Festival Fyre: Profiteri svih vrsta, ujedinite se

Where's Gigi?

Baš kako najava prvog sugerira, dva nedavno izašla dokumentarca – Netflixov ”Fyre” i Huluov ”Fyre Fraud” – bave se ”najvećom zabavom koja se nikad nije dogodila”, luksuznim glazbenim festivalom koji se u proljeće 2017. pretvorio u medijsku senzaciju iz razloga potpuno suprotnih od onih koje su organizatori željeli. ”Nova Coachella” završila je tako s tužbama teškim stotinu milijuna dolara te fotografijama ustajalih sendviča i šatora za slučajeve prirodnih katastrofa, umjesto Instagram modela i beskrajnog luksuza iz promotivnih videa.

Ni sami filmovi nisu prošli bez kontroverzi. Treba napomenuti da se ”Fyre” redatelja Chrisa Smitha našao na udaru kritika zbog uključenosti Jerry Medije, PR agencije koja je sudjelovala u promociji samog festivala, ali i u produkciji filma. ”Fyre Fraud” Jennera Fursta i Julie Willoughby suočio se s kritikama pak zbog odluke da plate ekskluzivni intervju Billyju McFarlandu, izvršnom direktoru festivala Fyre, osuđenom na šest godina zatvora zbog financijskih prevara.

Premda oba dokumentarca obrađuju istu temu i dolaze do sličnih zaključaka, stil, argumenti i način na koji to rade podosta se razlikuju. Suprotstavljeni na preplavljenom tržištu, spojeni ipak daju sliku najbližu cjelovitoj priči. ”Fyre” iskusnoga dokumentarista Smitha tehnički je bolji film, nesmiljeno brz, duhovit i urnebesan poput događaja kojeg tematizira, dok ”Fyre Fraud” pruža uvid u širi kontekst priče i podvlači bitno upozorenje aktualnim i budućim internetskim i tech poduzetnicima.

Billy McFarland u filmovima predstavljen kao nadobudni dvadesetpetogodišnji poduzetnik, tobožnji vunderkind s vizijom. U stvarnosti njegova vizija nije ništa drugo doli prodavanje magle metodama tek malo sofisticiranijim od onih prosječna ulična prevaranta. Primjerice, prije festivala Fyre radio je na Magnises, ”ekskluzivnoj kreditnoj kartici za milenijalce”, koja je obećavala pristup raznim elitnim događajima i lokacijama. Društvena i gospodarska klima u kojoj je uspio izvesti svoje prevare pogodna je za ljude širokog osmijeha i brzog jezika poput njega.

Pun praznih priča o pozitivnosti, napretku i življenju punim plućima, McFarland je uspio privući investitore i poznate osobe, ali je potpuno zakazao u izvedbi. Oba filma ostavljaju malu mogućnost da su njegove poslovne ambicije bile stvarne, a rezultati pokazuju kako je riječ o beskrupuloznim prevarama koje nisu imale nikakva stvarna pokrića. Magnises, koji se hvalio stotinama tisuća korisnika, a zapravo je brojio tek nekoliko tisuća, neslavno je propao 2016. kad je jedan od glavnih McFarlandovih ulagača završio u zatvoru zbog malverzacija cijenom nafte. Billy i njegov poslovni partner, nekoć megapopularni reper Ja Rule, odlučili su praktički istu stvar prepakirati u novo izdanje – glazbeni festival za bogatu mladost koja traži dobre lokacije za fotografije na Instagramu.

Ako još niste pogledali dokumentarce, ne želim vam kvariti doživljaj nabrajanjem stotina nebuloza i suludih obrata koje je ova priča imala. Iako je nakon propasti bila ismijana kao ”Gospodar muha” ili ”Igre gladi” za mlade bogataše, u stvarnosti je priča završila daleko gore od nekoliko mladaca koji nisu dobili svoju zabavu i internetske sprdnje. ”Fyre” posebno briljira u dijelovima u kojima autori razgovaraju sa stanovnicima otoka Great Exuma, na kojem je festival nakon nešto peripetija trebao biti održan, a mnogi su mjesecima radili bez obećanih honorara da bi im na kraju ostali desetci tisuća dolara duga i gubitaka. Za McFarlanda i njegovu ekipu svaki je problem bio rješiv ili se barem mogao zaobići. Ljudima kojima je obećan unosan posao, a ostavljeni su stvarni dugovi zbog radova i usluga koje su pružali, ”zabava na otoku koji je pripadao Pablu Escobaru” ostavila je gorak okus u ustima i pitanje je hoće li im nanesena šteta ikad biti nadoknađena.

Nakon tog debakla McFarland je na uvjetnoj slobodi pokušao još jednu prijevaru koristeći popis kontakata festivala Fyre preko koje je prodavao nepostojeće karte za događaje poput Super Bowla, Met Gale, Rihannine koncerte ili mjuzikl ”Hamilton”. U intervjuu za ”Fyre Fraud” McFarland ostavlja dojam kompulzivnog lažljivca kojemu je teško pamtiti vlastite laži. Unatoč naznakama šarma koji svi protagonisti dokumentaraca spominju, on pokazuje ponajprije sociopatsku nebrigu za išta drugo osim sebe. No, iako je on glavni krivac sigurno nije jedini. Na kraju ”Fyre Frauda” Oren Aks, čovjek koji je radio promidžbu festivala na društvenim mrežama na pitanje tko je kriv, odgovara – svi. I to je najtočnija moguća dijagnoza jer iako je riječ o prijevari, ona je simptomatična za doba kasnog kapitalizma koji ”iskustvo života” glorificira kao magičnu riječ koja otvara sva vrata.

Premda su filmovi prije svega priče o McFarlandovim makinacijama, one ne bi bila moguće bez Ja Rulea, inače zaslužnog za neke od najsmješnijih odgovora u filmovima poput ”nije u pitanju prijevara nego lažno oglašavanje” ili ”novi projekt je drukčiji od Fyrea, ali sličan”. Tu su i organizator događaja Andy King, tragikomična zvijezda Netflixova filma, zatim Instagram influenceri poput Belle Hadid i Kendall Jenner, čija je rana promocija događaja pomogla stvoriti prenapuhanu atmosferu za kasniji debakl te još desetci drugih naivnih i manje naivnih protagonista cijele farse.

Fyre nije priča o McFarlandu. Taj pokušaj odraz je društvene, kulturne i poduzetničke klime koja puki potencijal pretvara u nešto što je jednako stvarno i vrijedno, kao i ono što postoji u trenutačnom vremenu. Uloži li se stvarni trud, to ne mora uroditi takvom sramotom, ali uvijek ostavlja prostora za manipulatore i profitere svih vrsta. Ako posljedice za one koje takvu atmosferu zlorabljuju ne budu oštre i stvarne, događaji poput Fyrea postat će pravilo, a ne iznimka.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...