Prevladavanje predrasuda: Odgovorno društvo čini odgovorno kazalište

Ganeš protiv Trećeg Reicha
Zrelost nekog društva odražava se u njegovoj skrbi za najranjivije ili marginalizirane skupine. Na krajnjem jugu Australije od 1987. djeluje kazalište Back to Back kao rezultat vladine nove politike brige i odgovornosti.

U tom kazalištu igra peteročlani glumački ansambl s intelektualnim poteškoćama – Brian Tilley, Mark Deans, Scott Price, Simon Laherty i TBC (profesionalni glumac). Njihove su predstave drukčije jer se umjetnošću bore protiv predrasuda prema ljudima s posebnim potrebama.

Ganeš protiv Trećeg Reicha postavljen na sceni Travno 24. rujna 2014. rezultat je napornoga rada petorice glumaca, dvojice dramaturga, umjetničkoga ravnatelja Brucea Gladwina i improvizacije. Ansambl nikada ne radi na gotovu tekstu, njihov je rad proces u kojem se ideje, umijeća i umjetničko vodstvo stapaju u cjelinu.

Pratimo dvije usporedne priče – glumački ansambl s redateljem koji radi na predstavi i predstavu samu u kojoj Ganeš, epski junak, indijsko božanstvo koje otklanja prepreke, propituje simboliku ukradene svastike. Protagonisti ne mogu uvijek razlučiti stvarnost i fikciju, iako su teme koje iznose važne. Riječ je o odgovornosti i zlouporabi moći. Predrasude koje im nameće društvo jer imaju intelektualne poteškoće prenose jedni na druge. Tako će Scott olako uvrijediti Marka izjavom da ima mozak zlatne ribice, a redatelj koji stalno povlači razliku stvarnost/fikcija ostat će predugo zarobljen u fikciji i počet će manipulirati ansamblom.

S jedne strane, glumci iznose vlastiti pogled na svijet, razmišljanja o tome kako netko treba nositi ulogu i je li uopće prikladna. Dijalozi su jednostavni, iskreni, ponekad eksplozivni i puni psovki, zapravo dječji. Imaju li ti glumci uopće pravo iznositi priču o zlouporabi svastike i nacizmu na pozornici, ali i u svakodnevnom životu? Tko ima na to pravo? S druge strane, u epskome putovanju u nacističku Njemačku Ganeš upoznaje mladog Židova s poteškoćama kojeg je Mengel poštedio smrti jer će na njemu vršiti eksperimente. Ironično, poteškoće su mu spasile život.

Prekidanje glumljenih scena je zapravo propitivanje umjetničkoga stvaranja u kojem se na kraju događa zanimljiv obrat. Redatelj obučen u nacističku uniformu i isprovociran Scottovom nemogućnosti da odglumi smrt postaje uznemirujuće agresivan prema cijelom ansamblu. Nasilan kraj završava igrom skrivača i ostavljanjem najranjivijeg člana Marka samoga na pozornici ispod stola. Čudno!

Slojeviti metateatar koji vizurom njegovih protagonista na krajnje jednostavan način propituje vlastitu ulogu u društvu, ljudske mogućnosti interpretacije svijeta, ostavlja mnogo prostora za razmišljanje, ali i misao da odgovorno društvo čini odgovorno kazalište.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More