Gavelline večeri: Divlje meso

Divlje mesoToliko su malo povjerenja u dramski tekst proslavljenoga Gorana Stefanovskoga imali sarajevski redatelj Dino Mustafići dramaturginja Željka Udovičić Pleština kada su ga odlučili dramaturški i scenski fragmentirati.

Pritom ni crème de la crème bosanskoga glumišta u velikom ansamblu Narodnoga pozorišta Sarajevo – Vesna Mašić, Josip Pejaković i Zijah Sokolović – nisu uspjeli zadivljujućim glumačkim interpretacijama ispuniti osjećaj praznine.

Divlje meso, tada dvadesetosmogodišnjega pisca, i u režiji Slobodana Unkovskoga na 25. Sterijinom pozorju 1980. dobilo je najvažnije nagrade od najbolje predstave u cjelini, najboljega suvremenoga dramskog teksta, režije do priznanja kritike. Ljepotu toga dramskog pisma čini pomno osmišljena dramska radnja pred sami početak Drugoga svjetskog rata, nimalo slučajna bapska simbolika divljega mesa, profiliranost likova, aktualnost i kritički odnos prema obiteljskim, društvenim i nacionalnim pitanjima s istančanim razumijevanjem konteksta i slaganjem narativa koji na površinskoj razini zrcale prošlost, no istodobno govore o sadašnjosti i budućnosti vječnoga vraćanja jednakoga u povijesti individualnih i društvenih sukoba.

Mustafićeva je sumnja u unutrašnji život likova, u ovome slučaju obitelji Andrejević, i univerzalnost priče izražena osuvremenjivanjem vremena radnje. Naslućujemo kako je riječ o današnjici pomoću simbolike divljega mesa u trojice braće – Stefana (Adi Hrustemović) guši besperspektivna sredina jer ga zove Europa, odnosno kapital, Simona (Ermin Sijamija) PTSP, a Andreja (Aldin Omerović) vlastiti bunt.

Mjesto je nepoznato, dobrohotno pretpostavljamo neodređeni prostor bivše Jugoslavije, iako prisutni motiv skloništa može suziti potragu na države u kojima se ne tako davno vodio rat.

Scenografija (Mirna Ler) modernoga zatvora i vječnoga prevrtanja stolova, povijest sukoba unutar pojedinca i obitelji, rata koji je i u miru prisutan, služi redateljskom shvaćanju tih sukoba kao stvari balkanskog mentaliteta i odražava nedostatak povjerenja u unutrašnji život likova kojima su jednako važne povijest i geografija. Rastrgani između nekadašnjega komunizma i neoliberalnoga kapitalizma, fizičkoga rada i kancelarije, ostanka i odlaska, likovi se fizički, a ne emocionalno guše. Primjerice, Simona ne slama njegov unutrašnji pritisak, nego metak. Simbolika zapadnoga grabežljivca Klaus (Zijah Sokolović) neuništiva je i otporna na metke. Pucnjevima dramski tekst gubi većinu aktualnosti i tragičnosti.

Zbog redateljske je i dramaturške sumnje u univerzalnost umjetnosti predstavi nedostajala neophodna vjera u kazalište kao prostor razmjene misli ovdje i sada, a u kontekstu kazališnih susreta Gavellino povjerenje u sebe i svoj zadatak. Ako umjetnost ne vjeruje u vlastitu univerzalnost, kako onda tu vjeru očekivati kod publike?

Anđela Vidović

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...