Kad uzmete u ruke knjigu Frederica Beigbedera Čovjek koji plače od smijeha, imate (kao uvijek kod ovog popularnog francuskog autora) izbor da je čitate kao roman – ili kao postodernistički esej o aktualnim neuralgijama zapadne civilizacije. Ne bi čovjek rekao, ali zabavnije je poći ovim drugim putem. U tom slučaju, knjiga je sjetna i dirljiva studija o humoru, o mračnoj strani imperativa smijeha, čiji su taoci i estradnjaci i političari i tinejdžeri koji na društvenim mrežama komuniciraju gotovo isključivo emotikonima.
Što se tiče fikcije, Beigbeder ju je ograničio na labavu konstrukciju događaja u životu svoga protagonista (i alter-ega) Octavea Paranga, satiričara i komentatora političkih i društvenih događaja na jednoj francuskoj radiopostaji, s koje ga nogiraju nakon nesuvislog javljanja u eter, kad je žestinom kamikaze odbio začiniti emisiju dovoljnom dozom ironije i sarkazma. Octave je to učinio jer nakon duge noći partijanja u nekom klubu nije bio u stanju, a zapravo se nije ni htio potruditi da odradi jutarnju emisiju, pa su prosvjedovali i slušatelji i kolege, a uprava poslušala i dala mu otkaz. Pišući o ovom prijelomnom događaju u Octaveovoj karijeri, Beigbeder piše o samome sebi: nakon duge noći partijanja 2018. godine, na navlas jednak način otkazana mu je suradnja s radijskom emisijom na France Inter. Priznao je da je te večeri bio na ketaminu, a za incident je okrivio Octavea, koji se “u njemu probudi svakih deset godina”.
Svakome tko se danas bavi humorom – a ako malo razmislite, teško da vas ta rabota zaobilazi pa makar radili u računovodstvenom uredu ili čekali mirovinu u uredu porezne uprave – osobno će shvatiti puno toga u Čovjeku koji plače od smijeha. Na primjer, ovu misao koju Beigbeder posuđuje iz djela Amusing Ourselves to Death iz 1985., Neila Postmana, teoretičara komunikacije na Sveučilištu New York:
Nema nikakve potrebe za tiraninom, ni za rešetkama, ni za ministrom Istine. Kad stanovništvo poludi za budalaštinama, kad kulturni život poprimi oblik neprekidna kola zabave, kad ozbiljni javni razgovori postanu puko brbljanje, kad, ukratko, narod postane publika, a javna pitanja vodvilj, nacija je u velikoj opasnosti: prijeti joj smrt kulture.
Beigbeder je, dok promišlja o humoru kao tumoru na tkivu javnog života, zreliji nego što je bio u svojim uspješnicama “129,99 kuna” iz 2002. godine i “Upomoć, molim oprost” iz 2007. U prvoj se obračunao s diktaturom marketinga i mašinerijom iluzija u reklamnoj industriji, a u drugoj, koncepcijski raspršenijoj, ispisuje kroniku divljih partijanja po kojima je jednako poznat kao i njegov fikcionalizirani lik Octave. Ni jedna od tih dviju knjiga nije, međutim, prožeta ovolikom količinom melankolije, a upravo je to ono što posljednje očekujete od knjige o humoru. No ako ćemo pravo, ova tema ni ne može bez melankolije: čim zagrebete malo ispod površine, otkriva se bezdan očaja suvremenog društva što ga brzopotezne fore i ironične pošalice neuspješno nastoje prekriti kao tanko šiblje klopku krivolovca u šumi.
