, nimalo nostalgičan za razliku od prethodnih generacija ili napredan logikom sponzoruše najmlađe Lucije (Tina Potočnik Vrhovnik). Nijansiranju nedostaje tečnosti jer se izmjene doba i godina događaju prilično staromodno navlačenjem zastora čime se trosatna drama nepotrebno usporava. Tom usporavanju zasigurno doprinosi i sam dramski tekst koji je bliži obiteljskome, nekad naivno nostalgičnome, ali duhovitom narativu, nego dramskim napetostima zarobljenim u zidovima stogodišnje kuće.

Tri zime Tena Štivičić

O kvaliteti se drame, ali i različitim te ipak komercijalno uspješnim postavljanjima na scenu, Tri zime pisalo mnogo. Predstava MGL-a tu nije ponudila nikakva dramaturški inventivna i/ili scenski pulsirajuća kreativna rješenja osim solidno i uvjerljivo postavljene drame. Ono što se s vremenskim odmakom u kontekstu Tene Štivičić čini zanimljivim jest daljnji život Triju zima – hoće li nas slojevitost te dramske uspješnice nagnati da toplinu, podršku i povjerenje tražimo samo u sjećanjima i nostalgiji koja ionako blijede ili ćemo poput sagi bliske Katarine Pavković (HNK Osijek, Unterstadt) pomiriti žive i mrtve kako bismo barem u kazališnoj iluziji stvarnosti trijumfirali nad beznađem. U svakome sam slučaju – klasa optimist.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More