Zrelost nekog društva odražava se u njegovoj skrbi za najranjivije ili marginalizirane skupine. Na krajnjem jugu Australije od 1987. djeluje kazalište Back to Back kao rezultat vladine nove politike brige i odgovornosti.
U tom kazalištu igra peteročlani glumački ansambl s intelektualnim poteškoćama – Brian Tilley, Mark Deans, Scott Price, Simon Laherty i TBC (profesionalni glumac). Njihove su predstave drukčije jer se umjetnošću bore protiv predrasuda prema ljudima s posebnim potrebama.
Ganeš protiv Trećeg Reicha postavljen na sceni Travno 24. rujna 2014. rezultat je napornoga rada petorice glumaca, dvojice dramaturga, umjetničkoga ravnatelja Brucea Gladwina i improvizacije. Ansambl nikada ne radi na gotovu tekstu, njihov je rad proces u kojem se ideje, umijeća i umjetničko vodstvo stapaju u cjelinu.
Pratimo dvije usporedne priče – glumački ansambl s redateljem koji radi na predstavi i predstavu samu u kojoj Ganeš, epski junak, indijsko božanstvo koje otklanja prepreke, propituje simboliku ukradene svastike. Protagonisti ne mogu uvijek razlučiti stvarnost i fikciju, iako su teme koje iznose važne. Riječ je o odgovornosti i zlouporabi moći. Predrasude koje im nameće društvo jer imaju intelektualne poteškoće prenose jedni na druge. Tako će Scott olako uvrijediti Marka izjavom da ima mozak zlatne ribice, a redatelj koji stalno povlači razliku stvarnost/fikcija ostat će predugo zarobljen u fikciji i počet će manipulirati ansamblom.
S jedne strane, glumci iznose vlastiti pogled na svijet, razmišljanja o tome kako netko treba nositi ulogu i je li uopće prikladna. Dijalozi su jednostavni, iskreni, ponekad eksplozivni i puni psovki, zapravo dječji. Imaju li ti glumci uopće pravo iznositi priču o zlouporabi svastike i nacizmu na pozornici, ali i u svakodnevnom životu? Tko ima na to pravo? S druge strane, u epskome putovanju u nacističku Njemačku Ganeš upoznaje mladog Židova s poteškoćama kojeg je Mengel poštedio smrti jer će na njemu vršiti eksperimente. Ironično, poteškoće su mu spasile život.
Prekidanje glumljenih scena je zapravo propitivanje umjetničkoga stvaranja u kojem se na kraju događa zanimljiv obrat. Redatelj obučen u nacističku uniformu i isprovociran Scottovom nemogućnosti da odglumi smrt postaje uznemirujuće agresivan prema cijelom ansamblu. Nasilan kraj završava igrom skrivača i ostavljanjem najranjivijeg člana Marka samoga na pozornici ispod stola. Čudno!
Slojeviti metateatar koji vizurom njegovih protagonista na krajnje jednostavan način propituje vlastitu ulogu u društvu, ljudske mogućnosti interpretacije svijeta, ostavlja mnogo prostora za razmišljanje, ali i misao da odgovorno društvo čini odgovorno kazalište.
Anđela Vidović