Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku Luke Bekavca – produkt šuma između autora i pripovjedača

Posjetitelji koji su u petak 9. veljače pohodili Muzej (nekadašnju Galeriju) likovnih umjetnosti u Osijeku da bi prisustvovali promociji nove knjige Luke Bekavca Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku – studije, ruševine (Fraktura, 2017) te čuli nešto o prošlosti institucije, njezinim nekadašnjim i sadašnjim zaposlenicima, izložbenim programima i manifestacijama koje su se u njoj zbivale zasigurno su ostali prilično iznenađeni kada su ubrzo nakon početka predstavljanja shvatili da slušaju o knjizi Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku, ali ne i o Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. Slušali su o jednoj mogućoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti Galerije, ali ne o onoj Galeriji koju oni možda poznaju ili su je poznavali, o Galeriji u čijim prostorijama trenutno borave i koja im se na stanoviti način utisnula u memoriju.

“…čini mi se da je poznajem oduvijek, no kao da ujedno nastaje sada i ovdje, pred mojim zatvorenim očima (…)”

Upravo je ta Galerija uz pomoć Ivane Buljubašić, Vlastimira Kusika i Seida Serdarevića na ovoj seansi trebala biti podražena i dopunjena iskustvima Osječanina Luke Bekavca, autora knjige. Nijedan od ovih zahtijeva nije mogao biti ispunjen jer cilj je, kako knjige tako i promocije, bio predstaviti upravo nepredstavljive segmente Galerije – one koji nisu utkani u povijest zgrade i institucije, iako su mogli biti, kao i one koji su se možda dogodili ili će se u budućnosti dogoditi unutar ove institucije, premda do toga ne mora doći jer u tekstnu projekciju Luke Bekavca nije upisana nikakva nužnost zato što njegova knjiga predstavlja tek fikcijsku priču (ili niz priča) o Galeriji i u kojoj su „svi tekstovi“ za ovo izdanje „revidirani i u detaljima izmijenjeni.“

Podijeljena u šest poglavlja (Šum, Zastor, Potpis, Post scriptum, Prah i Mreža) od kojih svako funkcionira samo za sebe kao samostalna i samodostatna kratka fikcijska proza, Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku nalazi se na granici između romana i zbirke priča. Pisac ju je sklon tretirati upravo kao zbirku kratke fikcijske proze „koja nastoji poništiti taj status i ponašati se kao dokument očevidca“. Bekavac zanimljivim smatra spomenuti da se u knjižničarskoj katalogizaciji ovu knjigu ponegdje uključilo u rubriku esejistike ili u onu kojoj pripadaju knjige iz područja znanosti o umjetnosti, poput monografija o umjetnicima, umjetničkim zbirkama i institucijama. Stvarnost ljudi i događaja koji se pojavljuju u tekstu fikcijske je prirode. Iako se sve doimlje stvarnim, ono je stvarno samo unutar teksta, ali ne i izvan njega. Taj procjep između stvarne i fikcijske razine pisac objašnjava pojmom šuma koji je bitan aspekt njegove poetike.

“Šum se, za gotovo svakog tko je imao ikakvoga dodira s humanističkim znanostima, pretvorio u neku vrstu leksikalizirane metafore; začuvši tu riječ, izrečenu u bilo kojem kontekstu, više nitko ne pomišlja na zvuk, nego samo na koroziju informacije, nagriženu olupinu poruke zarobljenu u komunikacijskom kanalu”, napominje se čitatelju na početku knjige.

Koliko god književnost, čak i ona krajnje realistična, nastojala oponašati stvarnost, tu istu stvarnost uvijek čini lažnom slično kao što realistično slikarstvo falsificira vidljivu stvarnost jer konačno, u slikarstvu se uvijek radio tek o boji i kompoziciji te njihovoj isprepletenosti. U pričama se iz romana nastoji prikriti fikcijska razina teksta kako bi nalikovao svjedočanstvu, no problem je što tekst nije u stanju duplicirati stvarnost. Prikrivanje fikcijske razine teksta povezano je sa šumom u kojem nalazimo događaje iz prošlosti ili budućnosti organizirane po nekoj drugoj logici i kojih se sjećamo, ali ne uvijek potpuno pa ih se nadograđuje fikcijom sjećanja koja također stvara sjećanje, ali je to sjećanje neke druge prirode.

Pisac u šumu otkriva mogućnost za distorziju teksta i razbijanje vremenskoga kontiunuuma kojemu se treba pokoravati lik pripovjedača – a on nosi ime i prezime autora. Dojam distorzije teksta dodatno osnažuje Bekavac-pisac koji zapisuje svjedočanstva Bekavca-pripovjedača o njegovim iskustvima vezanim za Galeriju likovnih umjetnosti koja Bekavcu-piscu ne mogu biti poznata, kao što nisu poznata ni čitateljima. Iz toga komunikacijskog šuma nastaju priče koje su isključivo pokušaj da se šum pripitomi i pretvori u nešto čitljivo i razumljivo svijetu izvan njega. Pretvorba nastaje posredstvom pripovjedačeva potpisa koji je „okvir kroz koji treba skočiti“ i koji služi odvajanju „biološke egzistencije od koncepta biografije koji je sputava, a autobiografija predstavlja nužan preduvjet takvog oslobođenja – konstitutivnu smrt koja logički prethodi ne samo mojoj biološkoj smrti nego i mojem životu.“

Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku na granici je između romana i zbirke priča. Pisac je tretira kao zbirku kratke fikcijske proze, a u knjižničarskoj katalogizaciji uključuju je u rubriku esejistike ali i u knjige iz područja znanosti o umjetnosti, poput monografija o umjetnicima, umjetničkih zbirki…

U tekstovima knjige riječ je o “nizu naizgled slučajnih događaja, no u njihovu se epicentru nalazi Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku: čini mi se da je poznajem oduvijek, no kao da ujedno nastaje sada i ovdje, pred mojim zatvorenim očima (…)” Galerija iz knjige zaista i nastaje “sada i ovdje” u trenutku kada pripovjedača ispisuje svjedočanstva o njezinoj fiktivnoj prošlosti jer “sve što u ovom trenutku pišem”, pisat će pripovjedač, “sve što je itko ikada napisao, sve što će se jednom zapisati, zapravo je već i još uvijek vječno djelatno, sve se to piše sada”.