Da se knjiga zove samo Čovjek koji plače, naslov bi i dalje bio sasvim na mjestu. A da je, recimo, kratki film, sountrack bi mu mogla biti ona od Jasmina Stavrosa “Umoran” – koju je prigrlio i Vojko V, a mi bi je, naravno, za ovu svrhu preoblikovali u “Humoran”. Humoran sam prijatelju, humoran…
Ono što nedostaje profesionalnim humoristima jest suosjećanje. Njihov je polet bez milosrđa. Čim netko ima neku manu, čim je netko malo nespretan, čim netko napravi neku grešku, oni navale, dokrajče ga i još se po njemu popišaju. A nedostatak empatije definicija je psihopata. Moćni satiričari zadovoljni su tek kad je netko potpuno uništen; pred njegovim lešom tada međusobno hihoću, kao hijene.
Desni humour postoji, kaže Beigbeder. “To je smijeh bez obaveza, To je udvornost prema pesimizmu i ruganje progresu. Humor, pravi humor, svijet ne čini boljim, samo ga nakratko čini podnošljivim, ne duže nego što traje štucavica.” Humor nastao na dnevnopolitičkim temama, u koji smo do grla uronjeni, francuski pisac više ne vidi kao kreativni izazov, a humoriste i satiričare (kojima sam pripada) određuje kao međusobno zamjenjive (“kao da smo svi izaški iz iste škole efikasnog smijeha”).
– Volim bezvremeni humor o ljudskoj prirodi jednako efektan i stoljeće poslije, dok će političke šale od jutros u tri popodne biti ofucane, poručuje.
Što Beigbeder misli o infotainmentu, simbiozi zabave i humora, kojoj teži većina medija današnjice? Ništa dobro.
– Infotainment predstavlja prijetnju demokraciji. Treba razlikovati ozbiljno od zafrkancije. Ta zbrka dovodi na vlast negdašnje zajebante koji su se pretvorili u demagoge. Što više puku odvraćaš pozornost od njegova ropstva, to ga lakše tlačiš. Zemlju bolje držiš pod kontrolom ako građane pretvoriš u djecu koja gledaju lutkarsku predstavu, ističe Beigbeder, pozivajući se na Etiennea de la Beotiea i njegovu Raspravu o dobrovoljnom ropstvu koja je prvi put denuncirala bufoneriju kao instrument pokoravanja naroda, još 1576.
Imperativ zabave, koji tako blatantno sažima poklič RTL televizije (“SAMO ZABAVA!”), ozbiljno je poremetio sustav vrijednosti i poljuljao norme etike i morala.
– U demokraciji zabave predsjednik Republike manje je važan od nekog lakrdijaša, jer on mora podnositi svakodnevnu karikaturu, dok lakrdijaš ne podliježe nikakvoj kritici; potonji je, prema tome, tiranin, kaže Beigbeder, koji ovim djelom uspostavlja ozbiljan otklon od francuske (salonske) ljevice.
Mislili smo da smo gospodari pobune, zvonari na uzbunu, slobodna i farsična duha. A zapravo smo ono što razbješnjeli puk naziva elitom koja nema dodir sa stvarnošću. Svi smo mi provodili vrijeme u kritiziranju, seciranju, analiziranju, osporavanju sustava, ne primjećujući da smo sustav danas… mi.
Zreliji kao pisac i kao čovjek otvoren sagledati podbačaje – misli, riječi, djela i propusta – u vlastitom životu, Beigbeder kao Octave blagonaklon je prema tradicionalnim društvenim vrijednostima.
– U svijetu ozbiljne zajebancije samo iskrenost smućuje. Incident u sustavu danas nije pucanj iz pištolja na koncertu, nego Čovjek Koji Se Ne Smije. Subverzija je danas nešto suprotno Jokeru. Čovjek Koji Pati? Čovjek Koji Pali Kiosk S Novinama? Netko tko nikoga ne ogovara. Netko tko u nešto vjeruje, klekne i moli se. To je pravi odmetnik: onaj tko sprečava sveopći grohotni smijeh, zaključuje Beigbeder.
* Čovjek koji plače od smijeha objavljen je u svibnju 2021. u Nakladi OceanMore. S francuskog ga je prevela Ita Kovač.