Gastonovih 60: Beskrajno naivan u pacifizmu i iznimno oštar u satiri

Tijekom godina, devetsto i nešto gegova ”Gastona Šeprtlje” objavljeno je u petnaest samostalnih albuma, s nekoliko kompilacijskih izdanja poput aktualnoga ”Gaston slavi šezdeseti rođendan” u izdanju Zagrebačke naklade. Tim povodom organizirana je i izložba Veleposlanstva Belgije u Republici Hrvatskoj koja je publici predstavljena u Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu. Na samome otvorenju predstavljena su dva posljednja albuma Gastona Lagaffea prevedena na hrvatski jezik.

Nastao davne 1957., Gaston Lagaffe, u prijevodima većine domaćih i regionalnih izdavača najpoznatiji kao Gaston Šeprtlja, te kao Gaston Zmotanac u aktualnome prijevodu Zagrebačke naklade, jedan je od zaštitnih znakova francusko-belgijske škole stripa. Za razliku od drugih legendarnih likova koje povezujemo s tom stripovskom tradicijom poput Asterixa ili Luckyja Lukea s kojima dijeli specifičan smisao za humor i fizičku komediju, Gaston ne posjeduje nikakve herojske osobine i ne ističe se ničim osim nespretnošću, ali i nesputanom maštom.

Gastonov ”otac”, scenarist i crtač André Franquin, rođen je u Eterbeeku u Belgiji 1924. Crtao je od malih nogu i već u mladosti surađivao s Mauriceom de Bevereom, poznatijim kao Morris, tvorcem Luckyja Lukea, i Pierreom Cullifordom ili Peyom, autorom Štrumpfova, da bi nakon Drugog svjetskog rata dobio posao u izdavačkoj kući Dupuis. Franquin je smjestio šeprtljavog protagonista u uredsku svakodnevicu proširenu jednom zanimljivom metadosjetkom. Naime, Gaston je zaposlenik fikcionalizirane inačice redakcije Spiroua, u stvarnosti strip-časopisa u kojem je Gaston i započeo stripovski život.

Franquin, koji je radio na ”Spirou i Fantasiju”, primarnom serijalu časopisa Spirou, prvi je put predstavio lik Gastona u broju 985, u veljači 1957. Gastonova početna svrha bila je popunjavanje prostora u časopisu, a njegov dolazak najavljen je mjesecima unaprijed tajanstvenim plavim stopama po rubovima korica. U početku bi Gaston, ”junak bez posla”, dobio tek po jedan kadar pa potom pasicu na dnu stranice. Tek od 1959. Gaston dobiva pola, a od sredine šezdesetih cijelu stranicu. Ispočetka se pojavljuje kao sporedni lik u ”Avanturama Spiroua i Fantasija”, najčešće tako što bi nespretnošću zadao glavobolje naslovnom dvojcu. No Franquin se s vremenom zasitio rada na ”Spirou i Fantasij”, serijalu koji je naslijedio od Josepha Jijé Gillaina 1946., pa ga je 1968. napustio i odlučio se koncentrirati na sve popularnijeg Gastona na kojem je radio praktički do svoje smrti 1997., uz usporeni tempo rada tijekom osamdesetih.

”Gaston” je pisan u klasičnom ”geg” formatu francusko-belgijskog stripa. Epizoda zauzima jednu stranicu, poanta šale često je vizualna, unaprijed naglašena dijalogom, a humor se oslanja na mješavinu fizičke komedije, verbalne dosjetke i kontinuiranog epizodičnog vica. Franquin se scenaristički često oslanjao na nervozne likove, a to je crtački sjajno upotpunjavao uporabom raznobojne estetike, naglašenim korištenjem kontrasta svjetla i sjene te osebujnim darom za naglašavanje pokreta. Strip nema striktnu radnju. Njegov humor proizlazi ponajprije iz osobnosti glavnog lika, koja je mješavina lijenosti i iznenadne, nekontrolirane hiperaktivnosti. Isprva zamišljen kao iritantni, nemarni i ne baš bistri adolescent, Gaston je s vremenom dobio čvrstu osobnost upotpunjenu pogrešno usmjerenom kreativnošću i specifičnim smislom za humor. Vođen dobrim namjerama, ali i manjkom zdravog razuma, Gaston često uzrokuje nesreće kamo god se okrene iz čega i proizlazi njegov nadimak Lagaffe (usp. franc. pogreška).

