prvo slovo kulture

Mediteranska uvjerljivost i snaga u otkrivanju tajni ženskog tijela

Koncem prošle godine u Studiju Moderne galerije “Josip Račić” otvorena je izložba jednoga od najvažnijih predstavnika hrvatskoga modernoga kiparstva, Frana Kršinića. Osim što je ishodio specifični i zaokruženi opus, Kršinić je formirao naredne generacije kipara koje su stasale u njegovoj majstorskoj radionici, koju je od 1947. godine vodio na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Odgojio je kipare i kiparice kao što su Velibor Mačukatin, Branko Ružić, Želimir Janeš, Vera Dajht Kralj, Kruno Bošnjak, Marija Ujević Galetović, Petar Barišić i drugi.

Komorno izložbeno predstavljanje priređeno je povodom 120. obljetnice rođenja i 35. godišnjice kiparove smrti. Autorica koncepcije, muzejska savjetnica Moderne galerije, Tatijana Gareljić, posegnula je u muzejske čuvaonice odabravši dvadesetak djela koja svjedoče njegovu stilsku genezu i tematske preokupacije u vremenskom rasponu od 1925. do 1970. godine. Ta se geneza odvijala bez skokova, odnosno prema riječima Grge Gamulina – radi se o jednom zatvorenom i veoma određenom svijetu koji naprosto postoji, stvoren i održavan na određenoj razini gotovo čitavih pet desetljeća.

Ovaj izraziti pripadnik međuratnoga „povratka redu“, odnosno mediteranske linije u kiparstvu, početni impuls za razvijanje svoga klasičnog izraza usvojio je na Umjetničkoj  akademiji u Pragu, u klasama Josefa Václava Myslbeka i Jana Šturse od 1917. do 1921. Obojica su u češko kiparstvo unijela utjecaj francuske škole, poglavito pouke umjetnika kao što su Charles Despiau i Aristide Maillol. Sintezno oblikovani aktovi meditativnoga nagnuća, počesto vezanih uz klasičnu mitologiju, koji su bili dominantna tema navedenih autora, dobili su idealnoga interpretatora u korčulanskom kiparu, koji je motivu pridružio još jednu značajnu odrednicu „povratka redu“ – metiersku vrsnoću obradu kamena. Kamenoklesarski zanat usvojio je već u školi u Korčuli, a nastavio ga je razvijati u klesarsko-kamenarskoj školi u Hořicama u Češkoj (1913. – 1917.).

Frano Kršinić je na zagrebačkoj Visokoj umjetničkoj školi, na poziv tadašnjega rektora (Kršinić će ga 1942. godine naslijediti na toj funkciji) i profesora, Ivana Meštrovića, predavao upravo klesanje. Stariji kolega, Meštrović, koji je u hrvatskoj sredini bio predvodnik francuske škole, a i sam se početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća priklonio klasičnom vokabularu, također je ostavio traga u njegovu kiparstvu, iako je Kršinić vrlo brzi ishodio svoj vlastiti iskaz. Za pedeseti Meštrovićev rođendan, 1933. godine, načinio mu je hommage portretom u kojem ga je prikazao u prepoznatljivom kiparskom haljetku, s paradigmatskim motivom u rukama – muškim torzom.

I dok se na Amazonki s napetim lukom (Dijana s lukom, 1925.) još nazire odjek otežale Bourdelleove arhajske stilizacije, sva uvjerljivost i snaga oblikovanja predočeni su izborom raznovrsnih aktova, prividno suzdržanih sjedećih figura (Na kupanju, 1932.) ili rasplesanih mladih žena (Plesačica, 1933.). Jedno od kasnijih djela, mramorna Meditacija (1965.) svjedoči dugotrajnu, gotovo nepromjenjivu ukorijenjenost u mediteranski identitet koji je obilježio Kršinića. Ona je ostvarena suptilnom idealizacijom i sažimanjem formi, koje se nikad nije preobrazilo u vlastitu, neuvjerljivu potrebu.

U drugoj dionici izložene su skice u glini, u kojima se  razaznaje početak kiparskoga razmatranja teme u materiji (Prelja, 1939.). Sklonost detaljiziranju prisutna je pak u vrsnim portretnim ostvarenjima, poput Portreta Ante Starčevića (1942) i Portreta Stjepana Radića (1970.). Okušao se i u mediju medaljarstva, pa su ovom prigodom izložene medalje koje je oblikovao za jugoslavenske Sokolske sletove 1924. i 1934. godine.

Obljetnička izložba Moderne galerije podsjeća na značaj majstora lirske, mediteranske skulpture, koja zasigurno, u ponešto izmijenjenom smjeru, određuje i tokove suvremenoga kiparstva. Razrađenija koncepcija osvjetljenja na izložbi, primjerice zamračenje sa svjetlosnim akcentuiranjem pojedinih djela, svakako bi na precizniji i atmosferičniji način istaknulo plastičke kvalitete skulptura i finese njihova oblikovanja.

Opus Frane Kršinića logična je i samosvojna karika u dugoj europskoj tradiciji figurativnosti klasičnoga predznaka. Umjesto zaključka posudit ću odlomak iz teksta Žarka Domljana objavljenoga u „Životu umjetnosti“ povodom Kršinićeve retrospektive 1968. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu:

“Doista, Kršinić je manje pjesnik tijela (premda je i to) a više zaljubljenik u tajnu koju to tijelo skriva. Nitko u modernoj skulpturi nije s toliko poštovanja obilazio oko tijela žene, nitko nije s toliko pobožnosti kao Kršinić zastajao pred njenom tajnom.“

Stoga, raduje činjenica da je izložba produljena za deset dana kako bi je vidjelo što više posjetitelja. Pogotovo u svjetlu činjenice da je zadnje retrospektivno predstavljanje u Zagrebu bilo prije točno 50 godina. Priželjkujemo dakle u budućnosti neku opsežniju, problematsku izložbu koja bi objedinila ostavštinu iz ostalih muzejskih i privatnih zbirki, te tako podsjetila i na druga ostvarenja, poput onih u javnom prostoru, i koja bi dublje ukazala na ulančanost Frane Kršinića u međunarodno i domaće moderno kiparstvo.

Barbara Vujanović

Izložbu Frano Kršinić (1897. – 1982.), Povratak kiparstvu  možete pogledati u Studiju Moderne galerije „Josip Račić“ Margaretska 3, Zagreb do 4.2.2018.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...