Iz toga razloga čitatelja ne bi trebali čuditi brojni neodgovarajući opisi zgrade Galerije i priložena fotografija zgrade reproducirana na osmoj i devetoj stranici, analiza programa koji se ondje odvijao nekih davnih i budućih godina, galerijska arhivska građa, zapisi iz dnevnog tiska koji nikada nisu napisani te slični dokazi koji s Galerijom nemaju nikakvu stvarnosnu poveznicu budući da su stvar “dokumentarne mistifikacije”. Takvoj “dokumentaciji” pripada i vinil ploča priložena posebnom izdanju knjige tiskanom u dvijestotina primjeraka koju je pripovjedač pronašao u arhivu Galerije i o kojoj piše u prvoj priči.

Neke ključeve za čitanje teksta ponudio je sam pripovjedač, no problem je što Bekavac-pripovjedač nije Bekavac-pisac, kao što ni Galerija likovnih umjetnosti opisana u knjizi nije ona iz stvarnosti što stvara prividnu zbrku. Pripovjedač kaže da bi iskazi o prošlosti trebali “imati oblik pripovjednog lanca koji povezuje stanje a sa stanjem b, ali ja mogu pokazati samo privid pravocrtne progresije, statično stanje a koje se, obilaznicom više ili manje neopipljivih ili zamišljenih b, spiralno vraća samome sebi ili svojoj zrcalnoj slici”.

Pišući, nadalje, o karakteru šuma utkanog u tekst ističe kako je baš on:

“Razlog zbog kojeg ništa što sam napisao, kao i ništa od onoga što slijedi, doista ne možemo nazvati fikcijom, iako to nitko normalan ne bi prepoznao kao istinu. Posljedice opisanih događaja za mene su gotovo opipljive, ali ne mogu dokazati da se bilo koji od njih uistinu dogodio. Čin kojim ih ovdje reproduciram, kao i njegov rezultat, više nisu podložni verifikaciji. Priroda tog čina, tog iskustva, ili kratki spoj čije ime ne smijem izgovoriti, ili nešto što prethodi pisanju – ili nastaje zajedno s njim – te onemogućuje njegovo oblikovanje u koherentan iskaz, u val koji će titrati pravilno: to je, zapravo, mjesto na kojem ova priča počinje.”

Zapadna tradicija prihvaća kako je prapočelo svega Logos, odnosno Riječ, dok Istočnjaci tvrde da je u jezgri svega Om, vibracija koja u sebi sadržava sve zvukove i iz koje su se izrodili svi jezici. Iz vibriranja i šumorenja metaforičkoga Om-a proizašao je glas pisca – frekvencija šuma na kojoj on dobiva artikulirani fonetski oblik – koji je zatim putem pisma pripovjedača dobio svoj lingvistički zapis pod naslovom Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku.

Šum još uvijek nije dokraja artikulirana misao te ga se može shvatiti kao totalitet misli koje se kroz glas oblikuju u određenu misao i potom zapisuje pomoću pisma. Pismo ima prirodu znaka te ono ne može u potpunosti preslikati misao i stoga, tvrdi lingvist Ferdinand de Saussure, u pismu dolazi do “degeneracije” značenja u odnosu na govorni jezik, a degeneracija je upravo “korozija informacije” ili “nagrižena olupina poruke zarobljena u komunikacijskom kanalu” o kojoj govori Bekavac i koja je upisana u svaki segment njegova romana.

Edmund Husserl bit glasa vidi u njegovoj povezanosti s mišljenjem jer je glas u izravnoj vezi sa stanjima duše i egzistirajućim JA. Glasovi koje Bekavac-pisac artikulira kroz pismo / književni tekst – a koji proizlaze iz vibracije metaforičkoga OM-a – tek su neke od aktualiziranih mogućnosti misli oslobođenih od vremenskih i uzročnih zakonitosti budući da na razini postojanja teksta nema sukcesivnoga trajanja. Za razliku Husserla koji glas utemeljenje u mislećem subjektu, odnosno u egzistirajućem JA, poststrukturalist Jacques Derrida tvrdi kako JA u tekstu ne ovisi o egzistenciji onoga što stoji iza pisanog JA. Upravo je to pozicija iz koje Bekavac piše svoj roman.

Zaključno je možda zgodno spomenuti da čitatelji doista nemaju pravo tražiti od Bekavca-pisca da bude egzistencijalni temelj Bekavcu-pripovjedaču jer potonji funkcionira isključivo na razini pisma koje je, reći će Derrida, nužno zlo o kojem se ne raspravlja. Zbog svega spomenutoga (iako ima još pregršt neotkrivenih dimenzija teksta koje vam ostavljamo na otkrivanje) Luka Bekavac nam se prezentira kako vrlo osviješteni pisac kojemu teorija gradi književni tekst, a tekst pak sustavnu poetiku koju pišu ili pisac ili pripovjedač ili netko tko ju je već zapisao egzistirajući u činu pisanja.

Igor Loinjak

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...