Lik Gastona spoj je prenaglašenih arhetipova ludog znanstvenika i vječnog Petra Pana utjelovljenih u liku čija nemarna pojava – zeleni džemper, uske traperice, istrošene plave espadrile, nemarno održavana kosa koja ide preko očiju i ušiju – predstavlja mladenačku kontrakulturu od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada strip doživljava vrhunac popularnosti.

 

Gaston je utjelovljenje dobronamjernog, mada često entropičnoga slobodnog duha. Tijekom godina eksperimentirao je s kuhanjem, raketnom znanošću, glazbom, elektroničkom opremom, telekomunikacijama, kemijom, uvijek s ludo zabavnim, ali i katastrofalnim rezultatima. Među njegovim najpoznatijim izumima su ”gastonfon”, kombinacija harfe i divovskog roga koja proizvodi nesnosan zvuk u ušima svih prisutnih osim u onima svojeg vlasnika, a Gaston ga drugom prilikom koristi kao aktivističko sredstvo tjeranja lovaca na kitove. Tu su i kaput koji grije sam sebe te pneumatska pepeljara osmišljena da usisava pepeo cigareta, a redovito usiše ugovore jednog od glavnih antagonista serijala, bogatog biznismena De Mesmaekera. Drugi njegov stalni ”neprijatelj” je i policajac koji ga neprekidno upozorava kako parkira prepoznatljivi starinski Fiat na nedozvoljenom mjestu. Gaston to koristi kao povod za brojne nepodopštine poput maskiranja prometnog znaka za zabranjeno parkiranje u divovsku lizalicu i sl.

S druge strane, on je i utjelovljenje prokrastinacije, uvijek spreman na bezrazložno odlaganje posla, a to njegovu osnovnu uredsku funkciju – odgovaranje na pisma čitatelja – čini praktički nemogućom misijom izgubljenom u začaranom krugu nerada. Često se naš junak nakupljene gomile pošte mora rješavati neobičnim izumiteljskim hobijem zbog kojeg je, uostalom, i došlo do zaostataka.

Jasno je stoga da je Franquinu Gaston meta i sredstvo kritika. On je lijen, nespretan, nesmotren, vrlo često opasan za sebe ili druge, ali istodobno predstavlja ono najbolje iz mladenačke kulture druge polovice dvadesetog stoljeća – dobronamjeran je, skroman, iskren, sklon propitivanju autoriteta i korporativnih interesa. Drugim riječima, ”Gaston” je djelo istodobno beskrajno naivno u pacifizmu i iznimno oštro u satiri suvremenih birokratskih organizacija. Autori u časopisu Spirou bili su ograničeni u izražavanju političkih stajališta, no Franquin je uz izrugivanje birokraciji, autoritetima i normama produktivnosti vrlo jasno naglašavao ideje miroljubivosti i brige za okoliš pa je izvan Spiroua Gastona ”posuđivao” kao promotivni materijal organizacijama poput Greenpeacea ili Amnesty Internationala.

O trajnoj popularnosti Franquina i njegova trapava junaka govore ne samo sveprisutnost njegova lika i djela, nego i prikazana filmska adaptacija ”Gaston Lagaffe” Pierrea-Françoisa Martina Lavala na otvorenju izložbe. Film u travnju stiže u hrvatska kina.

Karlo Rafaneli

***

Izložbu o kralju šeprtljavosti možete pogledati od 14. veljače do 4. ožujka 2018. u Francuskome institutu.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More