Propitivanje granica između praznovjerja i razuma

Idomenej
Prošlogodišnje su 29. Gavelline večeri u izboru Nataše Govedić bile usmjerene na gledatelja, intimni susret pojedinca i kazališne umjetnosti.

Ovogodišnje slavljeničke 30. Gavelline večeri prema riječima dramaturginje i teatrologinje Mire Muhoberac nanovo upućuju na susret i suigru, nastajanje i razumijevanje, vrijednost stvaralaštva i života u prisnosti i ljekovitosti za ansambl i gledatelje. Nastavlja se prošlogodišnja festivalska potraga za premošćivanjem jaza između kazališta i publika, za poticajnim i zanimljivima istraživanjima u novim starim formama – od glasa, buke, brzine, okrutne stvarnosti do tišine, asketizma, dubine i idealizma.

Tako će gledatelji od 3. do 13. listopada 2015. u devet večeri moći vidjeti devet različitih kazališnih poetika kojima je zajednička snažna izvođačka energija. Ovogodišnje su novine koncertne izvedbe dramskih tekstova mladih dramskih pisaca u suradnji s Ogrankom mladih HDDU-a i razgovori s redateljem i glumcima nakon predstave u Gavellinu foajeu. Hvalevrijedno, no presporo za moj ukus.

Idomenej

S redateljskim idealizmom Renea Medvešeka i scenografijom, koja nalikuje uvodu u pjesničku zbirku Anne Carson, Autobiography of Red: ”Kada Homer piše o krvi, ona je crna”, svečano su otvorene 30. Gavelline večeri. Nevjerojatnu oratorijsku snagu glasa i riječi u predstavi lišenoj svih detalja od kostimografije, scenografije do svjetla nosi iskustveno raznoliki, skoncentrirani i precizni ansambl splitskoga HNK-a. Riječ je o Idomeneju proslavljenoga Rolanda Schimmelpfenninga (1967.) koji tjera gledatelja na pažljivo i skoncentrirano slušanje.

U pričanju priče otkriva se sva krhkost mita o Idomeneju koji povratkom u domovinu doživi strašan brodolom te se zaklinje ne odveć milostivom Posejdonu na prvu ljudsku žrtvu ako ih spasi. Prema mitološkoj predaji Idomenej žrtvuje sina Idomana te time navuče bijes bogova i biva protjeran. Schimmelpfenning posredstvom toga mita propituje naše granice između praznovjerja i razuma, a Medvešek različitim glasovima od morskih orgulja, korskog izgovaranja ansambla, pojedinačnih inačica događaja, uzbudljivih preokreta, postavlja pitanje o opravdanosti gubitka ljudskoga života.

Idomenej 3

Pitanje opravdanosti nosi snažnu poruku – svaki je gubitak strašan, a početak i kraj svakoga rata jest žrtva. Odviše propovjednički, odviše asketski! No, u tome propovjedničkom asketizmu postoji snovita ljepota, ustrajnost i nada koju redatelj poput malene drvene galije u njegovu Kristoforu Kolumbu oprezno prenosi od gledatelja do gledatelja. Nalik piscu Ceesu Nooteboomu donosi nam mora, neba, kopna, vulkane, brodolome kao odu ne odveć optimističnome i mudrome svijetu, ali svijetu u kojem smo živjeli i u kojem ćemo živjeti možda još samo trenutak.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...