‘Otkriven’ još jedan otac apstrakcije

Tko je začetnik apstraktnoga slikarstva? Kompleksno je to pitanje i same raznorodne varijante i pravci dokidaju mogućnost jednostranog odgovora. Stoga bi najsigurniji bio onaj u kojem se nižu sljedeća imena – Vasilij Kandinski, Kazimir Maljevič i Piet Mondrian. Opsežna izložba, koja upravo traje u pariškom Grand Palaisu, dodaje i četvrtog oca apstrakcije – češkog umjetnika s francuskom adresom, Františeka Kupku (Opočno, Češka Republika, 22. rujna 1871. – Puteaux, Francuska, 24. lipnja 1957.).

Školovan u Pragu i Beču, Kupka se 1896. godine trajno nastanjuje u Francuskoj. Svoj vlastiti iskaz utemeljen na principima simbolizma i secesije formirao je po dolasku u Pariz gdje počinje surađivati s dnevnim listovima i časopisima za koje radi satirične ilustracije, jetke kritike ekonomskih i društvenih prilika, koje su i danas aktualne.

Retrospektiva František Kupka – pionir apstrakcije, koju su zajednički organizirali Réunion des Musée Nationaux-Grand Palais, te Centre Pompidou iz Pariza, Národní Galerie v Praze iz Praga i Ateneum Art Museum iz Helsinkija, prati njegov opus od figuracije, obilježene ponajprije simbolizmom, sve do postupnoga prelaska u apstrakciju. Sabrano je čak 300 slika, crteža, grafika, publikacija i dokumenata koji predočuju umjetnikov uzbudljivi životni i umjetničku put, otkrivajući njegovu angažiranu i jedinstvenu osobnost.

Antiklerikalno raspoložen, ovaj strastveni čitač znanstvene i ezoterične literature, ishodio je na početku karijere crteže, grafike i slike na kojima se isprepliću umješnost figurativnoga prikaza s duhovitošću i nemilosrdnošću karikaturalnoga seciranja različitih nepravdi, ponajviše onih kapitalističkih.

Ubrzo se odmiče od izravnoga doživljaja stvarnosti, to jest mimezisa, te se usmjerava ka nefigurativnim principima građenja slike. Put je sukcesivan, vođen vlastitim umjetničkim iskustvom. Na tragu simbolizma i fovizma u periodu između 1906. i 1912. godine stvara slike djelomično usidrene u stvarnosti, u kojima je glavni naglasak dan na komponiranje kolorističkim plohama, koje s vremenom postaju sve dominantnije, da bi nakon 1912. postali glavni nositelj teme i njezine forme.

Slike Amorfa, fuga s dvije boje, te Amorfa, tople boje, izložene 1912. na Jesenskom salonu u Parizu, smatraju se prvim javno predstavljenim nefigurativnim djelima. Odjek je bio uglavnom nepovoljan, napisi u tisku popraćeni su sarkastičnim opaskama. Potaknut proučavanjem organskoga svijeta, inspiriran kompozicijama Johanna Sebastiana Bacha, Kupka nastavlja razvijati jezik koji ne možemo prozvati apstraktnim, nego prije „konkretnom umjetnošću“.

Njegov kreativni kredo otkriva se u sljedećoj misli koju je izrekao 1913. godine:

„Još sam u mraku, no mislim da mogu pronaći nešto između vida i sluha, i da mogu proizvesti fuge u boji, baš kao što to Bach radi u glazbi.“

Tijekom Prvoga svjetskog rata umjetnik privremeno prekida umjetničku aktivnost, pridružuje se francuskoj, odnosno češko-slovačkoj vojsci u borbi protiv Austrije. Aktivno sudjeluje u stvaranju samostalne Čehoslovačke Republike. Po svršetku rata ne prihvaća poziv da predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, nego u dogovoru s institucijom prima studente u Pragu. Uopće, život i rad ovog umjetnika određeni su u potpunosti nonkonformizmom. Odbijao je priključenje bilo kakvih grupama, gnušao se etiketa kao što su kubizam, futurizam ili orfizam, koje su mu bile pripisivane, a tek je 1951. godine, u dobi od osamdeset jedne godine, imao prve trgovce. Do tada je njegov kolekcionar i mecena bio češki industrijalac Jindřich Waldes.

Nakon Velikoga rata nastavlja tamo gdje je stao u slikarstvu, prožimajući ideju mikrokozmosa i makrokozmosa na kompozicijama, koje se u svojoj organskoj formi otkrivaju kao metafore seksualne stvaralačke energije.

Međutim, godine 1932. Apstraktnom slikom, bijelim platnom presječenim s tri crne linije, Kupka posvema pročišćuje svoj iskaz. Slijed je to evolucije koju je odredio susret s Theom van Doesburgom, pokretačem pokreta De Stijl, 1917. godine. Geometrijska apstrakcija obilježena je i Kupkinim kontinuiranim interesom za antičku Grčku, u kojoj nalazi poticaj za promišljanje harmoničnih i uravnoteženih odnosa. Osim u klasičnoj glazbi, poticaje nalazi u mehanici, jazzu i srednjovjekovnoj arhitekturi. U desetljećima koja slijede ciklički će se vraćati prethodnim rješenjima dajući im nova značenja.

„Put kojim sam do sada putovao u svim svojim zavojima, čini mi se kao ravna putanja prema karijeri koju započinjem.“, zapisao je Kupka oko 1911. – 1912. godine u odgovoru na Anketu o životu slikara.

Izložba u Grand Palaisu uspješno prati sve te zavoje, pružajući pri tome jasan uvid u logiku putanja umjetnika koji je beskompromisno premostio figurativnu i apstraktnu umjetnost. Može se razgledati do 30. srpnja.

Barbara Vujanović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...