Funkcioniraju i bez službenog financiranja: Čisti i reprezentativni primjer ignoriranja kulture

Svako mjesto na ovom svijetu je mali privatni teatar. Neopipljiva umjetnost protkana jedinstvenim mentalitetom, pričama ”među sobom”, jutarnjim kavama i noćnim užitcima.

Kada se iz takve neopipljive sfere počne opipavati glumačka družina spremna zaboraviti ispolitiziranost i prepustiti se u ruke Shakespeara dobijemo sitni predložak Malog mista. Jedna takva družina nalazi se u Omišu, mjestu gdje mnogi prolaze, a rijetki ostaju.

Dječji teatar Harlekin (osnovan 2006.) bit će točak zamašnjak i nukleus svježih snaga pri formiranju nove kazališne udruge Gradskog teatra mladih Mali Princ, 2009. godine, koja u samom začetku broji 11 odraslih članova (Ivica Sorić Suri, Marijana Mimica, Žana Antičević, Ivan Perić, Zdravka Samodol, Tereza Mimica, Josip Sebeledi, Milena Pribičević, Marko Kapitanović). Njen osnivač i začetnik bio je profesor Petar Buljević.

Gradski teatar mladih Mali Princ je krenuo dosta ambiciozno i već 2010. godine pripremio dvije drame i to Bazen u dvorištu suvremenog talijanskog autora Carla Marie Pense i dramu Bravura je živit bez lavura splitskog autora Miljenka Smoje. Kako Petar Buljević kaže, pokreće ih ljubav prema kazališnom amaterizmu te ih zanimaju neposredni, zavičajni ali i univerzalni pokretači suvremene ljudske egzistencije koja se zrcali u njihovim pokretima, riječima, mislima, ukratko životima.

Osim tradicijskim značajkama autohtone žive riječi i očuvanja lokalne kulturno-književne baštine i njenog njegovanja Gradski teatar mladih Mali Princ želi progovoriti i o suvremenom svijetu u kojem živimo, tj. o vrlom svijetu neoliberalnog kapitalizma, o njegovim vrijednostima i kriterijima uspješnosti koje ponekad tako naporno i teško nosimo i uglavnom o njima sizifovski snažno šutimo.

Premda je većina kazališta upravo amaterska, u družini se nalaze i tri profesionalna glumca, a to su Ivana Župa, Otokar Levaj i Marin Grbavac. Otokar Levaj poznato je veliko ime hrvatskog glumišta koji broji mnoge uloge i na televiziji, i u filmovima i u kazalištu. Buljevićev ”susret” s Levajem rezlultirao je brojnim uspješnim projektima. A upravo je drama Kako je New York dočekao Krista bila Levajeva ideja. Naime, dramu je 1956. godine napisao i tiskao o svom trošku Ivan Raos, a po što je Raos bio ”kućni prijatelj” Otokara Levaja, skinuta je prašina s tog djela i izvedena upravo u Omišu, snagama teatra Mali Princ i Harlekin.

Teatar Mali Princ funkcionira bez ikakvog službenog financiranja. Mladoj glumačkoj družini trebalo je četiri godine da barem prostor dobiju. Naposlijetku su uspjeli dobiti prostor u kojem nasred pozornice stoji klavir, koji, po riječima Petra Buljevića, kao da vrišti ”Idite ća!”. Mali princ se obraćao i Županiji, Ministarstvu Kulture i gradu Omišu, a ono što su naposlijetku i uspjeli dobiti je 3 000 kuna, što je prosječna cijena malo boljeg reflektora.

Kako sad da tako mali teatar koji svim snagama pokušava stvoriti neopterećenu kulturu preživi u jednom gradu od kojeg će dobiti pozornicu s klavirom i bijednih 3 000 kuna? Kako otvoriti oči ljudima, ako im ne otvara oči to da u Omišu igra ogroman komad Macbeth ili pak Kako je New York dočekao Krista? Ali, čak i u ovo prokleto recesijsko doba postoji barem tračak nade koji se nađe uvijek kada se radi s djecom, po riječima Otokara Levaja:

”Ja sam se zaljubio iznova u kazalište. Zaljubio sam se u entuzijazam ove družine i u tu iskrenost koja ne postoji u profesionalnom kazalištu. Profesionalno kazalište, je u odnosu na ovo što mi radimo kao brak prema strastvenoj ljubavnoj vezi. Ovo je puno iskrenije, ima puno više zanosa. Najviše mi smeta kada nekoj amaterskoj družini kažu da su kao profesionalci. Nemoj biti kao profesionalac, onda je gotovo! Onda prestaje traženje te naive. Sve se da izvesti, ali nema ništa vrijednije od iskrenosti, kada je predstava čista. Kada gluma nije profesionalna, odnos je puno ljepši i čišći. Danas se u kazalištu ljudi nakon predstave naprosto raziđu, ni skinuli se nisu, a već odu. Ovdje ekipa ostaje dok se skupe rekviziti, a onda nakon toga sjednu na večeru. Ta večera je jednako važna kao i predstava, jer je ta večera zalog buduće predstave. A bez te vrste zajedništa, bez te vjere, nema kazališta. ”

Teatar Mali Princ čisti je, reprezentativni primjer ignoriranja kulture. Koliko je mjesta, toliko je i kazališnih komada. Iz svega se može napraviti dobar dramski komad, ako se na tome radi, ako se nađu barem dvije osobe kao što su Petar Buljević i Otokar Levaj koji su spremni svoja vlastita sredstva, svoju vlastitu kuću pretvorit u mjesto gdje se rađaju nova poznanstva,upoznavanje s velikim dramskim piscima. Samo malo pedagogije potrebno je da se iz jednog dječjeg talenta stvori potencijalni akademski glumac.

Ines Ora

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...