Franjo Dijak je sjajan Raskoljnikov, a Inge Appelt jezivo uvjerljiva kao stara lihvarka

”Žao mi je, predstava je rezervirana za cijeli mjesec” je rečenica koja se u zadnje vrijeme neprestano ponavlja u prostorima zagrebačkog kazališta Gavella. Zločin i kazna puni Gavelline stolice, i to nije nešto što osobito iznenađuje.

U vrijeme kada je napisan, ovaj monološko asocijativni roman pomaknuo je granice realizma i zavirio u najdublje prostore ljudske psihe. To se događa nakon samo par stranica kada saznamo o Raskoljnikovljevom planu i ubojstvu, a u Gavelli se događa onog trenutka kad sjednemo u dvoranu. Raskolnjikov (Franjo Dijak) sjedi nasred pozornice dok stara lihvarka (Inge Appelt) spava ljuljajući se na stolici. Raskoljnikovljeva i Sonjina soba već su postavljene čekajući na pregršt monologa. Cijela pozornica ispisana je na ruskom jeziku, a najuočljivi je potpis Dostojevskog. Scena za koju su zaslužne Ana Martina Bakić i Ivana Knez je odlično napravljena, približava nam hladnu Rusiju, tamne i male prostore iznajmljenih soba te tople i pijane prostorije ruskih kavana.  Kostimografija je usklađena s romanom koji je napisan još u 19.stoljeću, a za to je zaslužna Marita Ćopo.

Za očekivati je da će u tekstu biti i ruskih riječi, no premda se ponekad čini da je vrlo jednostavno razumjeti i izgovarati ruski zbog mnogih sličnosti, to najčešće ipak dovodi do mnoštva grešaka. Pa tako i na samom početku predstave, dok Raskoljnikov broji korake do staričine kuće, događaju se pogreške u izgovoru ruskih brojeva. No, sve to ostane u sjeni, jer predstava tek počinje i otkriva ono najupečatljivije.

S obzirom da se ovdje radi o dramatizaciji monološko asocijativnog romana važno je postaviti granicu između razgovora i razmišljanja likova, što je uspješno izvedeno. Naime, glumci imaju mikrofone koji se aktiviraju kada lik ”razmišlja” pa imamo osjećaj kao da svi pate od podvojene ličnosti. Gotovo sve radnje se događaju usporedo.

Zanimljivo je kako je u predstavu funkcioniralno interpolirana glazba, pjesma: primjerice, lik Katarine Ivanovne (Anja Šovagović Despot), dok Marmeladov (Zoran Gogić) o njoj priča,  predstavlja se njenim pjevanjem.

Osobno me, kao i većinu gledatelja, najviše interesiralo kako će se odviti scena ubojstva. Igre svjetlom (Zdravko Stolnik) tu uvijek imaju presudnu ulogu, jer publika nikada ne vidi kompletan čin, a gašenje svjetla u trajanju od jedne sekunde uvjeri nas da smo ga zaista i vidjeli. Čista sugestija. Naime, ubojstvo se događa usporedo s scenom u kojoj sudjeluju radnici, što je produžilo trajanje tog čina i učinilo ga napetijim. Sve skupa je izvedeno, usudila bih se reći, impresivno, zbog staričine poze i izraza lica nakon ubojstva: ona visi s rukama nagnutim preko ograde otvorenih usta odjevena potpuno u crno. To je scena na koju bi i sam Stephen King trljao ruke!

Pauza između prvog i drugog dijela pauze, za one koji nisu pročitali roman, znači razmišljanje o tome hoće li Raskoljnjikov priznati zločin, hoće li se ubiti ili će pak pronaći neko treće rješenje. Za one koji su pročitali, znači uzbuđenje zbog izvođenja Sonjine (Nela Kocsis) persuazije, uplitanje Boga i dojmljivo igranje inspektora (Ozren Grabarić) s Raskoljnikovljevom savješću. I sam kraj predstave ostao je dojmljiv, čak i nakon više od dva sata sjedenja, ni na tren nije bilo naporno.

Franjo Dijak (Raskoljnjikov) dobro utjelovljuje ”buntovnog” ruskog studenta kakvog je zamislio Dostojevski. Čak i njegove oči nose uloge u ovoj predstavi. Njegov scenski pokret i dikcija su impresivni. Nela Kocsis (Sonja) je imala veliku ulogu, no u trenucima njene pobožnosti kao da je davala previše od sebe. Inge Appelt (lihvarica) zvijezda je predstave koja je osvojila cijelu publiku. Ponijela je ulogu kao svjetska glumica, rođena da glumi lik Dostojevskovljevog romana.  Darko Milas (Svidrigajlov) ima zavidnu dikciju koja je melem za uši pri svakoj njegovoj ulozi, pa i ovoj. Ozren Grabarić (inspektor) se igra, njegov osmijeh, stav, provokacije, sve je odradio sjajno, dostojno.

Zlatko Sviben još je jednom postigao gotovo nemoguće – ruski realistični roman postavio je impresivno uvjerljivo. Za Zločin i kaznu teoretičari kažu kako je autobiografski roman, isključivši sam čin ubojstva – no približivši Dostojevskovljevo iskupljenje, boravak u Sibiru i okretanje Bogu, Zlatko Sviben oživio je sjajnog ruskog pisca, i to usred Zagreba.

Ines Ora

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...