prvo slovo kulture

Književnici u fokusu fotoaparata 19. i 21. stoljeća: Pommer vs. Gojević

„Na fotografiji ne postoji sjenka koja ne može biti rasvijetljena“, ustvrdio je njemački majstor portretne i dokumentarne fotografije, August Sander. Slobodnim parafraziranjem možemo zaključiti kako su autori izložbe Pommer 1856 / Gojević 2016 Fotografične slike naših narodnih spisateljah, postavljene u Muzeju grada Zagreba, Hrvoje Gržina (Hrvatski državni arhiv) i Iva Prosoli (Muzej grada Zagreba), sa svojim suradnicama, Dunjom Nekić (Muzej za umjetnost i obrt) i Dubravkom Zaninović Stančec (MGZ), uvelike rasvijetlili početke fotografije u Hrvatskoj.

Zahvaljujući ovoj suradnji ostvaren je opsežan izložbeno-istraživački projekt koji je iznio najnovije spoznaje o Franji Pommeru, doseljeniku iz Danske, prvom zagrebačkom fotografu s registriranim atelijerom i autoru prvog fotografskog projekta izvedenog u Hrvatskoj: Fotografične slike naših narodnih spisateljah iz 1856. godine.

Osim što je Pommerov opus objedinjen i rastumačen posezanjem u zbirke triju institucija, jedan njegov segment- projekt portretiranja pisaca, dodatno je kontekstualiziran kroz hommage Roberta Gojevića koji je snimio petnaest portreta suvremenih hrvatskih književnika:  Dorte Jagić, Emira Imamovića Pirkea, Ivice Prtenjače, Kristiana Novaka, Marinka Koščeca, Marka Pogačara, Miljenka Jergovića, Nenada Stipanića, Olje Savičević Ivančević, Roberta Perišića, Romana Simića Bodrožića, Slavenke Drakulić, Tanje Mravak, Vlade Bulića i Zorana Ferića.

Fotografije je snimio mokrim kolodijskim postupkom te ih umnožio kao otiske na slanom papiru, odnosno reinterpretirao je fotografski postupak za kojeg se pretpostavlja da je korišten za fotografiranje “narodnih spisateljah.” Iva Prosoli posve opravdano uočava Gojićevu ulogu „prevoditelja Pommerovog pothvata u suvremeni trenutak hrvatskog društva“. Naime, autor ne upada u zamku oponašanja, tehnika nije shvaćena kao neka samodopadljiva stilska figura, već kao dojmljiva protuteža fotografovu dijalogu s piscima. Shodno tome i oni pridružuju svoje eseje, odnosno vlastita viđenja ovoga kreativnog susreta.

Izložba je pregledno podijeljena u dva dijela, što omogućava fokusirano sagledavanje dvaju fotografskih rukopisa i vremena koja oni ocrtavaju. Prvi nas segment vraća u prijelomno vrijeme za domaću svjetlopisnu povijest, u razdoblje oko 1855. godine, kada Franjo Pommer (1818. – 1879.) otvara atelijer u gornjogradskoj Vijećničkoj (danas Kuševićevoj) ulici. Ovaj je majstor prvotno radio kao dekorater u kazalištu, no ubrzo se priklanja fotografskom mediju i potvrđuje se kao iznimno angažirani kroničar zagrebačkoga društvenog i kulturnoga života, koji se prvenstveno bilježi u atelijeru. Pommer je atelijer vodio sa suvlasnikom, Josephom Kallainom. U ovom razdoblju prevladavaju nešto veći formati snimaka na slanome papiru.

Početci djelovanja određeni su ambicioznim pothvatom – izdavanjem albuma komercijalne namjene (bio je ponuđen građanima na prodaju) s portretima petnaestorice književnika. Vjerojatno uz uredničku pomoć Ljudevita Gaja fotografirao je Vjekoslava Babukića, Mirka Bogovića, Dmitrija Demetra, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Bogoslava Šuleka, Ljudevita Vukotinovića, Ljudevita Gaja, Antuna i Ivana Mažuranića, Petra Preradovića, Pavla Štoosa i Ivana Trnskog. Uz njih planiralo se priložiti portrete već pokojnih Dragutina Rakovca i Stanka Vraza, dok je ime petnaestog pisca nepoznato. Sačuvani su izvorni portreti tek četvorice književnika – Babukića, Preradovića, Kukuljevića i Bogovića. Prema riječima Dunje Nekić, ove značajne ličnosti predstavljaju frontalni portreti s neutralnom pozadinom. Stav i reprezentativna odjeća odaju samosvijest, identitet i pripadnost određenom svjetonazoru (primjerice Sakcinski je bio odjeven prema neo-ilirskoj modi).

Tijekom 1860-ih počinje se sve više afirmirati svojim radom, osvaja nekoliko nagrada. Usporedo s radom u atelijeru razvija i reportažnu te kazališnu fotografiju. Pionirska uloga u hrvatskoj reportažnoj fotografiji zapečaćena je ovjekovječenjem postavljanja Jelačićeva spomenika u Zagrebu 16. prosinca 1866. godine. Surađuje s Vijencem, koji kao i ostala zagrebačka periodika pomno prati njegov rad. Prisutan je i na drugim poljima kulturnoga života, član je različitih društava i odbora, a obavlja i najsloženije poslove za muzeje, novine i časopise, podsjeća Gržina. Tijekom ovoga perioda Pommer u Zagreb uvodi fotografije formata posjetnice.

Kasno je Pommerovo razdoblje (1875. – 1879.) obilježeno preseljenjem atelijera u Ilicu, kao i uvođenjem novoga načina izrade karbonske fotografije. Valja uočiti kako su autori izložbe posebnu pažnju posvetili veoma preciznom i razumljivom tumačenju pojedinih fotografskih tehnika. Velikom pomnjom rekonstruiraju opus i ulogu fotografa koji je uistinu bio pionir svoje branše, ali i svestrano angažirani građanin grada koji je znao prepoznati njegovu važnost.

Cijeli je izložbeni i izdavački projekt zaokružen kao kreativno ulančavanje što fotografa, što njihovih tumača, znanstveno utemeljenih i primjereno nadahnutih. Uz navedene autore u katalogu su sabrani i tekstove Želimira Koščevića i Krune Lokotara.

Barbara Vujanović

Foto: Fundus MZG

Izložba se može razgledati do 25. ožujka 2018. u Muzeju grada Zagreba, a od 18. svibnja do 18. srpnja bit će postavljena u partnerskom Muzeju grada Koprivnice.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...